>

novosti logo

Dani srama

Predsjednica je osjetila poriv da baš na Dan pobjede upozori na potrebu strogoga razlikovanja antifašizma i ‘zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima’, pripisujući mu – posve nespecificirano – desetke tisuća ubijenih bez suda

Početkom svibnja dobar dio svijeta obilježava Dan pobjede. Riječ je, za one koji ne znaju, ili su odlučili zaboraviti, o obljetnici završetka Drugog svjetskog rata u Evropi; o bezuvjetnoj kapitulaciji nacističke Njemačke i njezinih još preostalih satelita-kvislinških režima (nakon koje je rat nastavljen samo u dijelu nekadašnje Jugoslavije, jer su udruženi ustaško-domobransko-četničko-belogardijski odredi - uz civile koji su ih pratili, što pod prisilom, što zavedeni propagandom - odbijali predaju snagama Jugoslavenske armije maršala Tita). I stvar je, kažimo to malo karikirano, dobrog odgoja, osnovno obrazovanje da ne spominjemo, da se zna što je 9. svibnja i da se taj dan prikladno obilježava. I još nešto: da se zna kako je upravo taj dan proglašen i Danom Evrope, jer današnja je Evropa sazdana na temeljima antifašističke borbe, odnosno na ruševinama ‘tisućugodišnjeg Reicha’ koji je, osim što je agresivnim ratovima pokorio niz zemalja, uzrokujući teška razaranja i ljudske žrtve, proveo i ono što će u povijesti postati poznato pod imenom holokaust – sustavno, gotovo na industrijski način organizirano, do tada nikada viđeno uništavanje cijeloga jednog naroda, onog Židovskog. A što je, uostalom, ‘vođa’ nacističke Njemačke, Adolf Hitler, i eksplicitno najavio u jednome od svojih govora u Reichstagu neposredno prije no što će krenuti u vojni pohod ne samo na Evropu, nego na cijeli slobodni svijet.

Zašto je trebalo na to podsjetiti? Vrlo jednostavno. Zato što današnja hrvatska država kao da ništa od toga ne zna. Usprkos činjenici da je Republika Hrvatska jedna od slijednica Jugoslavije, čija je Narodnooslobodilačka vojska na konferenciji ‘velike trojice’ u Teheranu bila priznata i prihvaćena kao dio snaga Saveznika; usprkos tome što je legendarni britanski premijer Winston Churchill, zakleti antikomunist, ne samo pružio ruku prijateljstva i savezništva Staljinu neposredno nakon što je Hitler napao Sovjetski Savez, nego je i u govoru u parlamentu u Londonu otvoreno rekao kako je jugoslavenskim komunistima ‘pripala čast’ da povedu borbu protiv okupatora u svojoj zemlji; usprkos tome što su tisuće i tisuće Hrvata izginule na partizanskoj strani, na strani antifašizma i položile svoje živote za pobjedu Saveznika (ne komunizma, nego Saveznika!).

Sramotna šutnja u Hrvatskoj na Dan pobjede i u povodu toga dana u oštroj je suprotnosti ne samo s manifestacijama u Rusiji, gdje vojna parada privlači najviše pozornosti svijeta, ali nije i najimpresivnija, nego i s obilježavanjima u nizu zapadnih zemalja

Jer, kada bi išta od toga znala, kada bi naime priznavala povijesne činjenice, Republika bi Hrvatska Dan pobjede i Dan Evrope obilježila onako, kako i priliči. Od toga, međutim – na razini države - ništa. Jedina manifestacija što je održana, bila je – dan ranije - akademija u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, ali u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Na toj akademiji (na kojoj je, doduše, svirao orkestar hrvatskih Oružanih snaga) nije primijećen ni jedan član aktualne vlade, a predsjednica je kao svojega izaslanika poslala zagrebačkog gradonačelnika. I, da, ne smije se zaboraviti: predsjednica se toga dana ipak oglasila ‘poslanicom’ Hrvaticama i Hrvatima, državljanima Republike Hrvatske (kako je rekla, uporno izbjegavajući izraz ‘građani’). Oglasila se jest, ali ne da bi prozborila ma i jednu riječ o veličini i značenju pobjede od prije sedamdeset i jedne godine. Ne, osjetila je poriv, baš toga dana, baš na Dan pobjede, da upozori na potrebu strogoga razlikovanja antifašizma i ‘zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima’, pripisujući mu – posve nespecificirano – desetke tisuća ubijenih bez suda. Prvi je to puta da je s vrha države jugoslavenski režim okvalificiran kao zločinački. Jedno je, naime, ako tako govore ili pišu uspaljeni desničari, a drugo kada to u pomno pripremljenoj izjavi u televizijske kamere izgovori osoba koja je na čelnoj funkciji u državi (a predsjednica to jest, bez obzira na skučene ovlasti). Nacističku je stranku kao zločinačku organizaciju okarakterizirao Međunarodni vojni sud u Nürnbergu. Savez komunista Jugoslavije nikada nitko na sličan način nije svrstao u zločinačke organizacije, pa stoga nema ama baš nikakve formalno-pravne osnove da se režim što ga je uspostavila ta stranka (u ono vrijeme Komunistička partija) označava kao zločinački. Osnove nema, ali potrebe itekako ima. Predsjednica je očito htjela uspostaviti ravnotežu između – kako mnogi smatraju – iznuđene ponovne oštre osude ustaškog režima i onih snaga što su se borile protiv toga režima, kao i protiv sila Osovine što su ga uspostavile (jer, ustaška država nije uspostavljena voljom hrvatskog naroda, ma što tko o tome danas govorio!).

