Mar-seille, Mar-seille, izgovara se razlomljeno, s naglašenim kotrljajućim r, kao da se tom specifičnom zvučnom i divnom francuskom jeziku želi dodati nijansa sirovosti i grubosti, dodatno istaknuti sav taj konglomerat utjecaja Afrike, Europe i Mediterana sabijen u ovom gradu stisnutom između Nacionalnog parka Calanques i bogatih četvrti na jugu, i sjevera gdje su rafinerije, luka, industrija i siromašni doseljenički kvartovi. Ali za razliku od drugih francuskih gradova, gdje su siromašni getoizirani po dalekoj periferiji, u centru Marseillea i dalje žive i siromašni i oni malo manje siromašni.
- Revitalizacija grada o kojoj se govori nikada nije zaživjela i u praksi se odnosila na iseljavanje stanovništva iz centra zbog Europske prijestolnice kulture 2013. godine. Siromašni su tada izašli na ulicu i usprotivili se gentrifikaciji, iseljavanju iz centra. Francuska riječ za predgrađe je banlieue, odnosno bannir, što znači izgnati, protjerati. Međutim, kod nas još uvijek u centru uglavnom žive siromašni i normalni, dok su bogataši na periferiji - objašnjava nam Jelena Simić, koja je iz Srbije, kako kaže, izgnana još devedesetih.
Marseille je po tome specifičan, jer za razliku od drugih francuskih gradova nije siromašne u potpunosti izgnao u geta, kao što je to recimo slučaj u Parizu, gdje je danas moguće pronaći čak treću generaciju doseljenika koji nemaju niti jedan dan radnog staža. U četvrti Noailles preko dana je moguće kupiti ribu, gotova jela, voće i povrće, dok je noću mjesto susreta Cours Julien, gdje svi sjede na podu pored presahnule fontane pretvorene u žabokrečinu. Nedaleko odatle nalazi se La Pause: u restoranu u kojem propalestinski plakati krase zidove radi se vjerojatno najukusniji fast food na planetu. Osim nas, i ‘New Yorker’ tvrdi isto. Sendviče pravi osobno vlasnik Riadh Ben Ammar, koji namirnice marinira, sjecka i rola ne hajući za red ispred lokala.
Marseille je istinski grad, koji iznova opčinjava i koji mi svakoga dana potvrđuje zašto živim ovdje. Problem je jedino to što nema posla, jako je teško, ali upravo zbog toga ljudi se sve više udružuju u različite asocijacije – govori redatelj Stefan Sao Nelet
U Marseilleu sunce zalazi kasnije nego na jadranskoj obali, ali se slavi jednako snažno i bučno. Te večeri nogometna reprezentacija Alžira pobijedila je Gvineju i tako se plasirala u četvrtfinale afričkog Kupa nacija. Promet je stao, ulice su ispunile alžirske zastave, a zrak šarenilo vatrometa. Generacije nekadašnjih imigranta iz bivših francuskih kolonija ponosno su izašle na ulice i počele mahati zastavama države iz koje su nekada davno došli njihove bake i djedovi. Na Mediteranu ulica je mjesto života i njegovo mjerilo.
Za razliku od galsko-romanske Lutecije na čijim je temeljima nastao današnji uglađeni i bogati Pariz, Marseille se razvio na mjestu nekadašnje grčke kolonije Massalije. I dok se glavni grad uvijek držao snobovski i nakinđureno, šepureći se poput galskog pijetla, Marseille mu se suprotstavljao uličarski prkosno sve dok u 15. stoljeću nije nasilno potpao pod njegovu vlast. Ali duh pobune i slobode u drugom po veličini gradu u Francuskoj ostao je prisutan sve do danas, a Marsejce puno više spaja njihov gradski identitet nego nacija kojoj pripadaju. Rivalstvo između ova dva grada snažno je i na momente neprijateljsko, dok poseban bijes izaziva činjenica da Parižani u prosjeku mjesečno zarađuju čak tisuću eura više od stanovnika Marseillea.
- Marseille je istinski, iskreni grad, koji se ne folira, koji se konzumira bez daha, koji iznova opčinjava i koji mi svakoga dana potvrđuje zašto živim ovdje. Problem je jedino to što nema posla, jako je teško, ali upravo zbog toga ljudi se sve više udružuju u različite asocijacije. Na primjer, vidjet ćete da u Marseilleu nema hipstera, ali su ovamo svi došli - smije se Stefan Sao Nelet, redatelj koji se prije jednog desetljeća iz Pariza doselio u Marseille.
