Povijesni odnos kina i grickalica, prvo kokica, a potom i brojnih drugih, nije jednoznačan, a i poprilično je sugestivan. Na počecima, dok je film bio isključivo nijem i rituali odlaska u kino nalikovali su posjetama teatru, o kokicama u kino dvoranama nije bilo ni govora. Stvar se polako počinje mijenjati potkraj 1920-ih, s izumom zvučnog filma, a definitivno sredinom 1930-ih, u razdoblju američke recesije, kada se zarada od prodaje kokica pokazala vrlo važnim faktorom za opstanak kino industrije.
Dakle, opet i još jednom profit. Sve spomenuto započelo je u SAD, a potom se širilo dalje. Znači, iako se kino i grickalice danas vide kao nerazdvojni, prodor kokica u kino dvorane nije bio instantan, već postupan i uvjetovan socio-ekonomskim okolnostima, te promjenama u kulturalnim stavovima i percepciji umjetnosti.
Da se malo uputim u povijest navedenog fenomena ponukalo me nedavno iskustvo odlaska u jedno od rijetkih preostalih gradskih kina u Zagrebu. Na ona mjesta iz lanca kinotečne mega industrije, što su se prigodno smjestila u pripadajuće okruženje šoping centara, jako rijetko odlazim. Ne mislim da je riječ o elitizmu. Većina filmskih blockbustera koji se tamo vrte, jednostavno me ne zanimaju previše, a udobnost mekih fotelja ne može nadvladati poznato nasilje preglasnog zvuka i reklama u tim dvoranama.
Uglavnom, tretman i status grickalica i gaziranih pića jedno je od važnih distinktivnih obilježja u usporedbi gradskih kina i kino dvorana u šoping centrima. Meni osobno to je vrlo važna razlika. Stoga me iritantna situacija koju sam doživio prilikom spomenutog nedavnog odlaska u klasično gradsko kino, ponukala da joj posvetim ovih nekoliko rečenica.
Film jedva da je počeo, a sa svih je strana krenulo prepoznatljivo šuškanje vrećicama, otčepljivanje bočica i zvuk mljackanja, žvakanje tog prigriska što strukturom podsjeća na stiropor, čipseva, nachosa, štapića i sličnog. Dio nas koji nismo participirali u takvom ritualu, počeli smo se pogledavati i poluglasno negodovati.
Da stvar bude specifičnija i osjetljivija, radilo se o projekciji filma "Zona interesa", novog oskarovca koji iz zanimljivo jezovitog rakursa priča priču o Holokaustu. E sad, lamentiranje nad očitim, kako to da značajan dio ljudi spontano provodi spomenute potrošačke prakse, nevezano za razlike u sadržajima onog što gledaju, moglo bi nas pogurati u smjeru psihologiziranja fenomena, a tamo s interpretacijom ne želim ići. Još manje želim moralizirati.
Zanimljiviji su mi izostanak bazične semiotike i kultura neobazrivosti. Nije li činjenica da dotično kino na ulazu ne nudi grickalice i pića, dovoljan znak po sebi? Je li teško shvatiti da se navedena institucija odriče dijela profita jer daje primat filmu u odnosu na prodaju kokica? Neizgovorene su to, ali jasne poruke kakvo se ponašanje od nas posjetitelja očekuje.
