Mile, šta se čeka? – tim je riječima drug, urednik jednog bosanskohercegovačkog portala, naslovio svoj kolumnistički tekst otprije skoro dvije godine. Prisjetio sam se tog retoričkog pitanja prateći ovih tjedana u medijima najnoviji krug političkog nasilja Milorada Dodika. Još se jednom taj kabadahija, nekrunisani šampion političkog primitivizma u regiji – a konkurencija, znamo, nije za podcjenjivanje – oštro namjerio na sve i svakoga u Bosni i Hercegovini tko mu kvari posao.
Pa je bahato poručio da ne priznaje legitimitet ovog i onog, da nikada neće pokleknuti pred svim tim mračnim inostranim silama, da poništava odluke raznoraznih instanci s razine države koje poništiti ne može, da neće dopustiti, da će svim silama obraniti i očuvati, da će se oni odcijepiti... I tako dalje, i tako bliže, po tko zna koji put u zadnjih par decenija, koliko već šerif Milorad vedri i oblači manjim bosanskohercegovačkim entitetom.
Zaista, ta je priča već toliko izlizana i besmislena da joj više ni format televizijske sapunice nije dostatan. Samo zbog onih ljudi u Bosni i Hercegovini koji tamo i dalje moraju "živjeti" treba se još osvrtati na Dodikove brbljarije. A i svi već Miline riječi uzimamo s poslovičnom naviknutošću.
U redu, okolnosti se stalno mijenjaju, pa najnoviji paket uobičajenih Dodikovih prijetnji treba smjestiti u kontekste situacija na sjeveru Kosova i u Ukrajini. Kao što ne treba gajiti ni trunku sumnje da je Milorad spreman, kao i drugovi mu Dragan i Bakir, napraviti sve u cilju očuvanja enormnog bogatstva koje je stekao na tko zna kakve sve načine.
Izgledne su pritom dvije opcije, pravovremeno emigriranje u Srbiju ili Rusiju, ili izazivanje oružanog sukoba kod kuće. Kako god, pitanje "Mile, šta se čeka?" vapi za konkretnim odgovorima. Hajmo buraz, učini više nešto, pomjeri figure pa da se konačno pokrenemo s mrtve točke na kojoj BiH već predugo tavori.
Ali prije će biti da neće, jer onaj tko u Bosni i Hercegovini prvi napravi takav potez, taj neminovno gubi. Iako ovako kako je sad, gube svi. Osim spomenutih političkih zvjerki i njima bliskih krugova. Zna to i Mile, ima on u sebi kodiranu pučku promućurnost koja ga je i dovela tamo gdje je sad. Zna da kada bi na terenu konkretizirao gluposti kojima se kafanski razmeće s govornica i ispred kamera, tada bi Republika Srpska isparila u roku od par mjeseci.
Nestala bi bestraga, kao da je nikad bilo nije. Uskoro je se više nitko ne bi ni sjećao. Čak ni oni, mahom ojađeni i osiromašeni ljudi, koji u njoj sada žive. Nestalo bi nešto što nikada nije trebalo ni nastati. Jer Republika Srpska jest sramotni trofej iz Daytona, ogavna nagrada za genocid, etnička čišćenja, ubijanja i protjerivanja, silovanja, paljenja, otimačinu i pljačku... Zato, hajde Mile, budi čovjek od riječi. Napravi nam uslugu, kreni. Učini da već jednom raščistimo s tom groznom trakavicom.
