>

novosti logo

Društvo Društvo

Hrvatska do Kabula

Pitanje što radimo u Afganistanu obično uslijedi samo nakon tragičnih događaja, kao što je nedavna pogibija hrvatskog vojnika i ranjavanje dvojice njegovih suboraca. A zatim brzo ustupi mjesto retoričkom pitanju hrvatske ksenofobne desnice: Što rade Afganistanci na granici s Hrvatskom?

Prije više godina na WikiLeaksu je objavljena diplomatska depeša koju je tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj James Foley poslao u SAD. U dokumentu izrađenom 27. studenoga 2009. godine Foley piše da je razgovarao s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Gordanom Jandrokovićem oko mogućnosti da Hrvatska u Afganistan pošalje pet posto više vojnika od maksimalnih 300 djelatnih vojnih osoba koje je propisivao Hrvatski sabor. Jandroković mu je odgovorio da je Hrvatska vlada već usmeno usuglasila traženo povećanje, ali da će saborska ratifikacija morati pričekati završetak predsjedničkih izbora. Aktualnog predsjednika Sabora, naime, brinulo je da bi odluka ‘mogla biti ugrožena ako kandidati odluče problematizirati hrvatsku prisutnost u Afganistanu’ tijekom kampanje. Problem se, u prijevodu, krio u činjenici da bi hrvatska javnost mogla pitati što naši vojnici uopće rade u toj dalekoj zemlji.

Ova diplomatska crtica nameće se kao precizni presjek petnaestogodišnje strategije hrvatske politike kada je riječ o ‘mirovnim’ kampanjama hrvatskih vojnika u Afganistanu. Od vlade Ivice Račana, hrvatske izvršne politike postojano njeguju netransparentnost o ovoj temi. Pitanje što radimo u Afganistanu obično uslijedi samo nakon tragičnih događaja, kao što je nedavna pogibija hrvatskog vojnika i ranjavanje dvojice njegovih suboraca. Kao i u nekim sličnim incidentima iz prošlosti, i ovog je puta nakon dva dana medijskog fokusa i protokolarnih izjava vlasti dilema o Hrvatima u Afganistanu očekivano ustupila mjesto retoričkom pitanju hrvatske ksenofobne desnice: Što rade Afganistanci na granici s Hrvatskom?

Kratkotrajni fokus hrvatskih medija na priču o događajima u Afganistanu nešto je što se moglo očekivati. Puno je veći problem što je isti tretman rezerviran i za zakonodavnu vlast u Hrvatskoj. Analitičar portala OBRIS – obrana i sigurnost Igor Tabak kaže Novostima da postoji višegodišnja nevoljkost Ministarstva obrane da brifira zainteresirani saborski Odbor za obranu o stanju u Afganistanu, što onda dovodi i do izostanka rasprave na saborskim sjednicama. ‘Krivnja za ovakvo stanje je podijeljena. Zastupnike ove teme obično baš i ne zanimaju, što ministarstvu prilično odgovara’, kaže Tabak, ističući da je zainteresiranoj javnosti teško pronaći konkretne troškove pojedinih misija, a još teže podatke o tome gdje se hrvatski vojnici nalaze, što rade i koje su posljedice njihova rada. ‘Sve to je vrlo često predmet hvaljenja vlasti, putem parola i fraza, ali rijetko kroz sustavnu objavu cjelovitih i međusobno usporedivih podataka’, kaže ovaj analitičar.

