>

novosti logo

Kronika Kronika

Gnjilica je narod spašavala

Kruška tepka ili gnjilica stigla nam je s francuskim osvajačima, kad bi svaki seljak dobio nekoliko sadnica. Ako ih nije dobro održavao, bio bi fizički kažnjavan: tukli su ga ili tepli, kaže Đorđe Dokmanović iz zaselka Vukelići kod Moravica koji uzgaja stare sorte voća

Mnogi ljudi skupljaju kojekakve predmete, ali zbirka Đorđa Dokmanovića iz zaselka Vukelići kod Moravica zasigurno spada među neobičnije. On već decenijama uzgaja stare sorte voća, pa na hektar i pol svoga voćnjaka sada ima više od 120 vrsti jabuka i krušaka te desetke sorti trešanja, višanja, šljiva i bobičastog voća. Mnoge su autohtone za Hrvatsku i okolne zemlje, među njima i one već gotovo zaboravljene.

Đorđe je kao strojarski tehničar na željeznici nakupio 29 godina radnog staža: u nesreći 1988. vagon mu je zdrobio ruku, pa je bio na šest operacija nakon kojih se ozlijeđenom rukom mogao tek potpomagati, tako da je od tada radio na restauraciji starih vagona. Onda je dobio otkaz. Nasreću, imao je uvjete za invalidsku penziju, pa se počeo baviti uzgojem starih voćnih sorti, ali i održavanjem voćnjaka na starinski nači.

- Gorski kotar ima oštriju klimu, tako da su i sorte voća koje su na ove prostore dospjele u vrijeme Napoleona, Marije Terezije ili Turaka otpornije. Među njima je poznata kruška tepka ili gnjilica, koja se koristi kad padne s drveta pa počne gnjiliti u sredini. Stigla nam je s francuskim osvajačima, kad bi svaki seljak dobio po nekoliko sadnica. Ako ih nije dobro održavao, bio bi fizički kažnjavan: tukli su ga ili tepli, kako se ovdje kaže, i odatle ime toj sorti kruške. Gnjilice su spašavale narod od gladi jer su mogle ići u turšiju, mogle su se sušiti, a bilo bi ih i u kruhu. Danas su ipak najbolje u rakiji - kaže on.

Dokmanović izdvaja i francusku kožaru ili rumku, sortu za koju su ispitivanja pokazala da ima najviše vitamina. Uz nju ističe božićnicu ili crvenu kolačaru, jednu od sve rjeđe uzgajanih sorti, ali i bobovec - najzastupljeniju autohtonu sortu. Za crveni boskop, koji se ponovno vraća u komercijalni uzgoj, kaže da je dobar za jelo, ali i za pravljenje sokova. Nedavno je, kaže nam, dobio norvešku sortu jabuke.

- Za održavanje voćnjaka na klasičan način, bez umjetnog gnojiva, treba mnogo truda. Koristim stajnjak, stajsko gnojivo, a imam i kalifornijske gliste koje oplemenjuju tlo. Kako nemam svoje stoke, gnojivo dobivam od susjeda kojima sam davao gliste da ga poboljšaju. Pokazalo se da je takvo gnojivo najbolje, ali je i skupo: kvadratni metar glistnjaka košta oko 1.200 kuna, no uz pomoć glista organski otpad i zemlja mogu se pretvoriti u izvrsno gnojivo. Protiv krtica se borim tako da na dno boksova za gliste stavim mrežu. Mrežu stavljam i kad sadim voćke, jer voluharice mladim voćkama znaju izgristi korjenje, pa mnogi nakon dvije-tri godine zbog toga odustanu od voćarstva – tumači nam Đorđe. I sam uzgoj voćaka započinje na starinski način.

- U šumi iskopam divlju jabuku ili krušku i na njezin korijen, podlogu, nakalemim cijep koji sam dobio. To čini voćke zdravima i otpornima, ali se zahtijeva i veći međusobni razmak stabala, čak do osam metara, za razliku od tri metra između kupovnih sadnica. Osim toga, treba dulje čekati prvi urod, ali se isplati – kaže čovjek koji nastoji u što većoj mjeri uzgajati voće na prirodan način, pa ne koristi herbicide ili insekticide, samo ono za što su znali i stari voćari: vodu u kojoj su se namakali gavez, kopriva ili druge biljke. Đorđeve voćke oprašuju solitarne pčele koje u oprašivanju imaju važnu ulogu kao i obične domaće, ali ne proizvode med.

