Ime karlovačkog Trga Josipa Broza za sada je preživjelo napad, što će donijeti kratkotrajnu pauzu do novog pokušaja revizionističkog mahnitanja na lokalnoj razini.
Neobično marljiv gradonačelnik Karlovca i potpredsjednik HDZ-a Damir Jelić ovih je dana postao hiperaktivan, pa je pretjerao u nastojanju da se istakne pred stranačkim šefom. Njegova gradska administracija je na službenoj internetskoj stranici ambiciozno objavila otvorenu anketu u kojoj su se građani trebali izjasniti o promjeni imena Trga Josipa Broza. Međutim, događaji su se razvili suprotno od očekivanja.
Ova hitna akcija bila je službeno motivirana ‘opetovanim traženjem braniteljskih udruga’ i još nekih minornih političkih radikalnih grupacija, privjesaka vladajuće stranke u ovom gradu, koji djeluju u uobičajeno sivoj zoni, negdje između službenog članstva u HDZ-u i političkog podzemlja. Njihove konkretne pisane prijedloge međutim nitko nikad nije vidio.
Anketni projekt je bio ostvaren kroz uobičajeno amaterske manire karlovačkih gradskih činovnika. Tako je bilo moguće glasati više puta, što su aktivisti HDZ-a bjesomučno koristili, ali ni to im nije pomoglo.
Naposljetku je došlo do debakla revizionističke ambicije: Tito se pokazao prevelikim zalogajem za jednog provincijalnog gradonačelnika, pa je za dva dana, od nekih 5.000 glasača, njih 50 posto podržalo rješenje da ostane sadašnje ime Trga. Inače, Trg Josipa Broza u Karlovcu nije preimenovan čak ni devedesetih, kada su uklanjanjem imena ulica i škola po drugi put ubijeni Ivo Lola i otac mu dr. Ivan Ribar, narodni heroji Herta Turza, Nada Dimić, Josip Kraš, Ivo Marinković i drugi revolucionari. Pritom su s osobito pokvarenim zadovoljstvom simbolički odstreljivani i komunisti hrvatske nacionalnosti.
Iako Karlovac već ima urbanističku cjelinu ovog imena, Trg hrvatskih branitelja trebao je zamijeniti Titov trg
Protuprijedlog za promjenu imena je bio poprilično podlo i podjednako stupidno osmišljen: Titov trg trebao je zamijeniti Trg hrvatskih branitelja – sve unatoč podatku da Karlovac već ima urbanističku cjelinu ovog imena. Smatralo se da će snaga domoljublja jednostavno otpuhati ime ‘jednog od najvećih zločinaca’, kako Tita uporno nazivaju pripadajuća hadezeovska povjesničarska poljska strašila poput Ive Lučića i Josipa Jurčevića. No čak je i prijedlog u anketi o uspostavljanju drugog Trga hrvatskih branitelja s dvadesetak postotaka zaostao. Tako je nakon 48 sati ovu anketu iznenada zamijenila ona nešto praktičnijeg karaktera – o korištenju javnih bicikala.
Bio je to općenito vrlo napet tjedan za karlovačku vlast, koja se nakon učestalih izbornih pobjeda toliko razbahatila da je nedodirljivi gradonačelnik, koji vlada još od 2007. godine, čak došao na sirotinjski skromno obilježavanje Dana oslobođenja Karlovca 6. maja. Ovaj praktični katolik tom prilikom se udostojao izgovoriti nekoliko katehetskih poučaka. ‘Nema boljeg ujedinitelja od Isusa Krista, bio on Hrist ili Krist. Na taj način sam se ja došao ovdje pokloniti žrtvama… ja sam ovdje jer je to i tako u domeni Svevišnjeg koji je jedini sudac’, rekao je Damir Jelić i najavio da će se Dan pobjede nad fašizmom ubuduće proslavljati na obilježju poginulima u Domovinskom ratu (?!). Prijetnju je i ostvario tri dana kasnije, kada je istaknuo da ‘nema većih antifašista od branitelja iz Domovinskog rata’.
Najsimptomatičniji je bio upravo dio njegova govora na pustom postolju dinamitom uništenog spomenika partizanima, autora Vanje Radauša, održan na spomenuti Dan oslobođenja. Tada je gradonačelnik spominjanjem Krista i Hrista suptilno pretvorio partizanske revolucionare i proletere u božje mučenike, zatočenike njihovih konfesionalnih i nacionalnih stada, tako ih vjerski i nacionalno svrstao u pokorne identitete, te ih za današnju upotrebu pokušao učiniti pojedincima koji nisu ustali za klasno oslobođenje, već valjda za obje majke crkve.
Kako nas uvjeravaju liberalni povjesničari srednjeg kursa u svojim pisanijama za malu djecu, ‘Tito je bio dobar striček jer nam je osvojio teritorije za hrvatsku državu’, a partizani su, kako ovdje vidimo s jedne prilično radikalne klerodesničarske perspektive, sada konačno priznati kao žrtve – no samo kao Kristova i Hristova djeca.
Posebno je zanimljivo da je karlovački gradonačelnik uzjahao trulu nacionalističku kobilu tek kada je na čelo stranke uzjahao Tomislav Karamarko. Jelić je ranije bio smatran tipičnim sanaderovskim tehnonacionalistom te je od lokalnih prahadezeovaca bio nipodaštavan jer je u vrijeme rata bio civil i studirao u Zagrebu. Do tada je njegov najistaknutiji ispad bila izjava o tome da ‘nema većeg zla nego kad muškarac abortira’, koja je toliko odjeknula državom da ga je vrhuška neko vrijeme držala podalje od državnih medija. Jelića je na mjesto gradonačelnika instalirao pokojni mentor Branko Vukelić, dovevši ga s mjesta gimnazijskog profesora hrvatskog jezika, praktički iz političke neaktivnosti. Kasnije je učenik počistio sve Vukelićeve kadrove, uključivši i njega, baš kada je učitelj neizlječivo obolio.
U svakom slučaju, očekuje se da omanji ideološki debakl karlovačkog HDZ-a s antititoističkom anketom ne ostavi nikakvog pozitivnog traga u životu i radu njegovog članstva. Ono naprosto uživa u svojoj lokalnoj nadmoći koja traje već dvadeset prvu od dvadeset pet godina mlade demokracije, jer je koalicija prevođena SDP-om vladala gradom samo četiri godine.
Uzburkane hormonalne majske ide, razdoblje kada HDZ-ovi aktivisti bjesomučno djeluju na poništavanju ono malo antifašističkih i socijalističkih tradicija, tako su, barem nakratko, donijele mali poraz vladajućoj stranci u Karlovcu.