Noću vidimo jednu drugu sliku grada, mračno marsejsko naličje siromaštva koje se iskešeno i poludjelo obraća svakome tko hoda njegovim ulicama. Kada žamor nestane, kada grad nakratko utihne, pred jutro se čuje jedino piska štakora koji dočekavši zoru bježe u svoje rupe i ulice opet prepuštaju ljudima. Hodamo po trećem arondismanu, najsiromašnijem dijelu Francuske i jednoj od najsiromašnijih četvrti u Europi, koju turisti zaobilaze ustrašeni pričama i mitovima o opasnostima koje vrebaju iza svakog ćoška.
U stvarnosti, riječ je o živopisnom blendu kultura i svjetonazora, prostoru gdje koegzistiraju radikalni svjetovi vjere i novi prostori hedonističke slobode, velikih obitelji i individualizma. Blizina centra i dobra prometna povezanost ovdje ne ostavljaju tragove kao u sjevernim marsejskim kvartovima, koji predstavljaju primjer neuspjeha francuskog multikulturalizma i integracije. Iako već generacijama na papiru francuski državljani, stanovnici ovih kvartova i danas imaju ograničenu mogućnost pristupa obrazovanju i poslu, i to u gradu gdje polovica populacije ima jednog roditelja koji nema francusko porijeklo. Ovo je očit primjer kako Francuska vlastite građane ne pušta da postanu ravnopravni članovi društva i kako kapitalizam stvara uvjete nalik aparthejdu: zidove, izolaciju, nemogućnost kretanja i zaposlenja. Kao što je svojevremeno Luj XIV. dao izgraditi zid i podigao kule oko pobunjenog Marseillea, tako i današnje oligarhije izgrađuju nevidljive zidove oko četvrti koje prepuštaju klanovima bandi, čiji mladi članovi za razliku od svojih prethodnika ne znaju za ograničenja i pravila, ali znaju za surovost i nasilje. Neobanditism je termin za ono što vlada u ovim kvartovima u gradu kojim je išla nekadašnja ‘francuska veza’ preko koje je Sjeverna Amerika dobivala oko 90 posto heroina.
Na četrdeset stupnjeva i sa smogom u nozdrvama teško hodamo prema Cité La Castellane, rodnom mjestu velikog Zinedinea Zidanea, stambenom bloku sa socijalnim stanovima nevidljivom i za Google Street View. Nakon sati hoda dolazimo na ulaz u kvart u kojem vlada nezaposlenost od 40 posto i gdje se u prosjeku dnevno proda droge u vrijednosti od 64.000 eura, što mjesečno znači zaradu od nekoliko milijuna eura. Ovdje je to jedina ekonomija i jedini način da se preživi, zato u tome nerijetko sudjeluju i cijele obitelji, potomci pieds-noirs, koji su nakon Alžirskog rata za nezavisnost pobjegli u svoju drugu domovinu. Nakon njih došle su nove generacije doseljenika, pretežno iz Maroka i Kariba, koje kao ni njihovi prethodnici nikada nisu integrirane u francusko društvo. Situaciju u ovom kvartu s aparthejdom je usporedio bivši francuski premijer Manuel Valls, kada je 2015. godine netom prije njegova posjeta na policijsko vozilo otvorena vatra iz kalašnjikova.
Za nepozvane ulazak u Cité La Castellane nije moguć jer svega nekoliko uskih ulaza između blokova zgrada nadziru zviždači koji sustavom znakova odmah upozoravaju članove bandi na dolazak nepoželjnih i nepoznatih. Pierre Meillassoux, arhitekt koji je projektirao Castellane, kao da je nenamjerno stvorio prostor geta u kojem će se nesmetano moći odvijati dileraj, prostitucija i trgovina oružjem. Nakon što smo uhvatili nekoliko jasnih pogleda dvojice momaka, postalo je očito da nismo dobrodošli. Ponizno smo spustili pogled prema trotoaru, lagano se okrenuli i uputili natrag, prema autobusu broj 25. Uostalom, ni hrabriji novinari, ni oni iz bogatijih redakcija nisu snimali u ovom kvartu.
