>

novosti logo

Društvo Društvo

In memoriam Daša Drndić: Pobuna u pisanju

Romani Daše Drndić (1946.-2018.) ispisuju antropologiju zla: pokazuju kako se mržnja širi, kako se duh vremena truje, kako mase progresivno postaju slijepe i kako cijeli složeni fašistički mehanizam funkcionira. Pišući o povijesnim fašističkim i nacističkim porecima, upirala je prstom i u naš današnji fašizam

Renato Caccioppoli bio je vrsni matematičar i omiljeni profesor na talijanskim sveučilištima, štoviše bio je matematički genij, tvorac važnih analitičkih teorija i uz to pijanist i zaljubljenik u glazbu. Uoči trijumfa talijanskog fašizma, Caccioppoli više puta javno protestira, upozorava svoje studente i prokazuje nadolazeće zlo. U dane velike fašističke parade 1938. kada Napulj posjećuje Hitler i kada strah i konformizam već dobrano narkotiziraju stanovništvo, Caccioppoli u jednom restoranu traži od orkestra da izvede Marseljezu. Drži i kratak govor protiv fašizma, a o pjesmi kaže: ‘To je himna slobodi koja se u ovoj zemlji guši, slobodi koju Benito Mussolini ne priznaje‘. Odmah potom Caccioppolija hapse skupa s njegovom partnericom. Tada već vladaju represivni fašistički propisi, no njegova obitelj, još dovoljno ugledna u gradu (majka mu je kći ruskog revolucionara Mihaila Bakunjina, a teta ugledna kemičarka u Napulju), uspijeva ishoditi liječničku potvrdu o njegovoj neuračunljivosti. Caccioppolija smještaju u ludnicu i tako spašavaju od zatvora, mučenja i smrti. U ludnici on i dalje svira i pjeva, posebno Marseljezu, vodi mali zbor, a bolesnici ga – kao ranije studenti – obožavaju. Nakon puštanja iz bolnice (pred kraj rata) Caccioppoli nastavlja s otporom: organizira štrajkove, blizak je Komunističkoj partiji te se posvećuje matematici i profesuri. Na kraju se razočarao u politiku, sve više pio i 1959. počinio samoubojstvo. Njegova genijalnost, individualizam i borbenost ipak ostavljaju jasan trag. Njegovo ime danas nose matematički odjel Sveučilišta u Napulju i jedan asteroid.

Nju je na pisanje nagonio impuls nezadovoljstva, nemira, želje za slobodom i pobunom. Kad se na koncu svedu računi, takvi ‘mali otpori‘ pojedinaca ono su najvažnije što određuje nečije bivanje

Priču o matematičaru Caccioppoliju ispričala je u svom romanu ‘Sonnenschein‘ Daša Drndić. Učinila je to na samo nekoliko stranica, ali tako ekspresivno da tog nesalomljivog matematičkoga genija, njegov šarm i neposluh, njegovu malu gestu pobune protiv režima pamtiš dugo vremena. Pamtiti, to je zapravo i namjera toga pripovijedanja. Izvući iz tame prošlosti, pa imenovati, opisati, prikazati i tako uvesti te ljude i njihove priče u naš život. Pamtiti, kako bi se i danas isto zlo – zlo fašizma u njegovim bezbrojnim mutacijama – moglo prepoznati i protiv njega ustati.

Osim Caccioppolijeve, u istom je romanu Daša Drndić ispripovijedala i mnoge druge biografije – stotine pojedinačnih životnih priča i životnih izbora u mračnim vremenima nasilja, represije i stradanja. I u drugim svojim romanima činila je isto: imenovala, prikazivala, pamtila, jer pisanje za nju nije bilo usputna razonoda već način borbe protiv ljudskog pada u ravnodušje, moralnu degeneraciju, narcisoidnost i konformizam.

