>

novosti logo

Zmijsko jaje

Kada Tomislav Karamarko u Jajcu kaže kako će se njegova i HDZ-ova vlast miješati u unutarnje stvari BiH, nije to prijetnja suverenoj državi, već jednom od njenih naroda – onom najmanjem

Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, posjetio je Jajce: ne, naravno, kao turista, još manje zbog zanimanja za povijest i AVNOJ, već kao gost na proslavi devetnaeste godišnjice oslobođenja toga grada. I, normalno, obratio se prisutnima, jer šteta je da mikrofon stoji neiskorišten.

'Naša je obveza izboriti se za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Ako nas pitate hoćemo li se miješati u unutrašnje stvari BiH, ja kažem da nećemo u pitanjima kao što su infrastruktura i slično, ali hoćemo i naša je ustavna obveza umiješati se kada je jednakopravnost Hrvata u BiH ugrožena, kada Hrvati u BiH žele ostvariti pravo na svoj jezik, medije, kulturu', kazao je. I još dodao: 'Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine, a naše jedinstvo preduvjet je napretka, ali i opstanka Hrvata i ovdje u BiH.'

Čudan je vakat došao i u najčudniju zemlju u poznatom dijelu svemira. Da je naime Karamarko, ili neki drugi karamarko, uglavnom predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Hrvatske, isto kazao prije deset godina, reakcije u i iz Bosne i Hercegovine prestizale bi vrijeme, pogotovo ovo, predizborno, u kojem je narodni neprijatelj mio, ma koje vjere bio, pa tako puta barem tri. No ovoga puta je istup čelnika HDZ-a zaparao uši tek Seferu Haliloviću, umirovljenom generalu Armije BiH, vječitom kandidatu za člana Predsjedništva BiH i, općenito, jednoj od najuzaludnijih pojava na političkoj sceni države u kojoj svako, ali svako, uz malo pameti i nešto dara za trgovinu može doći do vlasti, makar na kantonalnom nivou.

Uglavnom, Halilović se tu nešto napalio, malo zaprijetio i vratio se na poziciju outsidera, dok je Karamarko kazao to što je već pomenuto i vratio se u Zagreb. I tako je od skandala u perspektivi ostalo tek da se šuti o svemu o čemu je, zapravo, ugodno šutjeti sa obje strane granice, jer ako se progovori, morat će se, kako bi rekao otac verbalne akrobatike Miroslav Ćiro Blažević, svašta i reći – kako o Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj, tako i o odnosima Hrvatske spram BiH i, naravno, rezultatima koji baš i nisu za isticanje. Zapravo su takvi da, dok govori o jednakopravnosti Hrvata, Karamarko govori o pravima kakva u civiliziranim zemljama konzumiraju pripadnici nacionalnih manjina. Treba li – a bit će da treba, jer se iz Hrvatske često čini da je BiH negdje oko Tadžikistana – kazati kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod, da je hrvatski jedan od tri službena jezika, da postoje i, primjera radi, Hrvatsko narodno kazalište Mostar i Matica hrvatska Mostar i da, istina, jedino ne postoji javni radio i televizijski emiter na jeziku najmalobrojnijeg naroda…

Evo, rekosmo, samo što sve to skupa ne znači ama baš ništa ili, u boljem slučaju, sa suštinom ima veze koliko i Karamarkova izjava o vezi jezika na kojem se kaže općina i veljača sa, recimo, izbornim pravilima po kojima se biraju članovi Predsjedništva.

Otkako postoje, pa sve do dana današnjeg, hrvatske demokratske zajednice od Orašja do Macelja ništa drugo i ne rade nego skrbe za interese Hrvata, pa i onih u BiH, a njih je manje nego prije trideset godina

Još malo pa će i četvrt stoljeća otkako se Hrvatska miješa u unutarnje stvari BiH, računajući i infrastrukturu: eno ceste u Hercegovini koju je gradila mehanizacija pod zapovjedništvom Ljube Ćesića Rojsa. Uglavnom, postavljani su u Zagrebu predsjednici HDZ-a BiH i generali HVO-a, izdavane su naredbe Hrvatskoj vojsci da se u jednoj smjeni bori protiv Vojske Republike Srpske, u drugoj protiv Armije BiH, a u trećoj zajedno sa Armijom BiH protiv VRS-a; ispraćani su, ekipno, sa splitskog aerodroma 'hrvatski dužnosnici iz BiH' u Haag, da bi nakon petnaestak godina robije bili dočekivani u zagrebačkoj zračnoj luci; isti su ti 'hrvatski dužnosnici iz BiH' mogli reći kako neće potpisati ni Vašingtonski ni Dejtonski mirovni sporazum… Zapravo je jedan, Krešimir Zubak, i rekao da neće, pa je to javilo Tuđmanu, a on poslao Jadranka Prlića u Ohio sa olovkom. Od tada, od kraja rata, Hrvatska se vodi kao supotpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, za čije je provođenje garantirala toliko da je, kraj sve te brige, Široki Brijeg mogao biti priključen Makedoniji a da o tome vijest ne izađe ni u 'Večernjem listu'.

Kada dakle Tomislav Karamarko kaže kako će se njegova i HDZ-ova vlast miješati u unutarnje stvari BiH, nije to prijetnja suverenoj državi, već jednom od njenih naroda, onom najmanjem, kojeg je i ta silna briga, uz još svašta nešto, svela na skoro pa nacionalnu manjinu. Ustvari, razlika između Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina u BiH je u tome što drugi ni teoretski ne mogu biti birani u institucije vlasti, dok prvi, zahvaljujući karikaturalnoj konstrukciji države i još manje uspjelim pokušajima popravka, tu mogućnost imaju, ali samo ako bošnjačkim strankama ne treba još neki Željko Komšić.

Otkako postoje, pa sve do dana današnjeg, hrvatske demokratske zajednice od Orašja do Macelja ništa drugo i ne rade nego skrbe za interese Hrvata, pa i onih u BiH, a njih je manje nego prije trideset godina, u Posavini ih nema nikako, oko Banje Luke kao da ih nema, u Srednjoj Bosni danas živi manje ljudi nego što ih je prije rata imalo posao i tako redom. Razapeti između Zagreba koji ih se ponekad, oko izbora ili kada Marin Čilić osvoji US Open, nakratko sjeti i Sarajeva koje ne nudi ništa a traži nemoguće, bosanskohercegovački Hrvati su, zapravo, narod zagarantirane pozicije i negarantiranih mogućnosti: odrođeni od BiH, zagledani u Hrvatsku koja se prema njima – prvenstveno prema Hercegovini – odnosi kao prema rođaku male pameti, Hrvati u BiH žive prijelazni period između ničeg i nemogućeg. Drugačije rečeno, na jednoj strani je stvarnost, a ona, vidimo, nije ni blizu idealne, a na drugoj vječito daleki ciljevi ka kojima se vodi utrka, ali sa sprintom u mjestu, između dva HDZ-a i nekoliko minornih stranaka koje više sliče na trgovačka društva u sivoj zoni poslovanja nego na iole ozbiljne političke organizacije.

I to je, zapravo, sve što treba znati o brizi iz Zagreba i razlozima zbog kojih više niko, osim Sefera Halilovića, ne trza na ono što je Karamarko govorio u gradu Jajcu i u zemlji koja je odavno u onome sa k.