Početkom 2015. krenulo je ozbiljnije smanjivanje broja stranih vojnika. Nas to nije dohvatilo. Zato je bivši američki ministar obrane James Mattis rekao da je ‘Hrvatska mala zemlja koja se bori iznad svoje kategorije’ – podsjeća Igor Tabak

Vlast se, naime, često hvali činjenicom da se pet i pol tisuća hrvatskih vojnika, koliko ih je dosad sudjelovalo u misijama u Afganistanu, vrhunski snašlo u dominantnim poslovima obuke afganistanske vojske, angažmanu vojne policije, osiguranju važnih gostiju i tome slično. Odlučno negiranje neposredne opasnosti za njihove živote godinama je pritom bila paralelna strategija resornih ministara obrane, suočenih s medijskim objavama o hrvatskim vojnicima u žarištu sukoba. Redovno su neuspješno muljali i lagali javnost, u čemu su se iskazali HDZ-ov ministar Branko Vukelić 2009. i njegov stranački nasljednik Davor Božinović 2011., aktualni šef MUP-a koji jednakom uvjerljivošću danas negira nezakonito postupanje policije prema afganistanskim i drugim izbjeglicama.

Od pitanja što hrvatska vojska radi u stranoj zemlji još je rjeđe pitanje zašto se tamo uopće nalazi. Do 2009. godine i pristupanja NATO savezu Hrvatska je najčešće samoinicijativno povećavala broj vojnika. Godinu prije ulaska u NATO u Afganistanu je imala više vojnika od brojnih zemalja članica, poput Slovenije, Portugala, Grčke, Estonije, Slovačke i Mađarske. Depeše na WikiLeaksu pokazuju kako je američka strana bila impresionirana željom i voljom male europske države za puno većim obujmom aktivnosti nego što se od nje očekivalo. Nakon ulaska Hrvatske u vojni savez, opet u okolnostima koje su bile lišene javne rasprave i referenduma, Tabak kaže da je motiv za afganistansku kampanju posustao, ali da je djelovanje ostalo. ‘Godine 2013. ministar Ante Kotromanović namjeravao je radikalnije smanjiti kontingent, ali do toga nije došlo temeljem odluke SAD-a da se ondje ustraje do kraja misije ISAF. Onda je početkom 2015. krenulo ozbiljnije smanjivanje broja stranih vojnika. Nas to nije dohvatilo jer nije provedena revizija dotadašnjeg djelovanja. Tako se nastavilo jačati suradnju sa SAD-om i ostalim većim NATO partnerima i tako je došlo do izjave bivšeg američkog ministra obrane Jamesa Mattisa, koji je 2017. rekao da je ‘Hrvatska mala zemlja koja se bori iznad svoje kategorije”, ističe Tabak.

Sve se to dešava u aktualnim okolnostima u kojima je od 2015. godine u Afganistanu drastično smanjen broj stranih vojnika. Oko 20 tisuća pripadnika postrojbi zemalja članica NATO-a i partnerskih država danas obučava, pomaže i savjetuje afganistanske snage za protuterorističke operacije. Ovisno o budućim potezima Donalda Trumpa i raspletu aktualnih mirovnih pregovora koje Amerikanci vode s talibanima, brojka bi se mogla svesti na minimum. Navedeni pregovori o prisutnosti hrvatskih vojnika u Afganistanu vode se pritom u ambijentu sukoba kakvi se u toj zemlji ne pamte godinama. Eskalacija je nastupila početkom prošle godine, kada je u šest mjeseci ubijeno više od pet tisuća civila, a trend je nastavljen do danas. Dođe li doista do primirja i povlačenja dobrog dijela preostalih zapadnih trupa, brojni poznavatelji prilika kažu da će takav scenarij zbog ovisnosti o stranim utjecajima značiti početak novog ciklusa krvavih sukoba. To je jedan od mnogih razloga zbog kojeg se rat koji je otpočeo američkom intervencijom i lovom na Osamu bin Ladena nakon rušenja tornjeva Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku već duže vrijeme u pojedinim medijima oslikava kao ‘poraz SAD-a’.