Teško da je moguće naći suvremenog autora/icu, ne samo u ovdašnjem nego i znatno širem kontekstu, koji/a je u svoja djela uključio/la i na neki način fikcionalizirao/la toliko mnogo stvarnih osoba i biografija kao što je to učinila Daša Drndić. Za nju, kako je napisala u ‘Sonnenscheinu‘: ‘Iza svakog imena krije se priča‘. Neke od tih priča ona je ispripovijedala u cijelosti, neke samo naznačila; većinu je prenijela u autentičnom obliku, neke je pak domislila kamuflirajući u njima fakte i intimu. Pri tome, nisu sve priče o pobunjenicima poput Caccioppolija, štoviše, najviše ih je o žrtvama: Židovima, djeci, psihičkim bolesnicima, izgnanima, obespravljenima, ljudima koji su na razne načine stradali i još stradavaju od fašizma. Veliki dio tih priča govori o zločincima i tihim promatračima: onoj svakom poretku prilagodljivoj masi koja svojim ne-djelovanjem i šutnjom omogućava uspon i održavanje režima.

U ‘Sonnenscheinu‘ je na stotinjak stranica ispisala imena oko devet tisuća talijanskih Židova koji su u razdoblju 1943.-45. ubijeni ili deportirani u logore. U romanu ‘Belladonna‘ popisala je tisuću pedeset pet imena jugoslavenskih Židova ubijenih u logoru blizu Šapca i gotovo isto toliko djece u dobi od tri mjeseca do 18 godina stradalih u Nizozemskoj. Nije to bilo protokolarno memoriranje stradalih, patetično ispisivanje žrtvoslovlja kako bi se trgovalo u politikantske svrhe ni spisateljski egzibicionizam. Naprotiv, riječ je o dosljedno provedenom načelu, traganju za katarzom i nastojanju da se razbije ‘zamrznuto more u nama‘, što po Kafki čini smisao književnosti.

Osim na biografijama stvarnih ljudi, imenima i popisima Daša Drndić inzistirala je u svojim romanima na činjenicama, dokumentima, arhivskim nalazima, nastojeći pomoću brojnih pojedinosti izgraditi kompleksnu i vjerodostojnu sliku prošlosti i sadašnjosti. Književnost je tako postala poput arheologije: istraživanje, kopanje, otkrivanje, suočavanje, kako same sebe tako i drugih, ovoga društva, s traumama, zločinima i mržnjom u različitim slojevima vremena.

U njezine romane ušla je opsežna faktografija poput voznih redova i izvještaja o teretu vlakova za Treblinku, intervjua sa suđenja nacistima, fotografija stvarnih osoba (i Caccioppolija), fotografija unutrašnjosti logora i zatvora: i fašističkih u Njemačkoj i Italiji, i staljinističkih kao što je KGB-ov u Potsdamu. Tu su i notni zapisi, matematičke formule, crteži (npr. uha s akupunkturnim točkama) i pretisak cijele kartoteke ukradene imovine u Zagrebu za vrijeme NDH s imenima bivših vlasnika, uglavnom Židova. Kada Daša Drndić sve te popise, abecedarije, dokaze, izvornu građu, svu tu statistiku i taksativnost umeće u sasvim neočekivani kontekst – u književnost – onda oni gube svoju apstraktnu neutralnost i izazivaju novo viđenje, novu perspektivu stvarnosti ili, kako bi Rusi lijepo rekli, ostranenie (začudnost).

Daša Drndić pisala je i o brojnim javnim kućama otvorenim za rata u Trstu ili o slavnim šahistima koji i dalje, usred Reicha, igraju turnire i onima koji to ne čine. Pisala je detaljno o nacističkoj organizaciji Lebensborn za poboljšanje stanovništva, koja je otimala djecu diljem Europe i odgajala ih u posebnim ustanovama kao ‘superiorne arijevce‘. Pisala je dakle o svakodnevici fašizma i različitim devijacijama koje čine bolesno društvo. Često je problematizirala pitanje etičnosti u umjetnosti, pišući npr. o redateljima koji su snimalii propagandne filmove za NDH i partizanske filmove ili o događajima poput velike izložbe ‘Židovi‘ održane 1942. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu na čijem je plakatu pisalo: ‘Izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. IV. 1941. i rješenje židovskog pitanja u N.D.H.‘

Romani Daše Drndić ispisuju antropologiju zla: pokazuju kako se mržnja širi, kako se duh vremena truje, kako mase progresivno postaju slijepe i kako cijeli složeni fašistički mehanizam funkcionira. Taj mehanizam se morao svakodnevno održavati i pokretati, na tome su predano radile tisuće i tisuće ljudi. Ubijanje nije apstraktno, netko ga mora narediti, organizirati, izvršiti. Ubijanje takvih masovnih razmjera kao što je bilo ono tijekom Drugog svjetskog rata traži metodu, organizaciju, efikasnost, sustavnost. Za Dašu Drndić, kako je sama kazala, nije bilo ‘malih fašizama‘, onih kojima bismo mogli progledati kroz prste. Fašizam uvijek znači mržnju i uništavanje drugoga, a to se ne može umanjiti.

