Šaćir-sunedžija, koga su odrasli eufemistično zvali berber, bio je strah i drhat našeg djetinjstva. Viđali smo ga ponekad, kad bi išao u neko selo sa svojom crnom tašnom u kojoj su bile britve, mengele, pumpice za prskanje rana praškom i bočice sa jodom… Sve u svemu, Šaćir je vazda išao drugima, pa smo se nadali da nas neće frhnuti njegova britva
Piše Sinan Gudžević
U odličnom dokumentarcu o Pavlu Vuisiću čujemo kako je Orson Welles za njega rekao da je ‘najveći filmski glumac kojega je on vidio’. Nijedan glumac u ‘regionu’ više neće imati priliku ostvariti takav opus, a to da će jednoga dana npr. De Niro izjaviti ovako nešto o nekom ovdašnjem glumcu ne treba ni maštati
Piše Boris Rašeta
Premijer Marsellus odmah nakon poziva iz Lovreća okrenuo je stranačkog ‘fixera’, i već u sljedećoj sceni na vratima imotskog HDZ-a pojavio se naočiti neki tip s tamnim naočalama i odrješito predstavio: ‘Ja sam Robert Kopal. Ja rješavam probleme.’ Taj film, naime, ja bih volio gledati, jebeš Tarantina i ‘Pulp Fiction’
Piše Boris Dežulović
Izbori za rukovodstvo HDZ-a morali bi biti obavezni svakih šest mjeseci. Tek kroz permanentnu unutarpartijsku kampanju moglo bi na površinu prokuljati toliko govana da se kompletna stranka udavi u toploj smjesi koja – da se ne lažemo – od početka čini osnovni sadržaj njenog programa
Piše Viktor Ivančić
Koliko god Zagreb sebe teatralno nazivao aktualnim glavnim gradom Evrope, u Bruxellesu će ga malo ili nimalo pitati za stavove u toku polugodišnjeg predsjedanja EU-om. Zašto i bi? U povodu najvažnijeg događa tog predsjedanja, a to je proglašenje Rijeke Evropskom prijestolnicom kulture, on se pokazao kao gluha provincija
Piše Marinko Čulić
Ispod Šemsove kuće, dolje desno, kraj vratnice, bila je kućica za psa. Ona se u selu zvala, i još se ponegdje zove megara. Psu, stanaru te megare, bilo je ime Čapov. Za nas djecu Čapov je bio praznik, bio je živi džumbus: pitom, a vragolast, vitak i mišićav, ne drži ga mjesto, sad ga vidiš kraj kuće a sad ga čuješ kako kevće u pola vrletne gromade Koznika
Piše Sinan Gudžević
‘Mene je sram koliko nemam – a ne koliko imam! Pa što će premijer misliti o meni, majketi, kako sam sposobna čovjeka napravio, ne može sebi pripomoći, a trebao bi servisirati usluge građana’, pripovijeda Krešimir Žunić u brešanovskom monologu, u sjeni Krista, novinarki Danki Derifaj
Piše Boris Rašeta
Općinski građanski sud u Zagrebu usvojio je zahtjev tužitelja Pauletića, Dadića i Bonkovića – zastupanih od odvjetnika Krmeka – da im se zbog članka ‘Dva svinjčeta’ isplati odšteta za pretrpljene duševne boli, rukovodeći se načelom po kojem ‘za oslobođenje od odgovornosti nakladnika nije dovoljno čak niti to da je objavljena informacija istinita’
Piše Viktor Ivančić
Dva svetom vodicom poškropljena totema dominiraju današnjom Hrvatskom. To su Nacija i Kapitalizam. Oba su posljednjih mjesec-dva primila naizgled ozbiljne udarce, recimo ekranizacijom bajkovite priče o Gotovini ili aferom s Raiffeisen bankom. Ali to je ostavilo samo ogrebotinicu-dvije na njihovoj neprobojnoj caklini
Piše Marinko Čulić
Jedne zime, možda je bila godina 1960, kad je već svaka kuća imala sahat Insa Zemun, neko je rekao da svi sahati odsad ima da idu alafranga, a nijedan više neće ići alaturka! A Malića je rekla i poslije danima ponavljala da alafranga njoj ‘u kuću neće uići’. Ako alafranga uiđe preko praga, kuća će se povlašiti!
