>

novosti logo

Kronika Kronika

Deset kuna dnevno, pa ti preživi

‘Bi li ti, moj novinaru mogao preživjeti s manje od 10 kuna dnevno? E vidiš, ja preživljavam, ne pitaj kako! Samo ja znam’, kaže Miljka Bakić (74) iz Perne

Davne 1964. Godine, devetnaestogodišnja djevojka Miljka udala se za svoju prvu i posljednju ljubav, naočitog vršnjaka i suseljanina Nikolu Bakića iz Perne. Brak traje još danas, ali Miljka i Nikola odnedavno nisu više zajedno.

Naime, zbog bolesti Miljka Bakić (74) nije mogla njegovati još bolesnijeg Nikolu, pa je njihova kćerka Višnja, koja s obitelji živi u Samoboru, oca smjestila u dom za stare i nemoćne. Premda u Topuskom i Vrginmostu postoje udomitelji koji bi se mogli skrbiti o Nikoli, odluka je pala na smještaj u Samoboru, jer Miljka zbog troškova putovanja ne bi mogla posjećivati muža. Ovako, Nikola je blizu kćeri koja ga svakodnevno može posjećivati, a kako je zaposlena, preuzela je plaćanje doma i lijekova za svog oca.

- Moj Nikola se razbolio prije četiri godine, onog crnog dana kad je iz Srbije stigla vijest da nam je iznenada preminuo sin Ostoja. Nikako to nije mogao preboljeti: sve više je slabio, podivljao mu je šećer u krvi, srce se mučilo. Sad je u domu u Samoboru, brinu o njemu, ali ne znam baš kako će sve završiti, bojim se najgoreg. Imali smo četvero djece; dva sina i dvije kćeri. Naša nesreća počela je davno. Nedugo nakon vjenčanja, u glinskoj bolnici umro nam je jednogodišnji sin Jovo. Nakon toga rođene su kćeri Bojana i Višnja, a naposljetku sin Ostoja. Eto, već četiri godine nema ni njega. Ja patim i tugujem ovdje, Nikola u Samoboru, a toj tuzi kraja nema – kroz suze govori Miljka Bakić.

Sve do Oluje, obitelj Bakić bila je jedna od imućnijih u Perni. Živjelo se od poljoprivrede, štale su bile pune, njive obrađene, proizvodili su i prodavali mlijeko i sir, a troje djece raslo je i školovalo se. Kad je došlo do bežanije, poput svih ostalih u selu krenuli su na dugi put u nepoznato, uplašeni i zabrinuti. Ponijeli su ono što je, pored njih, moglo stati u traktorsku prikolicu, otvorili vrata štala, svinjaca i torova kako bi barem stoka mogla nekako preživjeti pa u dugoj koloni krenuli u neizvjesnost. Skrasili su se tek u Požarevcu, gdje ih je sudbina dovela do dobrog čovjeka, Ljupčeta Stepanovića, koji ih je smjestio i pomogao im. Kako su imali traktor, Nikola je mogao oranjem nešto zaraditi, tek toliko da se preživi. U tri godine boravka u Srbiji kćeri su se udale, a sin Nikola se oženio. Bojana i Nikola ostali su s obiteljima u Srbiji, a Višnja se vratila u Hrvatsku, u Samobor. Miljka i Nikola odlučili su se za povratak, pa su ujesen 1998. jednog jutra osvanuli pred svojom kućom u Perni.

- Pola kuće je bilo zapaljeno i izgorjelo, sve pokradeno i uništeno, a od nekad bogatog imanja zatekli smo ruševine, jad i bijedu. Podnijeli smo zahtjev za obnovu, ali ta obnova bila je tako škrta i siromašna da je gotovo nismo niti osjetili. Čak nismo dobili niti prozore, pa smo se poslužili najlonima. Kasnije smo od nekoga dobili jedno tele, uskoro smo ga prodali i kupili jednu staru kravu. E, od te krave započeo je naš novi život, malo pomalo. Susjed koji se vratio ranije, dao nam je dva praščića i polako smo krenuli naprijed – prisjeća se Miljka.

Prije rata Nikola je radio u Vodovodu, no kako posla po povratku nije bilo, morao je nekoliko godina čekati kako bi ostvario pravo na mirovinu. Kad ju je ostvario, ona je iznosila 600 kuna mjesečno. Kasnije, nakon doplaćivanja, mirovina je porasla na 900, koliko iznosi i danas. S tom mirovinom danas u potpunosti raspolaže Miljka, a sve troškove vezane uz njenog supruga preuzela je kćer Višnja. Tako se Miljki pružila prilika da preživi.

- Iako primam cijelu Nikolinu mirovinu, jedva spajam kraj s krajem. Režije mi iznose 600 kuna, pa ti moj novinaru, računaj. Kako god okreneš, nije lako. Struja, voda, kućarina, telefon i još nekoliko ‘sitnica’ pojedoše mirovinu. Dodaj tome još moje lijekove, pa ti vidi. Bi li ti mogao preživjeti s manje od 10 kuna dnevno? E, vidiš, ja preživljavam, ne pitaj kako! Samo ja znam. A moje boleštine bolje da ne spominjem. Neki dan mi je srčani tlak bio preko 200, ali sam nekako preživjela bez doktora. Slabo vidim, oba oka sam operirala, muče me alergije, a ima toga još. Neki dan sam u Centru za socijalnu skrb saznala da ću dobivati naknadu za lijekove u iznosu od 400 kuna. To će mi puno pomoći - kaže nam Miljka.

Nisu samo bolest i neimaština ono što muči Miljku Bakić. Kaže nam kako je ubija samoća. Tu i tamo naiđe netko, ali vrlo rijetko. Željna je divana i razgovora, a živi na kraju sela, u takozvanoj Donjoj Perni, gdje gotovo da nema ljudi. Njena susjeda Ljubica Pajić, koja također živi sama, mora pješačiti gotovo sat vremena da ju posjeti. Najbliža trgovina i liječnik nalaze se u 14 kilometara udaljenom Topuskom, pa je svaki odlazak u grad cjelodnevna i financijska avantura.

U Centru za socijalnu skrb u Topuskom, od predstojnika Podružnice Nikole Abramovića, saznajemo da u ovoj ustanovi vrlo dobro znaju za problem Miljke Bakić i da, koliko to zakonski propisi dozvoljavaju, vode brigu o njoj. Abramović međutim pojašnjava da Miljka ima dvije kćeri koje su je dužne uzdržavati, pa je pomoć Centra prilično ograničena. Što kažu u Crvenom križu?

- Miljka Bakić je u našoj evidenciji i u više navrata dobila je jednokratnu novčanu pomoć. Nedavno je primila naše rješenje prema kojemu će joj naši djelatnici redovno kositi okućnicu i cijepati drva. Što se tiče obnove, kuća je obnovljena onoliko koliko je bilo potrebno. Kuća ima tri kata i jasno je da se nije mogla obnavljati cijela za samo dvoje ljudi. Prije Nove godine, Miljka Bakić je u sklopu programa FEAD 2 Europske unije, dobila pakete s hranom, za sebe i muža, iako je on na skrbi u Samoboru - objašnjava Željko Rukavina, ravnatelj Crvenog križa u Topuskom.

1/1