Pišući o povijesnim fašističkim i nacističkim porecima: u Njemačkoj, Italiji, Hrvatskoj, Daša Drndić je upirala prstom i u naš današnji fašizam koji mnogi ne žele zvati fašizmom, već nekako drukčije: blaže i pitomije. U svoje romane, u svijet književnog teksta kao male subverzije ubacivala je zato događaje iz novije domaće povijesti: bacanje nepoćudnih knjiga u kontejnere, progon izbjeglica, jezično čistunstvo, negiranje antifašizma, rehabilitaciju ustaštva. Uopće sav nacionalizam, mržnju i isključivost koji su predigra za fašistički poredak i koji, evo, sasvim lijepo bujaju u zoni demokracije, navodno zaštićenoj od svakog totalitarizma.

Da bi se doista uspostavio fašistički sustav i stvorila atmosfera ubijanja potrebno je zamračiti cijeli horizont. Daša Drndić to je znala i zato je toliko kopala, istraživala, uranjala u faktografiju, pa onda do tančina opisivala događaje, opsesivno imenovala ljude i osvjetljavala detalje tzv. običnog života. Znala je da fašizam nije povijesni eksces niti ga se može tumačiti samo kroz lik poludjelog vođe i njegovih izopačenih sljedbenika. Totalitarna vizija društva koju fašizam proizvodi i nastoji u stvarnosti uspostaviti može nastati bilo gdje, kada se za to stvore određeni preduvjeti, prije svega – kada otpor društva postane slab, a pokornost normalna.

Ispisivati složenu antropologiju fašizma na način da se u nju uključi i događajna povijest, ambijent, svakodnevica, emotivnost, cijela fenomenologija zla, a da se pri tome stalno ima u fokusu pojedinačni život: ime, biografija, osobno iskustvo – to se može postići samo u književnosti. U tom je smislu književnost drukčija i od povijesti i od filozofije. Povijest, posebno tzv. velika povijest bilježi važne događaje, prevrate, utjecajne političke ličnosti i slično te brine o dominantnim tokovima vremena. Pri tome, ona teži neutralnosti (je li ona moguća?) i sveobuhvatnosti, pa često njeguje jasan i ogoljen iskaz. Uz to, povijest, kako piše Daša Drndić u romanu ‘EEG‘, uglavnom ‘pamti imena zločinaca, dok imena žrtava zaboravlja‘. Književnost pak može obuhvatiti totalitet vremena u svoj njegovoj raznolikosti i proturječnosti, u književno djelo mogu stati stvarni događaji i snovi, vozni redovi i emocije, društvene devijacije i intimni odabiri. Književnost se zanima i za zločince i za žrtve, za vladare i pijune, moćne i ne-moćne: one koji na drugim poljima bivaju često izbrisani ili nevidljivi. Konačno, pomoću književnog jezika moguće je obuhvatiti ono neiskazivo – ono zlo nakon kojega se, po Adornu, može tek šutjeti.

Iako je rekonstrukcija prošlosti u njima minuciozna, a udio stvarnoga velik, tekstovi Daše Drndić prije svega su književnost. U njima je važnije ono kako je nešto rečeno, negoli što je rečeno, odnosno to što je rečeno ima snagu samo zbog toga što je rečeno na određeni način.

U njezinim se romanima stalno prepleću dokumentarno i fikcionalno, tako da jedno poprima ton drugoga. No glavni pripovjedni tijek, sam ton pisanja, način ulijevanja digresija u glavnu struju priče, jezik, metaforika, ritam, imaginacija, sve je to specifično književno. Tradicija kojom se inspirira također je književna: Borges, Bernhard, Gombrowicz; ili pak filozofska, ali u naglašeno literariziranoj formi kao kod Juliena Bende, Radomira Konstantinovića ili Ciorana.

