>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Anja Kožul

Jači od medijskog pogroma

Ukidanje nužnih dotacija prije dvije godine dovelo je La Voce del Popolo do posljedica vidljivih prostim okom: smanjen je broj zaposlenih, pa je danas u redakciji tridesetak ljudi manje, unatoč tome što je tema važnih talijanskoj zajednici sve više

Riječki La Voce del Popolo, jedini manjinski i talijanski dnevni list u Hrvatskoj, uz Novosti je jedina manjinska tiskovina koja se distribuira na redovitim prodajnim mjestima: pokrenut 1889. godine, list je nakratko bio zabranjen, no od 1944. izlazi kontinuirano. U izdanju nakladničke kuće Edit, La Voce del Popolo je kroz 74 godine svoga postojanja i bilježenja društveno-političkih promjena doživljavao uspone i padove, a posljednji potres za redakciju medija autohtone hrvatske manjine bio je onaj u režiji bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je u svom rušilačkom pohodu ukinuo dotacije nužne za dnevni list sa 110 zaposlenih. Posljedice su golim okom vidljive: La Voce del Popolo smanjio je broj stranica i broj zaposlenih, pa je u redakciji danas gotovo trideset ljudi manje.

Brine me to što vrlo često svoje potrebe moramo artikulirati ljudima u politici koji nisu svjesni naše realnosti i svakodnevnih problema, kaže Roberto Palisca

Dvije godine nakon Hasanbegovića na poziciji ministra kulture, na petom smo katu zgrade Novog lista, odakle puca pogled na osunčani Kvarner. Izrazito radna atmosfera u redakciji uobičajena je u poslijepodnevnim satima, objašnjava kolega, novinar unutarnje politike Dario Saftich. Vršitelj dužnosti glavnog urednika Roberto Palisca uvodi nas u aktualnu svakodnevnicu dnevnika financiranog iz triju izvora: Slovenije, Italije i, najvećim dijelom Hrvatske, preko Savjeta za nacionalne manjine.

- Svaki politički trzaj stvara nam velike probleme. Tako smo 2016. godine morali reducirati kadar, neke smo ljude poslali u prijevremenu penziju. Nedavno smo se vratili na nekadašnji broj stranica: sada ih opet imamo 32, a subotom 40. Manjak novca išao je i na teret onih koji su ostali, pa u gradskoj redakciji imamo dva čovjeka manje, a obim posla se nije mijenjao. Isto tako, profilirani novinari rade političko novinarstvo, kulturu i štogod zatreba - započinje Palisca.

Na primjeru La Vocea dobro se oslikava odnos države prema nacionalnim manjinama koje usprkos statusu i pravima definiranima zakonom nisu u svakom vremenu i svakoj situaciji zaštićene.

- Naša borba neprestano traje. U Jugoslaviji smo stalno morali objašnjavati tko smo, što to želimo i zašto. Taman kad nam se učinilo da smo postigli neki rezultat, došlo je novo vrijeme i novi obrat, raspad države. Brine me to što vrlo često svoje potrebe moramo artikulirati ljudima u politici koji nisu svjesni naše realnosti i svakodnevnih problema - objašnjava Palisca i dodaje da nijedan manjinski medij ne može opstati bez podrške države.

La Voce del Popolo klasično su strukturirane, vrlo ozbiljne dnevne novine: prve su četiri stranice rezervirane za unutarnju i vanjsku politiku, dvije su posvećene događajima u Italiji i svijetu. Slijedi gradska rubrika Rijeke i Pule, potom tri stranice kulture i sporta, a posljednje su namijenjene čitateljskoj razbibrizi – križaljkama, horoskopu i zanimljivostima. Pored dnevnog izdanja, izdaje se i dvotjednik Panorama te mjesečni prilozi različite tematike. Tu je i Arcobaleno, časopis za osnovnoškolce s istim ritmom izlaženja.

Sužava se cijeli svijet talijanske manjine, gase se škole, gase se neka izdanja, dnevni listovi u Puli i Istri… Ostaju La Voce del Popolo i Panorama, kaže Ilaria Rocchi

- Često kroz gorku šalu kažemo da je svaka osmrtnica koju objavimo jedan čitatelj manje. I to je doista tako. Tiskano izdanje pokazuje padove, no zahvaljujući tehnologiji i mladim redakcijskim snagama uspjeli smo nadići okvire ‘papira’: otkako imamo portal, prate nas i ljudi koji nemaju veze s našom manjinom, a imamo i povratnu informaciju čitatelja - govori Palisca.

Crno-bijeli tisak napušten je 2003. godine, a 2012. novine su temeljito redizajnirane. La Voce del Popolo ima razgranatu mrežu honoraraca koja pokriva područje Umaga, Rovinja, Labina i Buja, a u Puli je i podružnica redakcije. U nedalekom slovenskom Kopru imaju tri novinara, kao i dopisnicu u stalnom radnom odnosu u Trstu te povremenog dopisnika iz Splita. Konstantno su u potrazi za vanjskim suradnicima, jer često ne stižu pokriti sve teme važne talijanskoj zajednici. Kolumniste ne mogu angažirati, jer bi za takve novine bili veliko financijsko opterećenje.

