Revidiranje tijeka Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, relativizacija ustaških zločina, zatiranje spomena na antifašističku borbu i nastojanje da se iz kolektivne svijesti izbrišu hrvatski partizani kao dio pobjedničke vojske koja je u svibnju 1945. Europi donijela mir, jačanje ekstremne desnice i nacionalističkih programa u cijelom svijetu – sve je to nagnalo virovitičkog novinara Ivana Žadu da iz obiteljske arhive izvuče i za tisak pripremi dnevničke zapise svog djeda Franje o zatočeništvu u nacističkim konc-logorima.

- Želja mi je djedove memoare otrgnuti zaboravu tako što će se kroz autentično svjedočenje čovjeka koji je prošao koncentracijske logore u Hrvatskoj, Danskoj i Njemačkoj jasno predočiti kakva su se zvjerstva ondje događala i zašto - kaže Ivan Žada.

Jednoga jutra moj sudrug Rus nije ustajao na zvuk sirene…Shvatio sam da je ukočen. Bio je mrtav. Potom sam se okrenuo na drugu stranu prema mladom bolesnom Poljaku da mu kažem kako je Rus mrtav, no iznenadio sam se kada sam shvatio da je i Poljak mrtav. Tako sam spavao između dva mrtvaca

Njegova su djeda kao 23-godišnjeg partizana, zajedno s ostalim drugovima u proljeće 1944. godine, nakon što ih je netko izdao, na Bilogori zarobili ustaše. Prvo je odvezen u sabirni logor NDH unutar slavonskobrodske tvrđave, potom deportiran u Zagreb, da bi naposljetku završio u Dachauu, gdje dobiva logoraški broj 79998. Odonud je prebačen u jedan logor na danskoj obali, zatim u Mauthausen na području današnje Austrije. Po slomu Trećeg Rajha, vratio se u svoju Viroviticu nakon 12-dnevnog pješačenja kao živi kostur, sa svega 34 kilograma. Posljedice boravka u logoru ostavile su trajan biljeg na njegovu zdravlju, pa je od bolesti umro već 1961. godine, u četrdesetoj godini života. Nakon rata, Franjo je u bilježnicu tvrdih korica, tintom i krasopisom unio svoja sjećanja iz logora - kako ona što ih je držao u živom pamćenju, tako i ona koja je ondje krišom zapisivao na dobro skrivane papiriće. Svoj je dnevnik naslovio ‘Dionica života od Dachaua do Mauthausena’ te na prvoj stranici poručio: ‘Želim da me svatko tko pročita ove moje zapise iz doživljaja i mojih sjećanja pravilno shvati, jer mi je jedinstveni cilj i parola: mir! Uz drugarski pozdrav, Žada Franjo’.

Kada su ga zajedno sa zarobljenim drugovima iz slavonskobrodskog sabirnog centra prevezli na zagrebački Glavni kolodvor, svima je bilo jasno da će ih vagonima otpremiti za Njemačku: ‘Sve dotadašnje nade, sva iščekivanja u neizvjesnosti najednom su potonula u nepovrat’, zapisao je Franjo. Dolazak i boravak u Dachauu opisuje do detalja: ‘Na zidovima skloništa, a kako su bili od armiranog betona, počele su se stvarati kapljice vode. Počeli smo jezikom lizati te kapljice da si jezik makar malo pokvasimo. Dobivali smo 15 dekagrama kruha, komadić margarina i pola litre neke vodurine koju su zvali juha. Sve dok možete raditi, sigurno nećete otići u smrt. Ako više ne možete raditi, to je kraj, idete u plinsku komoru, strijeljanje ili što već.’

Ubrzo će uslijediti premještaj, odnosno transport prema sjeveru, do mjesta Ladelund. Ondje su ih ugurali u nekakve barake u čijim su središtima postojale peći, ali se nisu smjele ložiti; tu su, piše, bili najstrašniji uvjeti, koji su u najboljem slučaju vodili u bolest, ako ne i sigurnu smrt: ‘Jednom, kada smo se vratili s posla, dočekao nas je komandant logora i naredio pretres svih (…) Kod jednog su druga pod kaputom našli skriveni komad drveta (…) Ovaj ga je bacio na zemlju i počeo udarati čizmom gdje je god stigao, a najviše po glavi. Udarao ga je tako sve dok ga nije ubio. Bio je (komandant, op. G.G.) prava zvijer u ljudskom obličju. (…) Od njih 180 tek 32 ih se vratilo u Dachauu. Sve druge su stražari ubili palicama ili su umrli od iznemoglosti, gladi. Kako je tko pao, dobio je metak i priča bi se završila. Jednoga jutra moj sudrug Rus nije ustajao na zvuk sirene, krenuo sam ga buditi. No čim sam ga dodirnuo, shvatio sam da je ukočen. Bio je mrtav. Potom sam se okrenuo na drugu stranu prema mladom bolesnom Poljaku da mu kažem kako je Rus mrtav, no iznenadio sam se kada sam shvatio da je i Poljak mrtav. Tako sam te noći, čini se, spavao između dva mrtvaca’.