Sramotna šutnja u Hrvatskoj na Dan pobjede i u povodu toga dana u oštroj je suprotnosti ne samo s manifestacijama u Rusiji, gdje vojna parada privlači najviše pozornosti svijeta, ali nije i najimpresivnija, nego i s obilježavanjima u nizu zapadnih zemalja. Dah, međutim, doslovno zaustavlja pogled na masu od 700.000 ljudi koji, noseći fotografije pripadnika svojih obitelji, palih u borbi protiv naci-fašizma, prolaze središtem Moskve. Ti su ljudi ponosni na svoje pretke, znaju za što i protiv čega su se oni borili. Tuguju za njima, ali i slave ih. Praksa organiziranja tih povorki, nazvanih ‘puk besmrtnih’ proširila se u međuvremenu i na druge zemlje (i kontinente), ove godine i na Crnu Goru u našem susjedstvu. A kod nas – ništa. Dapače. U Hrvatskoj bi još živi antifašistički borci i njihovi potomci trebali biti posramljeni, trebali bi se sakriti u mišje rupe, trebali bi povjerovati kako je cijela antifašistička borba na području nekadašnje Jugoslavije (a nju je nemoguće odvojiti od Komunističke partije i od Josipa Broza Tita) bila, uzmimo sada termin današnjice: udruženi zločinački pothvat.

No, ne stoji ni ocjena da u Hrvatskoj na Dan pobjede nije bilo ništa. Javio se, medijski slabo popraćenom izjavom (na nacionalnim televizijama nikako) drugi predsjednik Republike, postavljajući – po svome običaju – stvari na njihovo mjesto i nazivajući ih pravim imenom. No inače, ali ‘s druge strane’, da, bilo je toga što se događalo, itekako je bilo! Kod nas su s oltara odjekivale propovijedi u kojima se čak i predsjednici, dosadašnjoj miljenici kako Crkve, tako i desnice, predbacivalo što je – tek nedavno, doduše - pravim riječima opisala karakter ustaškog režima. Od crkvenih ljudi slušamo kako Hrvati nemaju razloga slaviti Dan pobjede, jer su toga dana počela njihova stradanja. A na čuđenje nad takvim izjavama odgovara se već zaista otrcanom frazom kako svaki svećenik iznosi samo svoje vlastito mišljenje. U isto vrijeme, međutim, o mišljenju onih svećenika (a nije ih bilo baš malo) koji su se u Drugome svjetskom ratu pridružili borcima Narodnooslobodilačke vojske, ne govori se uopće. Baš kao što te svećenike nitko ne spominje. Oni su za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, ali i za Hrvatsku, tabu tema, oni ne postoje. Doda li se tome sve što se događalo posljednjih mjeseci, izjave koje su se mogle čuti čak i u Saboru (o nogometnim stadionima i grafitima na fasadama da ne govorimo), onda upravo groteskno zvuči izjava Vlade o ‘lažnim tezama o ustašizaciji’ kojima je se, kao, hoće spriječiti u provođenju reformi. Da nije tužno (i opasno!) bilo bi samo smiješno. Ovako: sve je prije nego smiješno.

Propagandnu podlogu za takvo manipuliranje poviješću, jer o tome je riječ, ni o čemu drugome, daje i ‘preporođena’ javna televizija. Osim što nas već tjednima ‘usrećuje’ reprizom serije ‘Duga mračna noć’, osim što u tjednu između Dana pobjede i okupljanja u Bleiburgu za koje nije teško predvidjeti kako će proteći, nudi uz svakodnevne bombastične najave dokumentarac o ‘komunističkim zločinima’ (čitaj: prikazuje pobjednike nad fašizmom kao krvoločne zločince), taj ‘javni’ servis nije našao za shodno prikazati ma i jedan igrani film, ma i jedan dokumentarac koji bi se objektivno bavili antifašističkom borbom, koji bi razotkrili pravu prirodu ustaškog režima (o kojemu mladi ili ništa ne znaju, ili su, ako posegnu za još nekim informacijama osim onih ‘glajhšaltovanih’, totalno zbunjeni). Istini za volju: negdje oko ponoći, baš u terminu kada je sigurno da je gledanost minimalna, reprizira se odlična njemačka serija ‘Naše majke, naši očevi’.

Za razliku od toga javna je njemačka televizija posljednjih dana dva puta prikazala film ‘Slom’ koji se ne samo bavi posljednjim danima u Hitlerovom bunkeru, nego uz to savršeno precizno i zastrašujuće jasno pokazuje kamo vodi bolesna fanatiziranost i zatucanost. Uz to vrtili su se i iznimno dobri dokumentarci o nacizmu i zlu što ga je prouzročio – i Nijemcima, i svijetu. Naravno, njemačka televizija ima i filmove koji se bave stradanjima Nijemaca, osobito u poslijeratnom razdoblju, ali ovih dana nijedan od tih filmova nije bio na programu. Niti je ikome palo na pamet dovoditi u pitanje opravdanost smrtnih kazni izrečenih čelnicima Trećeg Reicha na suđenju u Nürnbergu. Dapače: mogli smo čuti konstataciju kako je izraz ‘poraz’, korišten u prvim godinama nakon 1945. sada u svijesti većine zamijenjen izrazom ‘oslobođenje od nacista’. I spoznajom da je to zaista bilo oslobođenje.

I kada čovjek sve to zna, kada sve to vidi i čuje, i ovo u Hrvatskoj, i ono u svijetu, ne može drugo nego da kaže kako su prvi dani svibnja godine 2016. u Hrvatskoj bili dani srama, srama za svakoga kome je zaista stalo do Hrvatske, do njezinih antifašističkih temelja i demokratske budućnosti.

1/1