Da je Smoje živ, vjerojatno bi o pregovorima Mosta s HDZ-om i SDP-om napisao scenarij za kakvu operetu, seriju ili sitcom: bilo bi tu materijala za puno epizoda, a u jednoj od najsmješnijih zacijelo bi se pregovaralo o smanjenju primanja saborskih zastupnika. Kao što je svima dobro poznato, plaće saborskih zastupnika, pa i najvećih populista među njima, vazda su njihova zadnja linija obrane, pozicija s koje ne odstupaju ni za živu glavu. Međutim, za ustavnog stručnjaka Roberta Podolnjaka i ostale mostovce oko toga nema šale, pa su prije nekoliko dana, u kratkim crtama, i lijevima i desnima predstavili prijedlog snižavanja zastupničkih plaća za malo manje od 40 posto. I ne samo da bi, po Mostovu prijedlogu, ta primanja trebalo s prosječnih 16.000 sniziti na 9.999 kuna, nego bi i broj zastupnika valjalo smanjiti sa sadašnjih 151 na 111. Doduše, pred izbore su tražili da se on smanji na 99 zastupnika, ali je taj njihov zahtjev, kao i mnogi drugi, u pregovorima promijenjen.
SDP-ovcima i HDZ-ovcima zasigurno nije lako nakon sastanka s mostovcima izići pred novinare sa smiješkom i ponašati se kao da su godinama čekali da im se upravo to predloži. Zanimljivo, taj se prijedlog Mosta, kao i onaj o smanjenju broja gradova i općina, uvelike tiče i interesa manjinskih zajednica u Hrvatskoj, pogotovo srpske. Na pitanje novinara kakve bi posljedice smanjenje ukupnog broja zastupnika imalo na broj zastupnika nacionalnih manjina, Podolnjak je odgovorio: ‘To povlači i smanjenje drugih kategorija zastupnika, zastupnika nacionalnih manjina, jer su oni zastupljeni s osam prema 151. Budući da su pitanja manjina riješena i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, rado bismo vidjeli konsenzus u Saboru, da se ta pitanja kvalitetno riješe konsenzusom.’
Kada bi prijedlog Mosta o smanjenja broja općina i gradova bio usvojen, velik broj općina u kojima je pripadnika srpske manjine više od 33 posto bio bi pripojen općinama u kojima je njihov broj manji, pa bi se manjinska prava u značajnoj mjeri reducirala
Mediji su prenijeli tu, poprilično nejasnu Podolnjakovu izjavu, ali tema nije previše zaintrigirala širu javnost. No za srpsku nacionalnu manjinu ona je jako bitna: naime, broj zastupnika reguliran je Zakonom o izboru zastupnika, a ne Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Konsenzus ili dvotrećinska saborska većina, o čemu govori Podolnjak, bili bi potrebni samo za promjenu Ustavnog zakona, a Zakon o izboru zastupnika moguće je mijenjati kao i sve ostale zakone – za to je potrebno 76 zastupničkih glasova.
Zakon predviđa da manjine mogu imati najmanje pet, a najviše osam zastupnika. Prema prijedlogu Mosta, njihov bi se broj smanjio na najmanju moguću mjeru, dakle na pet zastupnika. Isto tako, u Zakonu piše da manjine s više od 1,5 posto udjela u ukupnom broju stanovnika (a taj uvjet ispunjava samo srpska) imaju pravo na najmanje jednog, a najviše tri saborska zastupnika. Kako Zakon predviđa da sve ostale manjine trebaju imati najmanje četiri zastupnika, to znači da bi Srbi najvjerojatnije ostali na samo jednom zastupniku.
Podjednak udarac na prava srpske nacionalne manjine je i prijedlog Mosta o smanjenja broja općina i gradova u Hrvatskoj, prema kojem bi pravo na status općine izgubila sva naselja u kojima živi manje od 5.000 ljudi te bi se ona pripojila većim općinama. Tu je i bolno pitanje korištenja manjinskog pisma i jezika u općinama u kojima je pripadnika manjina više od 33 posto. U Hrvatskoj je danas takvih općina 27: Srbi žive u 23, a četiri otpadaju na druge manjine (Vukovar i Vrbovsko jedina su dva hrvatska grada u kojima je Srba više od 33 posto). Kada bi prijedlog Mosta bio usvojen, velik broj tih općina bio bi pripojen općinama u kojima je puno manje Srba, tako da bi se manjinska prava u značajnoj mjeri reducirala. Prag za dvojezičnost od 33 posto i inače je previsok, baš kao i onaj koji definira pravo na zastupljenost manjina u predstavničkim tijelima vlasti, a koji iznosi pet posto.
Mostovce intrigira i broj zastupnika dijaspore, o čemu Podolnjak iznosi prijedlog: ‘Pitanje dijaspore je regulirano Ustavom i nema logike da broj zastupnika dijaspore bude ograničen. Nemamo definiran stav, ali bismo htjeli javnu raspravu svih strana. Glasovanje građana u dijaspori nije dobro riješeno, razgovarali smo o dopisnom glasovanju, mnoge države imaju dopisno glasovanje i ne vidimo opravdane razloge da to ne uvedemo.’
Dosad se predstavnici manjina nisu očitovali o navedenim prijedlozima Mosta, iako ne treba sumnjati da će novoizabrani predstavnici srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac i Mile Horvat biti protiv njih. Za trećeg predstavnika, Mirka Raškovića, teško je reći kako će glasati u slučaju da mandat ne vrati stranci zahvaljujući kojoj ga je osvojio. S druge strane, populističke mjere Mosta o smanjenju broja zastupnika i njihovih primanja, administracije i broja općina, teško je kritizirati u vrijeme pregovaračke drame.
Činjenica je da je Hrvatska potpisala brojne međunarodne sporazume (sa Srbijom, Mađarskom, Italijom) kojima se osnažuju prava manjina i reguliraju za njih životno važne stvari, a koja se Mostovim prijedlozima sada dovode u pitanje. Tu je i još jedan problem: za razliku od broja saborskih zastupnika, pitanja koja se tiču prava nacionalnih manjina regulirana su Ustavnim zakonom za čiju je promjenu potrebna dvotrećinska većina, a malo je izgleda da će do nje doći. U trenutku pisanja ovog teksta novi su izbori najizglednija mogućnost. U međuvremenu, možda i u Mostu shvate da bi se pri pitanju prava pripadnika nacionalnih manjina trebalo odmaknuti od populističke politike, kao i prilikom najava smanjenja administracije. Složenost i osjetljivost tih pitanja nalaže da im se pristupi s više obzira, jer bi se mnogima koji bi iz nacionalističkih pobuda danas zapljeskali radikalnim prijedlozima zasigurno manje sviđalo kada bi se primjerice općine Negoslavci, Borovo i Trpinja priključile Vukovaru, čime bi se postotak Srba u toj novoj općini značajno povećao.