Uz dokumentarnost, ona je u svoje romane ugradila i mnoge autobiografske elemente, kamuflirajući ih u drugim likovima, pripovjedačima, situacijama. Isljednički tragati za takvim elementima u pojedinome tekstu, doista nije posao književnog kritičara niti predanog čitatelja. Dovoljno je samo primijetiti da se neke situacije iz života same autorice preklapaju sa životima likova u romanima ‘Umiranje u Torontu‘ koji tematizira samoću i šikaniranje izbjeglica/migranata u stranom svijetu, ili ‘Belladonna‘ i ‘EEG‘ koji su naglašeno intimistički i govore o odbacivanju starih i bolesnih te okrutnosti malih, ‘palanačkih‘ sredina.

No, koliki god bio udjel autobiografskoga i ispovjednoga, važno je naglasiti da Daša Drndić nije nikada gradila tekstove na samo jednom liku, svome alter egu. Čak i kada u tim tekstovima dominira jedan glas, kao što je glas Andreasa Bana u dva spomenuta romana, oni uvijek uključuju i živote drugih: tuđu patnju, odbačenost i poniženost.

U vremenu kulta narcizma i gubitka ‘javnoga čovjeka‘ (Richard Sennett), onoga koji je političko biće i djeluje na dobrobit svoga društva, takvo pozicioniranje autora prema svome djelu važan je znak njegove angažiranosti. Empatija, briga za druge i nošenje tereta tuđe patnje (jer to je mogla biti i tvoja patnja) važne su etičke sastavnice književnosti Daše Drndić. Njezina odbojnost prema naglašenom književnom egocentrizmu i sirovoj autobiografičnosti vjerojatno su razlozi zašto nije voljela pisce poput Knausgaarda koji je ispisao pet tomova romaneskne mitologije o sebi, dok se divila Gombroviczu koji je svoje iskustvo znao uobličiti neizravno, čak kao burlesku.

Na kraju, Daša Drndić namjerno je pisala tako da se činilo kao da ne kontrolira u potpunosti svoj tekst. Njezino pripovijedanje nije nikad linearno i pragmatično na način da jedan element neizbježno vodi drugome, a svaki motiv ima jasnu funkciju u djelu. Ideali nisu efikasnost, čistoća, urednost. Nema sveznajućih i prikrivenih pripovjedača, kompozicijskih bravura i razmetanja formom. Pripovijedanje je fragmentirano, digresije opsežne, a montiranja i kolažiranja protežu su kroz cijele romane. Diskurs je naglašeno emotivan, iz melankolije se prelazi u ogorčenje, iz rezignacije u buku. Paradoksalno, sva uklopljena faktografija ne proizvodi učinak hladnog i racionalnog književnog teksta, dapače ona pojačava dojam emotivnosti, bijesa i pobune. Kao da vam je netko bacio hrpe dokumenata u lice. Nema umiljatosti i poštede čitatelja.

Pisati disciplinirano i smireno o toliko strašnim temama, pisati uredno i odmjereno u vremenu opće nesigurnosti, za Dašu Drndić očito nije imalo smisla. Forma i jezik morali su pratiti sadržaj i značenja. Raspadanje i nesigurnost svijeta odražavali su se u fragmentiranosti teksta, anomalije i bolesti društva u aritmiji i ekspresiji izraza.

Pisanje je za Dašu Drndić bilo vid otpora: otpora zaboravu, otpora fašizmu u svim njegovim pojavnim oblicima, otpora kolektivizmu, nacionalizmu i mržnji prema drugome. Ujedno, otpora ljudskoj gluposti, sebičnosti, rigidnosti i samodovoljnoj zatvorenosti kakve su karakteristične danas za, Agamben bi rekao, dominantnu klasu ‘planetarne malograđanštine‘. Dašu Drndić je na pisanje nagonio impuls sličan onom Caccioppolijevu, da javno, pred nosom fašistima, u Napulju 1938. svira i pjeva Marseljezu. To je impuls nezadovoljstva, nemira, želje za slobodom i pobunom. Kad se na koncu svedu računi, takvi ‘mali otpori‘ pojedinaca ono su najvažnije što određuje nečije bivanje.

1/2