Fenomen političkog apsurda već je godinama aktualna tema u suvremenom kazalištu na ovim prostorima. Za tu tvrdnju ima više nego dosta primjera: od predstava Olivera Frljića do onih Andraša Urbana, od tekstova Biljane Srbljanović do onih Gorana Ferčeca ili performansa Boruta Šeparovića i natrag. Ovom prilikom spomenut ćemo nedavnu premijeru predstave ‘Sinovi umiru prvi’ u Narodnom pozorištu u Banjaluci, prema komadu zagrebačkog dramatičara Mate Matišića i u režiji mladog redatelja Marka Misirače. Najprije treba reći da ovo kazalište posljednjih godina u pravilu izbacuje vrlo solidne predstave, a u ovom slučaju radi se o temi iz Matišićeve posmrtne trilogije koja nam je svima poznata i koja se zove – mrtvi i nestali u prošlim ratovima.
Kako se kod nas svime trguje i kako je prostituiranje opća pojava čega god da se dohvatimo, tako i ova priča o nestalima u ratu govori o trgovini leševima i posebnom tipu mafije koja iznuđuje novac od porodica mrtvih, e da bi im isporučila posmrtne ostatke njihovih bližnjih, bez obzira na nacionalnost, vjeru i politička uvjerenja. Na kraju ove priče ima dosta ubijenih u novim obračunima, što sugerira neprestani jauk i lelek kao stalni lajtmotiv ovih prostora. Matišićeva ironična misao kako je ‘slavno za domovinu mrijeti i unosno prodavati kosti poslije rata’ osnovna je ideja predstave, koja na glumački uvjerljiv način govori o tom nepodnošljivom galimatijasu mitova, mržnje, smrti i dobre zarade u kojem neprestano živimo.
Treba također reći da su Banjalučani ‘Sinove’ odigrali uspješnije od primjerice zagrebačkog Kazališta Gavella jedanaest godina ranije, koje je tada od ove teme napravilo neobaveznu komediju, jer nije bilo u stanju priznati da se i hrvatskim ‘svetim žrtvama za domovinu’ također trguje na sve moguće načine. U tom smislu je u Banjaluci hvalevrijedno to kazališno suočavanje s ratom, kriminalom i talogom prošlosti, u situaciji kada se i dalje ove male novonastale države busaju u prsa, prijete i žele osvećivati. Preko ironičnog upiranja prstom u moralne nakaze koje trguju ljudskom nesrećom, vrijednost banjalučke predstave leži u jasnoj svijesti da prekopavanje leševa i prošlosti nikome na ovim prostorima ni ubuduće neće donijeti ništa dobro. Ili, kako se pita redatelj Misirača u katalogu predstave: ‘Ostaje dakle vječno pitanje da li treba i da li je moguće jednom zauvijek zakopati ratne sjekire, staviti tačku na historiju koja nam se intenzivno dešava i početi život u sadašnjosti?’ Jer ta sadašnjost u kojoj se nisu pomirili očevi i sinovi, pravoslavci, katolici i muslimani, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, u predstavi izgleda kao socijalna pustoš u kojoj se susreću živi mrtvaci, ‘ljudi napola’ koji ne žive za sadašnjost i budućnost, nego oplakuju mrtve i treniraju mržnju i ogorčenje.
Za razliku od Matišićeve izvorne priče koja se zbiva u selu Ričicama kraj Imotskog, banjalučka adaptirana verzija počinje u Rekavicama kraj Banjaluke i vrlo dojmljivo slika taj narodni čemer, ledenu tišinu provincije i neprestani tihi jecaj iza kojeg se ne krije ništa dobro. Najveća vrijednost ove predstave je ta što to nije isključivo ‘srpska priča’, nego tužna saga o svima koji su u ovim ratovima učestvovali i koji se iz njih do danas nisu uspjeli izvući. Kao i drugi Matišićevi komadi, i ona završava samoubojstvom glavnog junaka, pogiba čak i dijete u majčinom trbuhu, a na sceni ostaju samo ostarjeli likovi u nekoj vrsti vječnog prokletstva tuge i naricanja. Na brutalan, ali ljekovit način ‘Sinovi’ sugeriraju da su naša društva zapravo pobila svoju vlastitu mladost i da im prijeti nestanak u nekoj vrsti nekrofilskog jada.
