U okviru ciklusa Velikoposnih održavanja, koje organizira zagrebačka crkvena pravoslavna opština, 10. aprila je u knjižnici SKD Prosvjete u Zagrebu protojerej-stavrofor Gojko Perović iz Crne Gore održao predavanje "Njegoš i njegovo vrijeme". Publici, koja je ispunila dvoranu, približio je manje poznate podatke o vladiki Petru II Petroviću Njegošu i naznačio duhovnu komponentu njegovog djelovanja.

- Znamo ga kao pjesnika, filozofa i vladara, ali se manje zna da je bio mitopolit. Nevoljko je bio u mantiji, pa su rijetke i takve njegove slike, rekao je o. Gojko Perović, ističući da je Njegoš odrastao u narodnoj tradiciji, stoga i njegovi stihovi proističu iz nje.

Govoreći o Njegoševom obrazovanju, o. Gojko je napomenuo da je, osim škole pismenosti, pri cetinjskom manastiru završio školu u Boki kotorskoj kod Josipa Tropovića, gdje mu je učitelj bio i Sima Milutinović Sarajlija, a učio ga je i njegov stric vladika Petar I Petrović, koji je kasnije proglašen za svetitelja. U školi smještenoj uz manastir Savina, gdje je poslan jer je to bio jedini prozor Crne Gore u svijet, mladi Rade, kako se zvao prije monašenja, naučio je uz ostalo više jezika, a kasnije je znao reći da je teologiju kao stari proroci učio po zvijezdama.

S 18 godina, smrću strica, zamonašio se i postaje vladar Crne Gore pri čemu kontaktira s Milošem Obrenovićem i biva oduševljen, kako borbom Bokelja za slobodu od Turaka, tako i Karađorđem koji je bio na čelu ustanka. Vladika Njegoš piše pismo i banu Josipu Jelačiću kojeg traži za suborca za borbu za oslobođenje hrišćana, kazao je o. Gojko.

Zbog odnosa velikih sila Njegoš je imao neprilika jer su mu Austrijanci zabranili ulaz u pravoslavne crkve po Boki zbog podrške Rusiji.

- Da nije bilo Rusije i para koje su otamo stizale ne bi bilo ni Crne Gore, njene vojske ni cetinjskog manastira. Pa ako te komšija, kakav god bio nahrani hlebom, ti barem ćuti - rekao je.

Crna Gora je kao slobodna država u Njegoševo vrijeme bila sitna točka na karti Turskog carstva, a kako je on sam bio neobičan vladika, posjećivali ga mnogi ljudi, a i on je obilazio Evropu. S jedne strane vladao je s malo naroda, s druge bio pjesnik kojem je bila mala vasiona, rekao je o. Gojko,, ističući da je vladika Rade posvećivao veliku pažnju duhovnosti svog naroda i odbacivao praznovjerje i vradžbine.

Za razliku od svog strica, Petra I Petrovića, Njegoš nije imao lijepo mišljenje o Dositeju Obradoviću, ističući da "ljubi prosvjetljenje, ali ne ono koje ismijava našu vjeru".

O. Gojko se pozabavio i pričama koje su Njegoša prikazivale kao ženskaroša, s obzirom da je bio visok i naočit čovjek. "Jes on gled'o, jesu ga gledale, ali od toga dalje ništa nije bilo" citirao je jednu od izjava o njemu, ističući da je pisao i ljubavnu poeziju koju je kasnije praktički svu spalio.

Njegoš je, kako kaže o. Gojko, bio i preteča egzistencijalizama u filozofiji 20. vijeka.

Svojim stihovima "Što je čovjek, ne zna, a mora bit čovjek! Tvarca jedna te je zemlja vara, a za njega, vidi, nije zemlja" pokazao je da umije da se usredsredi na jade života i ističe da je ovaj život priprema za onaj pravi život, rekao je.

Naveo je i Njegoševo predviđanje onog što se u 20. vijeku, ali i danas dešava u vidu diktatura i populizma i to kroz stihove iz "Luče mikrokozme" u kojima opisuje Satanino otpadništvo od Boga, okuplja oko sebe svitu obožavalaca uz vrisku, urlike i zaglušnu buku.

Ako tragamo za tajnovidcem Njegošem, razumijemo sami sebe, zaključio je o. Gojko.

O. Slobodan Lalić govorio je i životu i radu o. Gojka, dok je arhimandrit Danilo Ljubotina govoreći o nastojanju mitropolita crnogorskog Amfilohija da kanonizira Njegoša, istaknuo da ga je narod već kanonizirao. Iako u SPC ne raspravljaju o prijedlogu o proglašenju Njegoša svetiteljem, u Crnogorsko primorskoj mitropoliji je 19. maj ustanovljen kao datum praznovanja mitropolita Petra II Petrovića Njegoša.

Među okupljenima je, osim vladike Kirila sa sveštenstvom eparhije, predsjednika Privrednika Nikole Lunića i Mirka Markovića iz Prosvjete, bilo i mladih iz Karlovca i okoline.