Šezdesetdevetogodišnja Mira Lončar puno poslova na svom ovećem imanju u Maličkoj, selu na obroncima Petrove gore nedaleko Topuskog, ne uspijeva navrijeme dovršiti – ponekad radi lošeg vremena, a ponekad zbog bolova u kralježnici. No kad treba pokositi travu, nema joj ravne: više od četiri hiljade kvadrata zelenih površina oko svojih dviju kuća, stare i nove, ove je godine pokosila ni manje ni više nego 17 puta! Sudeći po svemu, pogotovu babljem ljetu, zvuk njezine motorne kosilice do kraja ove godine proparat će tišinu opustjelog sela još barem dvaput, ako ne i triput. A kad Mira pokosi, čovjeku se učini da bi već sutra sam Đoković mogao zaigrati usred njezine avlije.
- Mnogo toga ne stižem ili ne mogu više raditi, ali kad treba travu kositi, kao da me nešto tjera na mlazni pogon: iako se pošteno pomučim da mi travnjak bude poput zelenog tepiha, uživam kad je sve uredno, odmah se i sama bolje osjećam. Uz kratke mi odmore trebaju tek dan ili dva za košnju više od 4.000 kvadrata, no moram priznati da mi s godinama ova kosilica na guranje sve teže klizi. Tako da ako jednom budete opet prolazili ovim krajem i ako vidite visoku travu u mom dvorištu, moći ćete sa sigurnošću zaključiti da mene više nema – tumači nam naša vedra domaćica s primjesom crnog humora.
Vlastitim radom još uvijek nekako uspijeva namaknuti za režijske troškove. Za hranu se snalazi tako što i dalje obrađuje bašču, sama peče kruh, dohranjuje svinju, a za kišnih sezona po šumi bere gljive i kestene
Potom nam vrijedna žena prenosi priču uslijed koje se davno obrela u ovom zelenom dijelu Hrvatske. Naočiti mladić Jovan Lončar iz Maličke posjetio je potkraj prve polovice 1970-ih nekim poslom Skender Vakuf, pa u tom bosanskohercegovačkom mjestu igrom slučaja naletio na Miru, osjetivši simpatiju na prvi pogled. Nije mu trebalo dugo da je zaprosi, a potom i povede k svojima, u staru porodičnu kuću. Za mladi su par zaredala sretna proljeća zajedničkog života okrunjenog djecom: prvo sinom Ljubomirom koji danas živi u dalekoj Kanadi, a onda i kćeri Danijelom, koja je u još udaljenijoj Australiji.
Živjelo se uglavnom od poljoprivrede, obrađivale se brojne njive a stoke se imalo taman koliko treba za vlastite potrebe. Mira kaže da su joj je razdoblje između 1975. i 1991., bilo najljepše.
- A onda je došao rat. Nekako smo izdurali prve godine, no s Olujom smo morali pobjeći: potrpasmo se na traktor, pa pravac u nepoznato iako nismo znali zašto zapravo idemo. Ostadoše iza nas svinje, 40 grla točno, tri krave i jedan konj, sve ovce i kokoši, ali i brojni strojevi i alati. Dovaljali smo se nekako do Inđije, a onda su nas tamošnje vlasti obavijestile, bolje reći naredile nam da produžimo za Kosovo. Transportirali su nas organizirano do Vitine kraj Gnjilana, gdje sam ja pune tri godine kopala po tuđim njivama a moj Jovan radio na građevini. A kad je i tamo zamirisalo na rat, odlučismo pobjeći, pa dospjesmo u Maove kraj Šapca.
Ostali smo ondje naredne tri godine, a onda nas je nostalgija vratila na Kordun. Tako smo se u proljeće 2001. svi opet našli u Maličkoj. Devastirana i opljačkana kuća i zapušteno imanje nisu nas previše zabrinjavali, najvažnije nam je bilo da budemo zajedno, svoji na svome. Zasukali smo rukave, pa sve osposobljavali ispočetka, a dobili smo i obnovu pa relativno brzo uselili u novu kuću. I tako je vrijeme prolazilo, kći otišla za Australiju a sin za Kanadu, pa Jovan i ja ostadosmo sami. Onda je i on umro, pa ja ovdje samujem već 15 ljeta – prenosi nam Mira, koja u svoju rodnu kuću u Skender Vakufu rijetko odlazi. Posljednji je put ondje bila prije punih osam godina. Roditelja već dugo nema, pa kuću održavaju njezina dva brata.
- Silna mi je želja posjetiti opet braću i zavičaj, ali ne mogu sve ovo ovdje tek tako ostaviti, makar samo nakratko. Kad sam kao 19-godišnjakinja prvi put došla na Kordun, svi su me zvali Bosankom, a sad sam, brate, prava Kordunašica ili se barem takvom osjećam! Svejedno, s radošću se prisjećam djetinjstva u Bosni, u kraju koji su podjednako naseljavali i Srbi i muslimani, danas Bošnjaci. Nikakvih netrpeljivosti tada nije bilo ni po kojoj osnovi: pomagali smo jedni drugima, dijelili radost i tugu, međusobno se ženili i udavali. Nije bilo naznaka da ćemo se zaratiti, a onda vrag dođe po svoje... Čujem da je danas nešto bolje, no mnoge se majke zaviše u crno nizašto – kaže Mira.
Koliko god pamtila bolje dane, Mira se hrabro suočava sa sve većim nevoljama i neimaštinom: nikakvih, naime, primanja nema, a godine čine da poslove sve teže obavlja. Ni djeci u tuđini ne cvjetaju ruže, pa majci tek s vremena na vrijeme šalju kakvu novčanu pomoć, dostatnu tek da pokrpa sve veće rupe u kućnom budžetu.
- Nekoliko sam puta tražila pomoć države, makar u obliku minimalne socijalne pomoći, ali uvijek mi odgovore da imam djecu, pa neka ona brinu o meni. Ne uzima nitko u obzir da ni njima nije lako, a ja to dobro znam, pa ih zato ništa ne tražim. Mislim da je tu zakon malo prestrog, odnosno da se ne razmatra svaki slučaj za sebe. Znam ljude čija su djeca također daleko i koja su za razliku od moje dobrostojeća, ali koja za roditelje nimalo ne mare, ne jave im se desetljećima. Pa se tješim time da je meni još dobro s obzirom na to kakvih sve slučajeva ima – kaže nam sugovornica, koja vlastitim radom još uvijek nekako uspijeva namaknuti za režijske troškove. Za hranu se snalazi tako što i dalje obrađuje bašču, sama peče kruh, dohranjuje svinju, a za kišnih sezona po šumi bere gljive i kestene koje nastoji prodati. A i kosilica joj, unatoč sve lošijem zdravlju, još predstavlja veselje i zabavu.
