U Krstinji, kamo smo 4. jula stigli u povodu Dana Mjesnog odbora i nekadašnjeg Dana borca, susreli smo 68-godišnjeg Dušana Pavića iz Kusaje, čovjeka koji već dulje od pola vijeka dolazi prigodom tih praznika odati počast žrtvama fašizma uz tamošnji spomenik.
- Ovaj dan i ovaj spomenik naše su svetinje, jer u selima podno Petrove gore nije bilo kuće iz koje bar netko nije bio u partizanima. I moja tri strica - Đuro, Mile i Dušan - izgubili su živote boreći se protiv fašizma. Na spomeniku na Tjentištu sedam je partizanskih imena iz vojnićkoga kraja poginulih na Sutjesci, među njima i naš Đuro. Danas je u Krstinji, što i sami možete vidjeti, zasigurno više od dvjesto ljudi iz svih krajeva i vjerojatno svatko ima nekog svog čije je ime zabilježeno ili na ovom ili na kojem drugom antifašističkom spomeniku širom bivše Jugoslavije. Velike su to stvari – kazao nam je naš sugovornik. Dušan nas je sam potražio nakon polaganja vijenaca podno krstinjskog spomenika.
- Nemojte, molim vas, otići prije nego što mi nešto obećate: naime, ja sam iz obližnje Kusaje, sela koje malotko posjećuje, a kamoli novinari. Dođite zato vi kod mene na čašicu rakije, možda se nađe i nečeg na tavanu, pa da malo proljudujemo. Ha, što kažete? - zapitao nas je, pa nije bilo druge nego mu udovoljiti.
Stoga smo se nedavno, čim su donekle minule nesnosne ovoljetne vrućine, zaputili u Kusaju. Dušanova je kuća na osami, na samom kraju sela, pa smo je jedva pronašli. Domaćin nas je sa svojom suprugom Marijom dočekao širom raskriljenih dvorišnih vratnica, ali i ruku. Na samom početku našeg novog razgovora opet se dotaknusmo boljih vremena za sebe i za cijelo selo u kojem je prije tzv. tranzicije živjelo gotovo dvjesto stanovnika. Danas ih je jedva petnaest, a on sa svojih gotovo sedamdeset ljeta spada među mlađe.
- Bilo je prije rata tu i više od 150 krava. Svaka kuća imala je bar pokoje grlo. Nije bez kravice u štali bilo ni najsiromašnijeg domaćinstva. Svoje posljednje dane u cijelom selu sada broje tek tri, jedna moja i dvije moga komšije Neđeljka. Imao sam ja i farmu svinja, koja je kao tzv. uslužni tov bila u sustavu kooperanata PPK-a Karlovac. Znalo bi mi u svinjcima u istom trenutku boraviti i po 250 prasaca, a nisam se time jedini u Kusaji bavio. Bio je to isplativ posao od kojeg se dalo dobro živjeti.
U cijelom selu prije tzv. tranzicije živjelo je gotovo dvjesto stanovnika. Danas ih je jedva petnaest, a Dušan sa svojih gotovo sedamdeset ljeta spada među mlađe
Recept je bio jednostavan: PPK nas je plaćao korektno i na vrijeme, a mi smo bili jako radišni. I kad se to dvoje spoji, uspjeh bude zagarantiran. Ovdašnji su ljudi, bar oni koji su ostali, i dalje vrijedni, ali ih država guši, ne da im disati. Pogledajte što se događa s mlijekom i mesom, voćem i povrćem, nikakav se uzgoj više ne isplati. A ja bih nekad za samo tri mjeseca tova svinja potrošio po stotinu tona hrane. Sada toliko cijelo selo ne bi dospjelo potrošiti ni u pedeset godina. Svi su nekad bili zadovoljni, a sada ne da smo spali s konja na magarca, nego s konja na miša – slikovit je Dušan.
Sunovrat njegove porodice započeo je s Olujom, kad je sa suprugom i djecom, sinom Goranom, kćeri Brankom te roditeljima Rankom i Ilijom na brzinu potrpao najnužnije na traktorsku prikolicu. Neželjena putešestvija u nepoznato zapela je već u Dvoru, odakle su upućeni nazad prema Topuskom, pa s dugom izbjegličkom kolonom prema Beogradu.
- Prolazili smo putem kroz Glinu, Petrinju, Sisak i Popovaču. Posvuda je bilo pripadnika HV-a, ali nam nitko nije pravio probleme. Štoviše, pomagali su nam da sigurno prođemo kroz ta mjesta, opskrbljujući nas gorivom i hranom. A kad smo izišli na autoput, bilo je to stvarno čudo neviđeno: beskrajno duga kolona traktora koji su se kretali jedva trideset kilometara na sat. Takva vozila tom brzinom sigurno nikada više neće proći istom rutom – prisjeća se, opet živopisno, naš sugovornik.
Pavići su završili u Inđiji, gdje su se uz pomoć Crvenoga križa uselili u jednu napuštenu kuću, no odmah su počeli razmišljati o povratku. Nakon dvije godine to su prvo učinili Dušanovi roditelji, nastojeći što bolje 'pokrpati' znatno oštećenu i ozbiljno opljačkanu kuću, Za njima je stigla unuka im Branka, dočim je Goran odlučio ostati u Srbiji. Marija i Dušan u Kusaju se vraćaju tek 2000. godine.
- Čim smo izvadili dokumente, započeli smo život takoreći od nule: nabavili smo jednu kravu, ponešto letava, crijepova i osnovne stolarije, pa potom zametnuli jedno svinjče i par kokošiju te zasadili vrt. Od tada kroz ove 23 godine nismo baš nešto napredovali, životinja je jednak broj kao i nakon povratka, a i obradiva površina bašče je podjednaka. No svejedno smo zadovoljni, unatoč tome što su roditelji već umrli, a djeca otišla svojim putem. Sin je danas vozač kamiona i živi u Karlovcu, kći je u Batajnici. Oboje imaju svoje obitelji, pa Marija i ja ovdje u Kusaji uglavnom samujemo. Samo da nam tako što dulje ostane – sumira Dušan svoje povratničko doba. Ipak, iako sami s ilegalnim imigrantima čije rute prolaze pokraj njihova imanja, nisu imali problema, vječito su na oprezu.
- Znam da ti ljudi bježe od rata i nevolje, od dobrog života nitko milom ne odlazi. Kad psi noću zalaju, što znači da oni nastoje proći dalje, sjetim se odmah naše bježanije, pa im barem ne odmažem prijavama ili drugačije, kad im već pomoći ne mogu – govori Pavić, koji je u svoj Kordun i dalje zaljubljen jednakim intenzitetom kao njegova Marija. Zato i nisu započeli život ispočetka nigdje drugdje, premda je zasigurno bilo boljih prilika u razvijenijim sredinama. Potkraj boravka u Srbiji živjeli su na ovećem imanju kod jedne starice bez potomstva, koja je u Australiji zaradila više nego dobru mirovinu: nudila im je da ostanu brinuti o njoj u zamjenu za sve to što bi nakon nje naslijedili.
- Eh da mi u glavi nisu bile slike mog Korduna, onog šljivara, jesenskih magli, cijepanja drva pred prvu studen i grobova naših čestitih đedova, još bismo bili pristali na tu ponudu... pa onda dovijeka žalili – zaključio je Dušan naše krstinjsko druženje.