- To je bitno za uzgajivača koji ne koristi kemijsku zaštitu, jer pčela i otrovi ne idu zajedno – napominje nam, pa podsjeća kako je još davne 1875. u njegovu selu formiran prvi školski voćnjak u koji bi seljani dolazili naučiti nešto novo, a ta se tradicija na neki način i danas nastavlja.

- Školska djeca dolaze u moj voćnjak i uče kalemiti voćke, ali i upoznati se sa starim sortama. Nažalost, ove su godine uslijed epidemije i prekida nastave takvi posjeti izostali – kaže ponosni voćar, koji se pridružio i FB-grupi nazvanoj ‘Sačuvajmo stare sorte jabuka’, koju je pokrenuo Vjekoslav Hudolin a koja već ima oko sedam hiljada članova iz Hrvatske, BiH, Njemačke i drugih zemalja. Đorđe jednom godišnje odlazi na sajam starih sorti voća koji se održava u Cerniku kod Nove Gradiške, a europski voćari nerijetko posjećuju njegov voćnjak.

Zapravo, najviše sorti u Gorski je kotar dospjelo zahvaljujući željeznici: vlakovođe i ostali zaposlenici kretali su se u širokom radijusu, pa bi iz Vukovara, Broda, Niša ili kojeg drugog mjesta izvan nekadašnje Jugoslavije donosili plod ili kalem kakve voćke.

Pored jabuka i krušaka, Đorđe uzgaja i drugo voće, pa se tako u njegovu voćnjaku našlo mjesta za više sorti trešanja, od rane đurđevke koja dozrijeva početkom maja pa sve do crnog hrušta ili žute trešnje.

- Nažalost, proljetos je hladnoća poharala voćnjak, pa je tako đurđevki bilo tek za degustaciju, da se moja porodica i ja zasladimo. Mraz nam je i inače sve veći problem, bude ga danima od četiri do osam ujutro, no od njega se možete braniti paljenjem piljevine u kantama, ali pred niskim temperaturama zraka ne možete ništa, pogotovu kad nekoliko dana zaredom, kao ovoga aprila, bude januarskih minust tri… Bojim se da će se to događati i sljedećih godina, što će biti veliki udar voćarstvu u ovim krajevima – kaže Dokmanović.

Uzgoj starih voćnih sorti Đorđeva je pasija, a supruga Desa i kći Natalija porodični budžet popunjavaju komercijalnim uzgojem češnjaka i prodajom soka od cikle koji same izrađuju. Natalija, koja sada studira u Rijeci, zavoljela je voćarstvo u ranoj dobi i bila je vrlo ponosna kad je sa 16 godina života kalemila svoju prvu voćku, prisjeća se Đorđe.

Sve ove godine revno se odaziva pozivima da kalemi voćke po drugim dijelovima Hrvatske, pa tako i po Baniji čija je klima, kaže nam, pogodnija za voćarstvo od gorskokotarske. Zahvaljujući takvim ‘turnejama’, iz Hajtića je u svoj voćnjak donio dud, voćnu vrstu čiji se ukusni plodovi ne nalaze baš često na trpezi današnjih ljudi.

Foto kroničari Gorskog kotara

Osim voćarstvom, Đorđe se preko dvadeset godina bavi fotografijom, a tu ljubav je prenio na kćer Nataliju. Ona se fotografijom od svoje 11. godine, s tim što je nju odmah više zanimao umjetnički pristup dok su njegove fotografije bile više informativnog karaktera.

- Nastojao sam svih ovih godina pratiti događaje u srpskoj zajednici Gorskog kotara, od liturgija i slava do skupova, tako da mogu reći da smo Natalija i ja svojevrsni kroničari zbivanja i predstavljači našeg kraja - ističe Đorđe.

1/2