Već smo u osmom mjesecu kalendara, u čijem će godištu jedan među najvećim hrvatskim pjesnicima, u rasponu od druge polovice 20. stoljeća do danas, proslaviti svoj 90. rođendan. Petar Gudelj ime je njegovo. Majka ga je bila porodila 29. rujna 1933., taman na četvrtu obljetnicu postavljanja spomenika biskupu Grguru Ninskom na splitskom Peristilu (danas premještenom izvan Palače i ubiciranom između Zlatnih vrata i Đardina), što ga je u svojoj meštriji bio izmodelirao Ivan Meštrović, pobratim Gudeljev po duhovnoj zavičajnosti dalmatinsko-kontinentalnoj. Drniškoj ili imotskoj, svejedno…
I, ma kolikogod da se kalendarâ sa zida skida i odlaže, kantor Petar ne suši svoje pero, već redovito publicira svoje novonastale poetske radove dinamikom agilnoga mladića. A da bi oni mogli proći iole utabanijim putom do čitatelja, u ovo doba stara se zagrebačka izdavačka kuća Školska knjiga.
Ogledalo, ogledalce, daj ti meni reci, tko najveći što još diše, pjesnik u Hrvata jest? Ne može biti živ onaj koji ne objavljuje, ili, onaj što ga ne objavljuju. Ne čitamo li ga u lektiri, ne sjećamo li ga se u svakodnevlju, ne dopire li do nas glasom iz snimljenih kulturnih emisija radijske baštine, ili, iz poneke uspjele šansone iz digitalne arhive, naš je pjesnik mrtav. Mrtav pjesnik i na polici u knjižnici živi; ali, balzamirana je ta živost, poput življenja kadavera faraona u kripti piramide.
Po onoj logici da živi pijanist vrijedi onoliko koliko mu vrijedi zadnji odsvirani koncert, može se povući analogija s pjesnikom i konstatirati da je najveći u društvu onaj veliki pjesnik, koji je zadnji zasad objavio knjigu. Pa je tako, danas, najveći živući hrvatski pjesnik – Petar Gudelj. A živućnost najvećnosti omogućuje mu loživo najnovije knjige, nedavno objavljene: "Za svojim pjesmama" ta se knjiga zove. I, ta nova njegova knjiga ide najdalje od njega, premda, u se usiše sve elemente po kojima struka Gudelja drži za jarbol suvremene domaće poezije, po kojima ga je prepoznala, unekoliko okrunila, i po kojima mu se divi.
Iako valja upozoriti kako je njegovo sada već i šest i pol desetljeća stvarano djelo naišlo na zaglušujuću šutnju u hrvatskoj javnosti. Rekoh, struka ga nije prešutjela: zastupljen je u svim u međuvremenu objavljivanim referentnim antologijama i izborima poezije. Međutim, nije mu se ni izbliza dalo one šire pažnje kakve je dostojna veličina Gudeljevog pjesničkog djela. Razloge za to ne valja iskati u činjenici što je glavninu opusa objavio u Beogradu, gdje je desetljećima (do 1991. g.) živio i djelovao; jerbo, podjednako su u Hrvatskoj bili popularni pisci i Danilo Kiš i Momo Kapor, kao što su se u Srbiji rado kupovali i čitali i Aralica i Majdak, i Pavličić i Tribuson. Uostalom, ovaj je Imoćanin u Splitu objavio obimno troknjižje "Golubice nad jamama" (1993.), što malne predstavlja sabrane njegove pjesme do tog časa tiskane u petnaestak stihozbirki.
Petar Gudelj je, kao malo tko, u pjesništvu virtuoznom snagom prikazao svu okrutnost dalmatinskoga krša i krasa, utrina i gomila, njihovih i zemlje i kamena. Neslučajno, vladar je u njima poskok, česti glavni junak Gudeljeve poezije. Nije li pak poskok, a onda je barem zmija! I, onako kako poskok nema prijatelja (a majka poskočica sa stabla leže žive mlade koji se odmah razmiljavaju i raseljavaju okolo, iz straha da je pri ležnji ne ubodu!), jednako je tako i Gudelj u svojem pjesništvu namjerno htio ostati sam: nenaslonjen na ikoga, ter eklektički neizlučiv ni iz čijeg stila ili modela. Pa makar se i pronašle ikakve parole chiave što bi ga vezivale u zajedništvo s Kaštelanom ili Pupačićem, Milićevićem ili Ivaniševićem, neslučajno baš s pjesnicima "cetinskog uvira", ostat će Gudelj po strani onako kako se to najbolje ostaje: bivajući svojim, kako je to bivao, recimo, Tonči Petrasov Marović. Ili, kako je to umio i nepročitani Mate Ganza.
