>

novosti logo

Kronika Kronika

Dok je Banije, bit će i Nade

Prvi sam put preživjela za Oluje, kad sam s mužem i djecom morala pobjeći iz svog sela, drugi put osam godina kasnije, kad sam pri padu s traktora slomila nogu a jedva sam imala za kruh, kamoli za doktora i osiguranje, kaže Nada Bulat iz Dabrine kraj Gline

Preživjela sam dvije oluje, dva životna pada, a ne znam koji je bio gori: prvi sam put početkom augusta 1995. morala s mužem i djecom na traktoru pobjeći iz svog sela glavom bez obzira, sva prestravljena i uplašena. Drugi sam put, osam godina kasnije, pala s traktora i slomila nogu, što ne bi bilo ništa posebno da mi sisački liječnici nisu tražili tri hiljade ondašnjih njemačkih maraka za operaciju kojom bi izbjegli amputaciju. Tada me stigla moja druga, osobna oluja: u to smo vrijeme, naime, jedva imali za kruh, a kamoli za doktora i zdravstveno osiguranje, kaže nam Nada Bulat iz Dabrine kraj Gline.

Drugi kobni životni pad zbio se kad su naša sugovornica i njezin suprug Dušan pošli obrađivati svoje polje, no na nizbrdici koja vodi do njega traktor se prevrnuo, a ona s njega odletjela kojih desetak metara pa prizemljila s teškim lomom noge. Brzo su je prevezli u sisačku Bolnicu čiji je dežurni kirurg procijenio da je stanje toliko ozbiljno da odmah mora na operaciju želi li istog dana izbjeći amputaciju. S obzirom da kao povratnica još nije imala uredne dokumente i zdravstveno osiguranje, kazao joj je da bi takva operacija stajala više od deset tisuća kuna, a ona mu je objasnila da toliko novca naprosto nema, pa ostala ondje čekati da vidi što će se s njom i tim slomljenim udom dogoditi. Provela je tako u bolničkoj ustanovi dan i noć, ne usuđujući se zaspati u strahu da joj u snu, mimo njezina znanja, ne odrežu nogu. Prestravljena i sluđena od bolova i anestetika, javila se svojima i zatražila od njih da je odvedu kući. No, umjesto da je posluša, zet Miroslav ju je odvezao ravno do sina Želimira, u Srbiju: ondje su je osam mjeseci liječili u somborskoj bolnici, i to posve besplatno. Nasreću, noga je posve zacijelila i Nada danas ne osjeća nikakve posljedice pada, posve je pokretljiva a šepanje se ne nazire. No, s druge će je strane granice, čim se vrati u Dabrinu, dočekati puno neugodnije iznenađenje, obavijest da mora platiti dvije tisuće kuna za boravak i skrb u sisačkoj zdravstvenoj ustanovi. Odgovorila je na tu ‘čestitku’ pravodobno, samo da se ne povlači po sudovima i time na vrat, ionako u oskudici, ne navuče nove neželjene troškove.

Rekosmo već da je prvo ozbiljno skretanje s normalne životne putanje naša sugovornica doživjela osam godina prije pada s traktora, u Oluji; prisjeća se kako je ono za nju i cijelu njezinu porodicu bilo podjednako naglo, neočekivano i dramatično.

- Taj ljetni dan nikada neću zaboraviti, kao najvjerojatnije ni većina drugih građana i građanki, pogotovu onih srpske nacionalnosti s Banije ili iz nekih drugih dijelova Hrvatske. Brže smo bolje u prikolicu potrpali najnužnije stvari, pa se muž i ja sa svekrom, svekrvom i troje djece dotaljigali nekako do Rume, gdje smo živjeli godinu dana. Potom smo otišli za Srpski Miletić kraj Sombora i ondje pet dugih godina radili po tuđim njivama, jedva preživljavajući. No djeca su nekako posvršavala škole i zasnovala svoje porodice: Želimir je još u Srbiji, Željka je u Austriji, a Đurđica u Banjaluci. Dušan i ja odlučili smo se sami vratiti u Dabrinu. No kad smo to učinili u februaru 2001., zateklo nas je tek zgarište od imanja koje su nekoć činile stara i nova kuća te gospodarske zgrade uz njih – kaže nam Nada.

Budući da su cijeloga života bili složni i radišni, supružnici su zasukali rukave pa brzo raskrčili teren koji su korov i drugo raslinje ubrzano gutali. Podnijeli su bili zahtjev za obnovom, pa su čekajući rješenje, nakon brojnih poslova oko imanja spavali kod susjeda, ponekad u vlažnom i hladnom podrumu bez vode i struje. Kad je njihova kuća u cijelosti obnovljena, pomisliše da je svim nevoljama napokon kraj i da će opet moći normalno živjeti, no nedugo potom Dušan se teško razbolio i od bolesti umro. Tako Nada već petnaestak godina prepinje sama, kako najbolje zna i umije.

- Ostvarila sam nekakvu crkavicu od poljoprivredne mirovine, hiljadu kuna mjesečno. Vi zasigurno znate dobro računati, pa zaključite kako mi je kad mi samo mjesečne režije odnose osam stotina kuna. Bez lijekova naprosto ne mogu, pa mi onda za život ostanu jedva dvije i pol kune dnevno. Kako ih raspoređujem i kako to da sam još živa, pojma nemam. Da mi nije moje Željke koja uskoči kad je najgušće, ne vjerujem da bismo sada razgovarali – objašnjava nam žena koju je teška oskudica natjerala u borbu za goli život, pa i tako što od obilja jabuka i krušaka u svom kraju peče rakiju.

Ove godine one u njezinu voćnjaku baš i nisu rodile, pa odlazi kod susjeda čije je voćke nekim slučajem mraz zaobišao i kupi one što su same popadale na zemlju. Rakiju će ispeći čim zahladi i počne sniježiti – i to bez trunčice šećera, čistu kao suza. Na taj ju je zdravi proizvod život natjerao: šećer bi morala kupiti, a za popadale jabuke i kruške mora se tek sagnuti. Tu i tamo uspije prodati pokoju bocu, pa i time namakne kakav sitniš. No, s obzirom na to da sama obrađuje veliki vrt, na njezinu stolu, u hladnjaku ili smočnici uvijek se nađe povrća, od krumpira koji je za ovu godinu već povadila do paradajza i tikvica, luka i mahuna. Ili, kako, sama kaže, unatoč nevoljama, nema gladi.

Inače, rođena je u nedalekoj Buzeti, ali u Dobrini živi otkako se 1970. godine udala za svog Dušana. Danas su joj jedina utjeha djeca i unučad, kad je povremeno posjete na dan ili dva, pa joj donesu sitne darove, pomognu pokositi dvorište ili okrečiti kuću, a ona im pripremi ukusnu i zdravu hranu, onu pravu domaću.

- Svašta sam proživjela i preboljela, ali najviše mi je žao ove moje Banije i ovog sela koji polako umire. Ljudi i kuća je sve manje, pa nema više ni pjesme ni veselja. Ostat će nam, izgleda, tek muka i tuga - kaže nam za kraj susreta Nada Bulat.

1/1