Piše Sinan Gudžević
Nikad ništa duže od ‘Šoe’ nije emitirano na našoj TV. Ali vrijedilo je. Redatelj je na filmu radio 11 godina i razgovarao sa stotinama ljudi, preživjelih Židova, ali i sa SS-ovcima, Nijemcima, običnim Poljacima, Ukrajincima, vozačima vlakova, birokratima, pokušavajući razumjeti kako je došlo do najvećeg i najsustavnijeg zločina u povijesti
Piše Boris Rašeta
Titanski je napor potreban da se čovjek odupre otrcanoj prispodobi o disfunkcionalnoj Republici Hrvatskoj kao državi iz komedije apsurda. Rasne, recimo, akcijske komedije apsurda u kojoj šesnaest hiljada policajaca juri Džordža Ulicom grada Čikaga, pa se useljavaju u njegovu zgradu i ‘opkoljavaju ga sa svih strana’…
Piše Boris Dežulović
Zašto je zbog veličanja ustaštva u Hrvatskoj dosad najebao samo jedan Kinez, ako među Hrvatima ustaša ima ko Kineza? Ispada da je Hrvatska jedinstvena po tome što u sudskom progonu pobornika rasne teorije primjenjuje rasne zakone
Piše Viktor Ivančić
Eto da ostanem u neočekivanosti, a da, makar i malo, ostanem u temi, napisat ću nešto malo o jednoj ženi sa Puškinova ljubavnog kataloga. Za tu ženu, osim akuratnih puškinista i marljivih slavista, kod nas zna malo ljudi. Ona se zvala Amalia Risnich, ponegdje je prezime pisala Riznić. I tako je ispalo da Amalija bude tema 300. moje kolumne u ovom listu
Piše Sinan Gudžević
Šerbedžija je svojevremeno sedam puta zaredom osvajao nagradu za najpopularnijeg glumca Jugoslavije. Niti jedan današnji glumac u cijelom regionu nema i neće imati ni približno sličan status. Emisija o njemu na HRT-u bila je povratak voljenog glumca, idola naših mladosti, svojoj zemlji i svome gradu
Piše Boris Rašeta
Ni serija o Generalu, ni ona o Predsjedniku nisu ništa novo. Istinska inovacija, za koju je trebao protok od trideset godina, jest ta da je nacionalna mitologija konačno uspostavljena kao suvremena povijest, a u fantastičnom obratu sve što smeta njenoj ‘nespornoj čistoti’ uspostavlja se kao – mitologija. I to, za svaki slučaj, velikosrpska
Piše Boris Dežulović
Suprotno tvrdnjama unutarstranačkih oponenata i protukandidata, Plenković ne okreće HDZ ulijevo nego udesno, i to u tihom dosluhu s Bruxellesom koji čini isto. To nije dovoljno sigurno, ali jest dovoljno uvjerljivo jamstvo da će on izbore za novog šefa HDZ-a lako dobiti
Piše Marinko Čulić
Puškinisti su utvrdili da je ‘momak mili, momak nježni’, kome se obraća Puškin, Pavel Vjazemski, sin kneza Pjotra Andrejeviča Vjazemskog. Vjazemski otac se posljednje godine Puškinova života od Puškina udaljio i prestao s njime govoriti. Došao je da Puškina vidi na odru. To je ostavilo prostora za razne hipoteze
Piše Sinan Gudžević
‘Mislim da smo sada u fazi kad, po meni, nitko od kandidata neće imati a priori bjanko podršku ni od koga’, izjavio je Karlo Ressler. Je li to odricanje od Plenkovića? ‘Ne bih to tako mogao okarakterizirati. Puno smo surađivali.’ Puno je surađivao s Plenkovićem!? To bi bilo kao da kurir Pinki kaže da je puno surađivao s drugom Titom
Piše Boris Rašeta
Zoran Milanović, Zoran Milanović? cijelih desetak minuta buljio sam u fotografiju pokušavajući se sjetiti tko je taj odnekud mi strašno poznat tip, dok se na koncu nisam sjetio: pa da, Zoran Milanović, novi predsjednik Republike Hrvatske!