- Kolumne objavljujemo povremeno. Nedavno smo uspostavili lijepu suradnju s bivšim hrvatskim ambasadorom u Rimu Damirom Grubišom, koji se ponudio jednom tjedno napisati kolumnu ili izvijestiti o zbivanjima u glavnom gradu Italije. Za našu sportsku rubriku piše Orlando Rivetti iz Novog lista, ali honorar koji mu dajemo je smiješan, to je više nekakva zahvalnost prema njegovoj matičnoj redakciji. Ipak, on nikada ne pita za novac i kaže da mu je naš honorar ušteđevina za mirovinu – iskren je glavni urednik, koji ističe da je jako važno zadržati mlade i kreativne novinare, pa se kod uprave i nakladnika zalaže za jačanje njihovoga radnog statusa.

Novine su pisane standardnim talijanskim književnim jezikom, premda hrvatski Talijani u najvećoj mjeri govore svojevrsnim venecijanskim dijalektom. ‘Kvarnerska’ se inačica ponekad koristi u posebnoj rubrici o riječkim i istarskim esulima, danas dijaspori rasutoj po svijetu koja se povremeno javlja sa svojim sjećanjima na rodni kraj. To su uglavnom stariji ljudi, tumači Palisca, stoga što se druga i treća iseljenička generacija stopila s novim okružjem i izgubila svoju identitetsku liniju. Starije pak generacije Fiumana i Fiumanki dobro govore hrvatski, iako se u prošlom državnom sistemu hrvatski u talijanskim osnovnim školama učio tek od četvrtog razreda.

- I danas nekad znamo koristiti dativ umjesto genitiva, jer nam je u glavama gramatika talijanskog, koji ne poznaje padeže poput hrvatskih. No jedna moja kolegica koja je u osnovnoj školi imala takve probleme, danas govori perfektnim hrvatskim jer se udala za Hrvata - objašnjava Palisca manjinske ‘muke po jeziku’.

Ilaria Rocchi, urednica dvotjednika Panorama, također ističe da je asimilacija najveći problem talijanske manjine.

- Sužava se cijeli svijet talijanske manjine, gase se škole, gase se neka izdanja, dnevni listovi u Puli i Istri. Ostaju La Voce del Popolo i Panorama koja je od osnutka 1953. godine do danas zadržala jednu formu mozaika sa šarolikim rasponom tema. Teško je odgovoriti na pitanje kakav je položaj talijanske nacionalne manjine, jer smo kroz povijest bili većinski dio stanovništva u mnogim gradovima. Danas nas je oko dva posto u Rijeci i netko će reći da imamo previše prava, ali njih je ipak puno manje nego prije - objašnjava nam.

Njezin kolega Fabio Sfiligoi u Rijeci živi trideset godina. Prije je živio u Kopru, gdje je bio radijski novinar: smatra da je Talijanima život u Sloveniji nešto lakši nego u Hrvatskoj.

- U Kopru sam posvuda komunicirao na talijanskom, no sada dođem u banku podignuti plaću ali službenica me ne razumije. Sve se to promijenilo od 1990-ih naovamo - kaže Fabio.

U ovom trenutku u Rijeci postoje talijanski vrtići, tu su četiri osnovne škole i talijanska gimnazija. Što se medija tiče, pored La Vocea, u sklopu Radio Rijeke djeluje Talijanska redakcija, a u sklopu HNK-a Ivana pl. Zajca vrlo uspješna Talijanska drama. U cijeloj su Hrvatskoj sveukupno 52 organizacije talijanske manjine.

- Talijanska zajednica vrlo je složna. Premda svi stavovi ponekad nisu isti, oko osnovnih strateških pitanja smo usuglašeni - kaže Rocchi, tumačeći kako se to odnosi na Hrvatsku i na Italiju, bez obzira na promjene granica 1990-ih. Posebno osjetljiva tema za talijansku zajednicu u Rijeci pitanje je dvojezičnosti, koje na natpisnim pločama u gradu nema od 1953. godine. Dvojezičnost je prisutna u Istri jer tako nalaže županijski statut, a Talijanska unija kao krovna organizacija manjine ulaže napore da se bilingvalnost, barem u nekoj mjeri, vrati i u Rijeku.

Budući da imaju slične probleme, Talijani odvajkada surađuju s drugim hrvatskim nacionalnim manjinama. To je najprisutnije u odnosima sa slovenskom, a pomažu međusobno s ovdašnjom srpskom i makedonskom manjinom.

- To je jedan neslužbeni odnos tihe podrške, jer imamo iste prepreke. Za vrijeme Jugoslavije to je bilo puno izraženije, jer zaista smo živjeli s parolom bratstva i jedinstva. No i danas, svaki put kada je potrebno nekome pomoći u nečemu, pohvaliti neki program ili proširiti vijest bitnu za zajednicu, mi ustupamo prostor u našim novinama, a često i fizičke prostorije dijelimo s onima kojima to ne mogu osigurati njihove manjinske organizacije. Među nama je razvijen instinkt pomaganja i to će tako ostati - zaključuje Roberto Palisca.

1/5