Posebno se Franju dojmio jedan događaj prilikom prispjeća novih logoraša u Dachau. Vireći kroz prozorčić barake, promatrao je u prekrcanim stočnim vagonima iscrpljene i izmoždene ljude od puta te u masi ugledao poznato lice, ono svog virovitičkog sumještanina Marka Weissa, vršnjaka kojeg je znao otprije rata. Znao je da po strogim logorskim pravilima ne smije pričati s novopridošlima, ali je svladao strah, prišuljao se do skupine ljudi u kojoj je bio Marko i donio im vode. Weiss je uspio preživjeti holokaust, pa se nakon oslobođenja vratio kući kao i Franjo te je, u povodu njegove prerane smrti, u Virovitičkom listu objavio članak o nevraćenom dugu gutljaja vode, odnosno o tome kako je Čeh br. 79998 spasio Židova br. 121729.

Na cesti, na svakih desetak metara, ležala su tijela ubijenih Židova. Sve one koji nisu mogli pratiti ritam hodanja cestom, na mjestu su ubili. Nas osmoricu su natjerali da ih skidamo i njihova gola trupla trpamo u kamion

Franjo Žada dočekat će oslobođenje u zloglasnom Mauthausenu, gdje je svjedočio masovnom istrebljenju, uglavnom mađarskih Židova; njegova je ‘radna’ skupina bila zadužena za tovarenje mrtvih tijela na kamione kojima su odvožena na spaljivanje.

‘Prizor kada sam došao na cestu jedan je od najpotresnijih koje sam vidio u svim logorima kroz koje sam prošao. Na cesti, na svakih desetak metara, ležala su tijela ubijenih Židova. Sve one koji nisu mogli pratiti ritam hodanja cestom, na mjestu su ubili. Nas osmoricu su natjerali da ih skidamo i njihova gola trupla trpamo u kamion. Tu su razaznavali tko od nas može, a tko ne može raditi. Skinuli bi nas do gola i na temperaturi od minus 15 ostavili pola sata vani. Onda bi nas odveli pod vrele tuševe. I tako cijelu noć. Tko bi ujutro preživio, taj je sposoban za rad, drugi idu u spalionice. U logoru jedan, u jednom uglu na appellpatzu, slagala su se trupla umrlih logoraša jer peći krematorija nisu uspjele spaliti toliko tijela koliko je logoraša umiralo ili ubijano zadnjih dana. Iako mi već do tada više nije bilo stalo do života, ipak me prolazila jeza od pomisli da ću skončati u plinskoj komori’, zapisao je u svom dnevniku.

Petnaest dana prije dolaska osloboditelja, u logoru više nije bilo hrane i vode. SS-ovci su pobjegli, ali je struja u žičanim ogradama ostala, pa je puno logoraša smrtno stradalo kad su je pokušali prijeći.

‘Sjedio sam pred barakom i vidio kako se otvaraju vrata i ulazi tenk. Od velikog uzbuđenja nisam mogao ni govoriti. Suze su nam svima tekle niz obraze, a srce mi je snažno udaralo, pa sam mislio da će mi se od uzbuđenja raspuknuti. Puno je mojih drugova tada ubila srčana kap’, opisao je kraj svoje najgore životne dionice čovjek rođen u Dežanovcu kod Daruvara u češkoj obitelji Řada. Njegov je djed onamo došao iz tadašnje Bohemije, da bi Franjo kao devetogodišnjak s roditeljima preselio u Viroviticu. Unuk Ivan misli da mu je to što je po nacionalnosti bio Čeh najvjerojatnije spasilo život, a u prilog njegovu mišljenju govori i esej povjesničara Vjenčeslava Heruta koji je pod naslovom ‘Na grobu očeva prijatelja’ 2015. godine nagradila Židovska općina Virovitica na natječaju raspisanom u povodu 70. godišnjice oslobođenja Auschwitza. ‘Da li je i ono R s kvačicom trasiralo put njegovih patnji? Možda ga je ono usmjerilo prema Dachauu, jer je tretiran kao podanik Protektorata. Jednako tako, R bez kvačice moglo je njegov put usmjeriti prema Jasenovcu. Ako je imao pravo izbora, izabrao je onaj u kojem je vidio barem iskru nade da će tu golgotu preživjeti’, stoji u eseju, u kojem je autor napisao i to kako Žadini nisu živjeli u raskoši, ali je marljivi i nadareni dječak, koji se među brojnim svojim vršnjacima i iskrenim prijateljima s kojima je dijelio bezbrižno mladenaštvo isticao vještim sviranjem harmonike, s uspjehom završio gimnaziju.

O životnoj putanji svoga djeda i vlastitoj želji da pronađe izdavača koji će objaviti njegove dnevničke zapise Ivan Žada govorio je kolegama iz svoje matične redakcije, a preko njih je ta priča dospjela i do RTL-ove ‘Potrage’, emitirane u povodu obilježavanja 75 godina od oslobođenja Auschwitza. Nažalost, taj će spomen na djeda unuk zapamtiti i po etiketi ‘Židovsko govno’ koju mu je nakon emisije na FB-profilu ostavio nepoznati korisnik te društvene mreže skriven pod znakovitim pseudonimom.

- Svašta su mi ‘obožavatelji’ poručivali, kao i mnogim drugim kolegama, pa sam uz ostalo već puno puta bio govno: udbaško, komunističko, jugoslavensko i još cijeli spektar govana, ali ono židovsko do tada nisam bio. No ta je etiketa’samo učvrstila moj stav da o temi holokausta nikada ne smijemo prestati pričati i da kroz novinske tekstove, TV-emisije, filmove i knjige mlade naraštaje moramo upozoravati na fašizam kao najveće ljudsko zlo – kazao nam je Ivan Žada.