Ili moramo naći načina da pomognemo ljudima u Afganistanu da prestane rat ili moramo pustiti ljude da dođu u Europu. Možda ćemo tada zajedno biti pametniji kako zaustaviti spiralu nasilja – govori Gordan Bosanac

Mirovni aktivist Gordan Bosanac smatra da je zapravo riječ o ‘velikom porazu politike vojnih intervencija’. Nije mu jasno kako bilo tko nakon debakla politike vojne intervencije u Afganistanu, Iraku ili Libiji takvu strategiju može uopće smatrati ‘ozbiljnom’ politikom. ‘Sav promašaj te vojne intervencije Georgea Busha bio je raskrinkan odmah na početku, 2001. godine. Tada je mirovna kritika intervencije dočekana s podsmijehom. Danas se treba glasno smijati, ali i plakati nad njom. Nakon debakla ‘Zapada’ u Afganistanu, politike vojnih intervencija moraju doživjeti temeljno preispitivanje’, veli Bosanac, koji se slaže da je želja Hrvatske za priključivanjem NATO savezu bila jedini razlog za slanje vojnika u tu zemlju. ‘Osim toga, Hrvatska nije imala niti ima ikakve strateške interese vezane uz tu zemlju. Naše kompanije nisu odradile neke veće poslove u Afganistanu, a niti jedna vlada do sada nije prepoznala iskustvo izgradnje mira koje postoji u civilnom društvu u Hrvatskoj da kroz ozbiljnije razvojne projekte pomogne ljudima u Afganistanu’, dodaje Bosanac.

Podcrtavajući ostavštinu velikih sila u toj zemlji, kaže da je ‘zapadna vojska’ radila klasične greške: dealove s ratnim zločincima, teško korumpiranim nasilnicima i ostalim polusvijetom, dok se propustilo predanije raditi sa svim progresivnim, mirovnjačkim i kritičkim ljudima koji su u međuvremenu napustili zemlju. ‘Sada kada je jasno da rat nije ništa riješio, već samo napravio još više štete toj zemlji, potrebni su hrabriji iskoraci od onih promašenih, vojnih’, kaže Bosanac, podsjećajući da korupcija i ratni zločini nisu izostali ni unutar ‘zapadnjačkih snaga’.

U jeku mirovnih pregovora između talibana i SAD-a UN je objavio najnovije podatke o afganistanskim civilnim žrtvama tijekom prvih šest mjeseci 2019. Podaci su pokazali da su afganistanske snage i članice NATO saveza prvi put u zadnjih deset godina ubile više civila (717) nego militantnih islamista (531). Iako su ovo eklatantni primjeri ratnih zločina, izvjesno je da će oni ostati nekažnjeni. Podlogu za takav zaključak dao je minulog travnja Međunarodni kazneni sud u Haagu, odbivši zahtjev glavne tužiteljice Fatoue Bensoude za pokretanje istrage zbog sumnji u zločine koje su pored islamskih fundamentalista činili afganistanska i američka vojska te CIA. Tužiteljica je prikupila inicijalne informacije, prema kojima je i obavještajno-vojni sektor SAD-a provodio sustavne politike mučenja, seksualnog zlostavljanja i likvidacije velikog broja Afganistanaca koje su smatrali legitimnim metama. Bensouda je u svom zahtjevu za istragu navela i ‘proširene i sistemske napade na civile, kao podršku afganistanskoj vladi i stranim silama’. Nekoliko mjeseci nakon toga više od šest tisuća građana Afganistana, 1700 obitelji i 26 sela izravno pogođenih zločinima podržali su istragu. Prije nekoliko mjeseci, u travnju ove godine, suci tog suda odbacili su zahtjev za istragu. Razlog se nije krio u nedostatku dokaza. Potvrđeno je da je istraga osnovana, ali je, po njima, problem bio u nepovoljnim okolnostima u Afganistanu i nedostatku ‘suradnje’ zainteresiranih strana. Uskoro je otkriveno da je ključni razlog za sudski bojkot izvršenja pravde američki pritisak na sud. Uoči obznane takve sudske odluke, John Bolton, ratnohuškački savjetnik Donalda Trumpa, zaprijetio je žestokom odmazdom, nakon čega je tužiteljici povučena i američka viza.

