‘Ako pomogneš čovjeku u nevolji prije nego što te zatraži, dat ćeš mu samopoštovanje koje vrijedi više od tvoje pomoći’, davno je izrečena misao. Svega nekoliko sati nakon što je Draganu Karajici iz Velikog Gradca kraj Gline do temelja izgorjela kuća, o čemu smo već pisali, njegova je susjeda Nataša Živković bez ikakve dvojbe pozvala nesretnika pod svoj krov. Tako se ponovo osjetio čovjekom koji nije sam.
- Poslijepodne toga kobnog dana provodila sam s uz još nekoliko sumještana na groblju, gdje smo kosili travu i malo sređivali okoliš. U jednom je trenutku netko primijetio dim koji je dopirao iz sela, pa smo odmah pohitali onamo; putem nam je jedna susjeda rekla da gori Draganova kuća. Kad smo stigli, imali smo što vidjeti, plamen je već uvelike proždirao i kuću i cijelo imanje. Bilo nas je strah da je Dragan ostao u kući, no on se uskoro pojavio pred nama. Za tili su mu čas, pored vatrogasaca, upomoć priskočili policija, električari i zamalo svi seljani. Kući više nije bilo spasa, a vatru se gasilo do duboko u noć – kaže Nataša Živković.
Čim je požar jenjao, pozvala je Karajicu da se smjesti kod nje i njezine svekrve Mare, jer imaju dovoljno mjesta da ga prime kolikogod dugo želi. Nemajući drugog izbora, nesretni je čovjek prihvatio taj humani poziv, pa kod dobrih žena večerao i prespavao. Štoviše, nakon svega par dana Nataša je – u namjeri da se gost što bolje osjeća - dotjerala i osposobila jednu drvenu dvorišnu kućicu prikladnu za boravak, samo da ima svoj mir i slobodu prileći kadgod poželi. Stoga on već dvadesetak dana živi s njima, a one o njemu brinu kao da im je član obitelji: zajedno ručaju, peru mu rublje i na svaki mu način iskazuju pažnju. Da mu olakšaju život, našlo se u kućici i paklo cigareta te nešto muške odjeće, pribavljene preko SNV-ove suradnice Ljube Vrge.
- Premda ne živim sama nego sa svekrvom i suprugom Mirkom, koji je trenutačno na radu u Švedskoj, bez ikakvog sam dogovora s njima predložila Draganu da preseli pod naš krov. Bila sam slobodna to učiniti, jer dobro poznajem svoje. Znam da bi i oni sami učinili isto – pojašnjava nam Nataša. Unatoč svoj dobroti i pažnji koju svakodnevno posvećuju Draganu, Živkovićima baš ne cvatu ruže. I sami imaju gomilu neriješenih problema, o čemu svjedoči Natašina svekrva Mara Živković.
- Najteže nam je bilo kada smo u augustu 1995. bježali glavom bez obzira. Kad je Oluja započela, u kući su uz mene bili pokojni suprug Miloš i sin Mirko. Zajedno s ostalim seljanima krenuli smo u ‘bežaniju’ prema vojvođanskoj Kuli: druga zemlja, drugi ljudi i sve ravno dokle pogled puca. Na prvu nam se nije svidjelo. Radili smo za u nadnicu i nekako životarili, a onda nam je sve to dojadilo pa smo se, nakon pet godina izgnanstva, vratili na Baniju. Kuća je bila pokradena i devastirana, no krenuli smo iznova i iz ničega. Miloš i ja uspjeli smo se izboriti za nekakvu crkavicu od socijale, 640 kuna za oboje. Dobili smo i devet stotina kuna za drva, a sami smo namaknuli za dvije svinje – priča Mara.
Nakon povratka, sin Mirko se par puta vraćao u Vojvodinu radi nekakvog posla, pa se zagledao baš u Natašu; ljubav je ubrzo zaključena brakom, a mlada se brzo snašla u novom okružju – odmah je zavoljela banijska brda i ljude, saživjela se s krajem kao da je u njemu rođena. No kako naporan rad cijele obitelji nije bio dostatan da osiguraju pristojne životne uvjete, Mirko je odlučio otići u Švedsku, gdje još uvijek radi. No, valja zabilježiti, Milošu i Mari je socijalna pomoć ukinuta čim je trbuhom za kruhom otišao prema sjeveru Europe. Kako mu je otac prije par godina preminuo, Mirko financijski potpomaže suprugu i majku, koje su do jučer živjele same a sada su pod obiteljski krov, rekosmo, primile Dragana Karajicu, ne brinući nimalo o tome koliko će dugo to moći činiti. Mirko Živković je, naravno, istoga trena podržao plemenitu supruginu odluku.
Nakon što je tekst o Draganovoj nesreći objavljen u Novostima, nekoliko se čitatelja javilo redakciji sa željom da mu priskoče u pomoć onako kako najbolje umiju: jedna od njih, Zagrepčanka Živana Hedbeli, ponudila mu je financijsku potporu. Predstavnici SNV-a predvođeni Borisom Miloševićem pohitali su Karajici već dan-dva nakon požara, da mu odnesu pakete živežnih i drugih potrepština, ali i da izvide na koji bi se način moglo riješiti pitanje njegova trajnog smještaja. I Ljuba Vrga ga obiđe svako malo, sakuplja za njega potrebnu dokumentaciju i ostalu papirologiju. Za svakog svog posjeta, naravno, susretne Maru i Natašu.
- Način na koji te žene razmišljaju za svaku je pohvalu, pogotovo kad se zna da i njima nije lako. Dirnula me njihova ljudskost, to je znak da oko nas žive dobri ljudi – komentira Vrga.