Piše Boris Dežulović
Izgleda da je u slučaju masovne podrške splitskom ubojici nastupio princip samoregulacije u zoni gdje država sa svojim ideološkim aparatom ne koordinira počinitelje i njihove adorante. Pitanje glasi: kako bi kriminalne bande mogao zauzdati državni režim koji je regrutirao kriminalne bande?
Piše Viktor Ivančić
Milanovićeva najava da želi biti predsjednik različitih, ali jednakopravnih građana zvuči nerealno, čak podsjeća na izjavu Grabar-Kitarović da će Hrvatska biti najbogatija zemlja na svijetu. Nacionalizam u Hrvatskoj nije površinski, nego dubinski, strukturni problem i nije ga stvorila samo desnica, nego i liberalna ljevica
Piše Marinko Čulić
Ti znaš da je kod nas ljero – nesretnik i jado. E ljero je bio i taj Puškin i taj, kako reče, Ljermontov. Oni su obadvojica ljerani, izgubi mladost na ludost. Meho Eminović je dobro reko kad je reko da su mnogi u Rusiji tuđom rukom počinjeli samoubistvo
Piše Sinan Gudžević
U ovoj je predizbornoj kampanji bezbroj političkih analitičara i stručnjaka za komunikaciju demoliralo vlastitu reputaciju. Ozbiljan izuzetak bio je Ivica Relković, pouzdan, oslonjen na brojke i nepristran. On je jedan od kolateralnih pobjednika ovih izbora, kao i Robert Bosak, čije su se ankete pokazale najpouzdanijima
Piše Boris Rašeta
Sve kad bi spornim crnogorskim zakonom veličanstveni Ostrog i bio prepisan Đukanovićevoj mafijaškoj državi, sve i kad bi ga podgoričke vlasti prodale British Museumu u Londonu, ne bi čudesni Ostrog najebao gore nego što je najebao ovako, pod brigom i pažnjom rođene Srpske pravoslavne crkve
Piše Boris Dežulović
Zašto bi hrvatsko pravosuđe dopuštalo da se Model Lora dovodi u pitanje ako je Model Lora porodio hrvatsko pravosuđe? Zbog čega bi institucije hrvatske pravne države omogućavale diskreditaciju maternice što ih je ispljunula?
Piše Viktor Ivančić
Puškinu je dvoboj sa d’Anthèsom bio trideset i drugi po redu. Od trideset i dva, održano ih je pet, ostali su otkazani nakon mirenja, izvinjavanja i posredovanja. U trideset i drugom zakazanom, a petom neotkazanom dvoboju, konjički gardijski oficir d’Anthès je ubio petrogradskog kamer-junkera Aleksandra Puškina
Piše Sinan Gudžević
‘Vatra se rasplamsala, padala je žbuka… Gospođa je vikala ‘spasite mi muža’. Popeo sam se na balkon… Utrčao sam s plinskom maskom’, opisao je Pavle Kalinić kako je spasio Ivana Miloložu, bivšeg vlasnika tvornice Munja. Kalinić je spasio Miloložu, ali je i Miloloža spasio Kalinića, osiguravši u zadnji tren puni smisao njegovom profetizmu
Piše Boris Rašeta
Republika Hrvatska jedinstveni je politički eksperiment: takozvana jubilarna demokracija, država koja funkcionira i živi isključivo od jedne svečane okrugle godišnjice do druge. U državi koja je cijela zamišljena i ostvarena kao spomenik vlastitoj veličanstvenoj prošlosti, koncept obljetnice njen je sav i jedini smisao
Piše Boris Dežulović
Kazavši pred kamerama kako je Jakov ‘dobio ponudu da dobije braniteljski status’, pa to odbio, Kolinda Grabar-Kitarović zapravo je rekla: U ovoj odvratnoj razbojničkoj jazbini moj se suprug, makar mu je za to pružena prilika, nije ponašao kao lopov. Eto razloga da me ponovno izaberete za šefa bande!
Piše Viktor Ivančić