Umjesto procesuiranja svih pojedinaca osumnjičenih za zločine u Afganistanu, praksa američke strane i dalje je zatvaranje zviždača koji upozoravaju na kršenje Ženevske konvencije, s naglaskom na kontroverzne likvidacije bespilotnim letjelicama. U više je navrata preko medija otkriveno da je Afganistan jedno od poprišta ubojstava dronovima temeljem lista za odstrel koje je potpisivao Barack Obama. Otkriveno je i da su na popisima brojni pojedinci koji su po američkoj procjeni predstavljali prijetnju ‘u budućnosti’. Takva strategija je, osim brojnih kolateralnih žrtava, dovela i do dodatne proizvodnje mržnje prema Zapadu i rasta radikalnih islamističkih frakcija u Afganistanu.

Stotine tisuća ljudskih žrtava, kao posljedica djelovanja svih strana u ratom razorenoj zemlji, samo je dio problema. Onaj u hrvatskoj javnosti najvidljiviji odnosi se na izbjeglice koje Balkanskom rutom na hrvatsku granicu masovno pristižu od 2015. Prema procjeni relevantnih organizacija za ljudska prava, u zadnje četiri godine izbjeglice iz Afganistana gotovo redovno su se nalazile među tri najbrojnije nacionalnosti na ovom izbjegličkom putu. Zbog prošlogodišnje eskalacije sukoba, njihov broj se drastično povećao. Većina ih vidi Hrvatsku kao tranzitnu zemlju, u želji da se domognu Italije i drugih zapadnijih zemalja.

Pokušaji da preko teritorija Hrvatske dođu do željenih odredišta najčešće su neuspješni, ponekad i kobni, kako je pokazao slučaj šestogodišnje Afganistanke Madine Hussiny, koju je udario vlak na hrvatsko-srpskoj granici. Iako do danas MUP negira odgovornost za tragediju, svjetski mediji su objavili svjedočenje majke prema kojoj su ih hrvatski policajci potjerali nazad u Srbiju. Premda najkobniji, ovo je jedan od mnogih slučajeva u kojima je hrvatska policija optužena za nezakonito ponašanje prema izbjeglicama. Brojne priče (i) afganistanskih izbjeglica zadnjih tjedana i mjeseci potvrđuju sumnje u redovno policijsko premlaćivanje, nezakonito odvraćanje s hrvatskog teritorija, razbijanje ili krađu mobitela i otuđenje druge imovine. Unatoč tome, često se u javnosti i društvenim mrežama širi narativ o ekonomskim migrantima, muškarcima u najboljim godinama koji su došli u Europu da provode islamistički teror ili da parazitiraju na socijalnim sustavima razvijenih zemalja. Ksenofobnija anonimnih komentatora i dijela desnih medija je očekivana. Problem nastaje kada to postane službena politika, kao što je slučaj u Hrvatskoj, čiji istureni političari uspješno provode politiku međunarodne zajednice, dominantno odgovorne za izbjeglički i migracijski val prema Europi.

‘Vojnik Josip poginuo je u Afganistanu, a djevojčica Madina bježeći s obitelji iz Afganistana stradala je na granici između Hrvatske i Srbije. Iako se radi o dvjema vrlo različitim tragedijama, one opisuju kako je puno toga pošlo krivo u međunarodnim odnosima’, veli Bosanac, podsjećajući da se ratu u Afganistanu, ali i Iraku, Siriji i Libiji, još ne nazire kraj, zbog čega ne treba čuditi što ljudi i dalje bježe iz te zemlje. ‘To jako dobro znaju i europski političari i političarke te je krajnje licemjerno kada vode hajku protiv ljudi koji bježe od ratova. Pojedini dijelovi Afganistana licemjerno su proglašeni djelomično sigurnom zemljom te se ljudi svakodnevno deportiraju iz Europe u te ‘sigurne afganistanske zone’. Ili moramo naći načina da pomognemo ljudima u Afganistanu da prestane rat ili moramo pustiti ljude da dođu u Europu. Možda ćemo tada zajedno biti pametniji kako zaustaviti, kako se sada čini, vječnu spiralu nasilja u Afganistanu’, zaključuje Bosanac.

1/1