I dok stanovnicima sjevernih marsejskih kvartova nedostaju poslovi, pristup obrazovanju – lani je u Castellaneu čak zapaljena škola – i ostali za život važni sadržaji, poput adekvatne prometne povezanosti jer autobusi voze neredovito, a noću rijetko, u južnim arondismanima svega toga ne nedostaje. U ovom dijelu grada također su izgrađene velike modernističke zgrade i projekti kolektivnog stanovanja, čije velike betonske konstrukcije na mediteranskom suncu sjaje punim sjajem. Široki bulevari i zelene površine pojačavaju dojam raskoši i modernosti. U ovim kvartovima danas žive više klase, a jedna od tih zgrada posebno je važna za povijest umjetnosti – Unité d’Habitation jedno je od najpoznatijih djela Le Corbusiera, ogledni primjer brutalizma sagrađen u periodu između 1947. i 1952. Ova zgrada predstavlja nevjerojatnu viziju zajedničkog stanovanja koja uključuje 337 stanova sa svim mogućim sadržajima: školom, kinom, sobom za stolni tenis, hotelom, vrtićem, trgovinama… Svaki stan se prostire na dva nivoa i proteže od jednog do drugog kraja zgrade, a na njezinom vrhu su plitki bazen za djecu, staza za trčanje i likovna škola.
Društvene pretpostavke za izgradnju jedne takve zgrade omogućene su prije svega činjenicom da je nakon rata lokalnu vlast osvojila Komunistička partija s čak 47 posto glasova kao i odlukom Ministarstva obnove i urbanizma da jedan tako grandiozan i važan projekt započne upravo u Marseilleu – poklopile su se državna, lokalna i arhitektonska vizija. Osim postojeće, trebale su biti izgrađene još tri slične zgrade s mnoštvom manjih pratećih objekata koji bi stanovnicima omogućavali da sve sadržaje imaju u svom kvartu. Sama zgrada bila je namijenjena ljudima koji su u ratu izgubili svoje domove, ali došlo je do velikih otpora i mnogi su se odbili useliti u svoje nove stanove, a mediji su stanje dodatno pogoršavali pišući kako je zbog stanovanja u ovakvom objektu moguće psihički oboljeti. Tada je i nastala kovanica La Maison du Fada ili ‘kuća budala’. Kako bi spasile postojeći projekt, vlasti su počele useljavati srednju klasu, uglavnom državne činovnike. Viša klasa je ovdje ostala i danas, a stanovi su i dalje na cijeni, posebno otkako se 1990-ih budi interes za arhitektonsku baštinu Le Corbusiera, koji je imao velik utjecaj i na nekadašnje socijalističke arhitekte poput Drage Galića, čiji se slični stambeni projekti i danas mogu vidjeti u centru Zagreba.
Putovanje u gradove poput Marseillea zavodi dinamikom i pulsirajućim životom, ali iza toga često se kriju zastrašujuće ljudske sudbine i strašni planovi različitih interesnih grupa koji, kao i marsejski štakori, na svjetlo dana izlaze samo onda kada su otkriveni i uznemireni. Topli mediteranski maestral i bijele marsejske noći pacificiraju, zovu na ispijanje čaša ohlađenog provansalskog rozea na obali. Lako je zato zaboraviti na gradonačelnika Jean-Claudea Gaudina koji ovim gradom vlada još od 1995. i koji zahvaljujući velikoj izbornoj apstinenciji izbore osvaja sa samo 14 posto glasova. Da paradoks bude veći, uz apstinenciju od čak osamdeset posto u sjevernim dijelovima grada lokalnu vlast drži Nacionalna fronta. Nažalost, sveopćoj rezignaciji doprinosi i opozicija, socijalisti koje birači također kažnjavaju zbog klijentelizma.
Lokalni kolege novinari smatraju da je upravo ovdje vidljiva trulost francuskog sustava kojem prijeti popuštanje pred radikalnom desnicom, čije je postojanje sam omogućio. Sve podsjeća na naše prilike, gdje se također svim silama pokušava održati postojeće stanje, nastaviti nenamjensko trošenje javnih sredstava i pogodovanje različitim interesnim skupinama, pogotovo građevinskim lobijima. Euroméditerranée je veliki marsejski projekt kojim bi se trebalo omogućiti povezivanje trećeg, četvrtog i petnaestog arondismana. No oni koji žive u siromašnom Félix Pyatu već danas tvrde da se radi o financijskim malverzacijama krupnog kapitala, a ne o urbanističkim promjenama. Grad zbog kojeg je nekada drhtala cijela Francuska danas polako gubi bitku sam sa sobom, a svaki novi muzej ili arhitektonska vizija znače prije svega da je profit ispred ljudi. Sjena nebodera kompanije CMA CGM, koji je projektirala Zaha Hadid, nadvila se nad centrom grada, kao i natpis ‘Marseille’ koji je na sjevernom ulazu u grad postavila kompanija Netflix brendirajući tako svoju istoimenu seriju.