Škropeći pogovornom vodicom blagoslovnom ovaj najnoviji Gudeljev svezak ušiven od 650 stranica, Miljenko Jergović s posvemašnjom točnošću podsjeća nas konstatirajući kako je on: "pjesnik zadivljujućeg kontinuiteta, cjelovitosti i monolitnosti pjesničkoga djela, kakvo je bez premca u hrvatskome pjesništvu nakon Ujevića". Dobro, nećemo zaboraviti ni granitne monumente od versâ kakve su podignuli Mihalić i Parunova, a svoj još uvijek sporadično nadograđuje i Danijel Dragojević, živ živcat kalendar mlađi vršnjak Gudeljev.
Usredišten u srčici ovoga dvostrukoga "matun-libra" – i po veličini gabarita i po kolikoći kakvoće – drugačiji od svih i po obliku i po načinu, jest svojevrsni intervju, odnosno Gudeljevi odgovori na pitanja Ervina Jahića, pjesnika i urednika časopisa "Poezija". Čudesan je već sam početak, u formi pisma: "Sedam su dana tvoja pitanja čekala nepročitana na mom stolu: bojao sam ih se. A kad sam se osmi dan osmjelio i pročitao, prvo sam pomislio da bi najpametnije bilo ne odgovarati, ne razgovarati: ništa ne objašnjavati i tumačiti. Upitnike izbrisati, pitanja složiti (već su složena) i otisnuti kao jedinstven tekst: bio bi to jedan od boljih eseja o mojoj poeziji."
S malo pretjerivanja moglo bi se reći kako je ovim pjesničkim dijarijem Petar Gudelj, pomalo odrebata, bio i komentatorom društvene nam zbilje. Zbilja! Ovo nije knjiga koja se tiče samo njega, njegovog života i koja dotiče samo one koji su oko njega. Ne, ovo je knjiga koja se tiče sviju nas
Malo je koja autobiografija začinjena aromama ekstrakta poetičnosti, u mjeri i s rafiniranošću kako je to učinio Petar Gudelj na apotekarskoj tezulji vlastite autoreferencijalnosti: "Ja sam samonik, samorast i samouk. Pisati pjesme započeo sam, kao kakav pjesnički Meštrović, kad mi je bilo sedam-osam godina, u jadranskim brdima, kod ovaca i koza. Prevrtao kamenje i kamenom štriljkom pisao po njegovoj donjoj, zlatnonarančastoj zemljanoj strani. Za mojom štriljkom ostajao srebren trag. Pjesme bile ispovjedne, ljubavne. Zapisivao imena krških trava, djevojčica i ptica. A da drugi ne bi čitali moje pjesme i rugali mi se, ispisano sam kamenje vraćao neka leži onako kako je ležalo i kako će ležati stotinama godina, sad s mojim dječačkim pjesmama u mirisnoj, zlatnonarančastoj krškoj zemlji. Nitko ih nije pročitao i ne će pročitati osim mene i zemlje. Patetično, ali je točno."
No, za povijest hrvatske književnosti, njezinu sadašnjost i budućnost, svakako valja imati na umu ove pjesnikove ispovjedne riječi: "Iz neke mazohističke i voajerističke nevolje počeo sam objavljivati, javno pokazivati svoju golotinju, svoju sramotu, svoje pjesme. Prve, čini mi se, u veljači 1953. u književnom listu 'Mladoj kulturi' u Beogradu. Za svojim pjesmama, 1955., otišao sam u Beograd. Ja ili moje drvo (…) Svih svojih trideset i pet beogradskih godina, od 1955. do 1991., ostao svojim (opet ne ću reći tuđim) drvetom na pustopoljini i vjetrometini. Hrvatskim drvetom na srpskoj zemlji. Nitko ti za to nije kriv. Niti se kriviš, niti si se pokajao.
Ti htio, a hrvatska te šuma, hrvatska književnost nije htjela. Nije te znala. Nije za te htjela znati. Za sve to dugo vrijeme nije na te sletjela ni jedna hrvatska ptica. U Zagrebu objavljena ni jedna tvoja knjiga. A nije da ih nisi slao, nudio. I tek kad bi ih u Zagrebu odbili, ili se podmuklo oglušili, objavljivao u prvih beogradskih izdavača."
Knjiga "Za svojim pjesmama" intimistički je dnevnik vođen od 22. siječnja 2004. do 28. listopada 2019. I, puno je u njemu imena, opisa karaktera ljudi što nose ta imena; puno je u njemu stanja u domaćoj nam kulturnoj javnosti književne branše, kao i deskripcija iz kojih se daju razaznati temperamenti i mentaliteti. Neke su pozlate poispadale, rastalile se i odlile. S malo pretjerivanja moglo bi se reći kako je ovim pjesničkim dijarijem Petar Gudelj, pomalo odrebata, bio i komentatorom društvene nam zbilje. Zbilja! Ovo nije knjiga koja se tiče samo njega, njegovog života i koja dotiče samo one koji su oko njega. Ne, ovo je knjiga koja se tiče sviju nas. Podjednako. Ova je knjiga perjanica zrcalnog odraza opće kulture. Ova je knjiga potvrda da ju je napisao najveći živući hrvatski pjesnik. Pjesnik, koji piše… Petar Gudelj ime je njegovo…
