I dalje sam mišljenja da su kritike teorija i teoretičara postmodernizma i poststrukturalizma, jako razvikanih i citiranih u 1970-im i 1980-im, bile opravdane. Konkretnije, kritike spram autora kakvi su na primjer Jean Baudrillard ili Jacques Derrida, odnosno teza o hiperrealnosti, simulakrumu, dekonstrukciji i tome slično.
Koliko god su takve teorije bile pronicljive i inovativne u svojim intelektualnim gestama i provokaciji, toliko nas je, barem neke među nama, ipak nešto smetalo u "ponudi" da klasičnu marksističku kritiku političke ekonomije kapitalizma nadomjestimo njenim suvremenijim suplementima. Recimo, kritikom političke ekonomije znaka.
No čini se da su neke od tih teorija ipak prebrzo odbačene, prije no što su promišljene s povijesne vremenske distance. Dok principijelno i mazohistički ne želim prestati gledati užase svakodnevnog živog medijskog prijenosa genocida u Gazi, prisjećam se zadnjih mjeseci čuvene i nerijetko pogrešno shvaćene Baudrillardove teze da se "zaljevski rat nije dogodio" (poput infantilno moralističkog ispada Susan Sontag tim povodom), kao i ranije vizije Guya Deborda o učinku morbidnosti spektakla u kulturi epohe slike. Povjerenje pritom, kada su mejnstrim mediji u pitanju, svjesno i isključivo povjeravam Al Jazeeri.
Srodno Baudrillardu po pitanju Iraka i američke vojne invazije na tu zemlju početkom 1990-ih, sklon sam razmišljanju da brutalno nasilje koje se kontinuirano provodi kroz fašističku politiku države Izrael u Palestini ne može biti zbiljski posredovano, približeno, medijski dočarano ni jednom kamerom, niti jednom slikom. Zato se genocid u Gazi "ne događa".
Takvu surovost realizma zbilje ne može konstruirati i komunicirati nikakav medijski format, bilo profesionalan, klasično-medijski, bilo amaterski uradak na tzv. društvenim mrežama. U hipermedijalnom i ciničnom svijetu današnjice prizori takvih užasa jesu tek tamo neke od bezbrojnih pazli u plošno niveliranoj slici svijeta. Pa su naše percepcije i doživljaji istog posljedična rezultanta takvih sistemskih procesa.
Kako živjeti s banalno-stravičnim uvidom da su mi posredovani fragmenti genocida u Gazi medijsko-korisnički smješteni između odgledane utakmice engleske nogometne lige i početka gledanja druge sezone omiljene mi serije na Netflixu? Kako izaći na kraj s teškim osjećajima ljutnje, bijesa, frustracije i nemoći koje izaziva saznanje da se "to tamo" doista događa, ali i dalje živimo živote pravdajući se da ne znamo što bismo i kako bismo trebali napraviti po tom pitanju.
A ako nešto i činimo, očito ne činimo dovoljno. Zato se genocid u Gazi istovremeno događa i ne događa jer do stanja istinskih poistovjećivanja s takvim užasima i patnjama – kao i sa svakim drugim usporedivim terorom koji mu povijesno prethodi – mi, bića naše vrste, naprosto ne možemo dobaciti.
