Dok im traje dvadesetčetverosatno dežurstvo uglavnom nemaju sna. Sami pripremaju obroke jer za hodanje po trgovinama nemaju vremena. Njima nitko drugi ne donosi namirnice nego se sami brinu za njih. Obavljajući svoj posao oni rade s ljudima koji su uglavnom u iznenadnim, bolnim i nadasve stresnim situacijama pa moraju biti ne samo medicinski radnici već psiholozi i pedagozi, a prije svega suosjećajni i obazrivi ljudi. To su djelatnici Zavoda za hitnu medicinu, a u timu koji dežura uglavnom ih ima troje; liječnik, medicinski tehničar ili medicinska sestra i vozač kola hitne medicinske pomoći. Svi oni rade usklađeno poput švicarskog sata, svi znaju što im je činiti u svakom trenutku i svi oni se velikom brzinom nadopunjuju, sve kako bi odradili najvažniju stvar u svom poslu - pobijedili vrijeme koje u tim trenucima strelovito i bez milosti prolazi.

- U Zavodu za hitnu medicinu Sisačko-moslavačke županije organizirane su ispostave s T-1 i T-2 timovima - kaže nam ravnatelj Zavoda Tomislav Fabijanić.

- Timovi T-1 postoje u svim našim većim mjestima: u Novskoj, Kutini, dva u Sisku, u Kostajnici, Petrinji i Glini. Ti timovi sastavljeni su od liječnika, medicinskog tehničara ili sestre te vozača. Timove T-2 sačinjavaju medicinski tehničar ili sestra i vozač. Takvi timovi nalaze se u Popovači, Sunji, Topuskom i u Dvoru. S potrebnom medicinskom opremom nemamo nikakvih problema, ali situacija s vozilima nije baš sjajna, s obzirom na njihovu cijenu i velik broj kilometara koje prelaze. Ipak, prošle godine uspjeli smo nabaviti sedam novih vozila za hitnu medicinu – objašnjava Fabijanić.

Nakon poučnog uvoda s ravnateljem, ostalo je još da se dogovorimo koju ćemo od ispostava u Sisačko-moslavačkoj županiji posjetiti, te kamerom i perom zabilježiti jedan njihov radni dan. Odluka je pala na ispostavu u Glini, pa smo se ujutro, prošle subote, javili dežurnom osoblju u glinskom Domu zdravlja.

Prvi sat dežurstva protekao je mirno, pa su liječnik Damir Jusufović, medicinski tehničar Ivica Marijanović i vozač Nikola Gvojić, imali vremena skuhati i popiti kavu, te potanko upoznati vašeg novinara s pravilima njegova ponašanja u vrijeme dežurstva. Tek što je kava popijena, stiže prvi pacijent. Muškarac srednjih godina žali se na probadanje u grudima i nakon razgovora s liječnikom, medicinski tehničar Ivica obavlja elektrokardiogram koji liječnik pažljivo proučava. Znakova koronarnog incidenta nema, pa je pacijent, uz propisanu terapiju otpušten kući. Nakon tog zaredalo je nekoliko posjeta koje su sve uspješno odrađene, a bilo je i nekoliko dolazaka zbog problema koji nisu hitni pa ih obiteljski liječnici mogu riješiti. No, svi koji su zatražili pomoć pomno su pregledani, kako bi se otklonila svaka sumnja na nešto ozbiljnije.

Vrijeme između dolazaka pacijenata koristimo za razgovor sa svakim članom ekipe ponaosob kako bi što jasnije upoznali njihov posao, njihova iskustva i njihovo poimanje posla kojim se bave. Damir Jusufović (61), liječnik, diplomirao je medicinu prije 35 godina i od tada ona je njegov život.

- Zaposlen sam kao liječnik u Sisku, ali po potrebi dežuram u ispostavama hitne medicinske pomoći na području Sisačko moslavačke županije. U ovom poslu nema mjesta niti za najmanju pogrešku. Moramo biti potpuno koncentrirani na pacijenta, pažljivo ga saslušati pa pronaći adekvatno i brzo rješenje. Naši dispečeri koji primaju pozive i prvi ostvaruju kontakt s pacijentom ili nekome tko mu je blizak, posebno su obučeni i umiju prepoznati stupanj opasnosti i hitnosti. O tome nas obavještavaju i prije nego što dođemo do pacijenta – kaže doktor Jusufović.

Sasvim slučajno, njegove riječi potvrđene su u toku razgovora. Zatražena je hitna posjeta pacijenticu u obližnjem selu, za koju je javljeno da ne može gutati. Dispečer nije dvojio ni trenutka jer je u takvim slučajevima moguće gušenje i za deset minuta bili smo kod pacijentice. Na svu sreću, bila je riječ o jakoj upali ždrijela, pa nikakvog eventualnog gušenja nije bilo. Sanirana je na licu mjesta uz savjet da posjeti svog liječnika. Dok je liječnik pregledavao gospođu, porazgovarali smo s njenom sestrom koja je i pozvala pomoć.

- Ovi nije prvi puta da hitna dolazi kod nas zbog moje sestre koja je inače prilično bolešljiva. Muči je bubrežni kamenac i ima bolesnu kralježnicu. Svaki put dođu za tili čas i uvijek pomognu. Danas sam se uplašila jer sestra nije mogla gutati, pomislila sam da se guši pa sam pozvala hitnu, no sve je, hvala Bogu, u redu. Živimo same, pa znate kako je, brinem se za sestru – objašnjava nam sestra oboljele. Nakon povratka s odrađenog terena, Damir Jusufović ispričao nam je nekoliko zgoda i nezgoda koje je doživio tijekom dežurstava. Izdvojili smo slučaj koji se dogodio prije nekoliko mjeseci.

- Jedne noći dobili smo poziv da hitno odemo do sela Bojna na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Stvar je bila hitna jer su dispečeri na teren poslali i nas iz Gline i ekipu iz Topuskog, pa tko prvi stigne. Imali smo što i vidjeti. Vani, na priličnoj hladnoći, jedna žena je upravo rodila, a pomogli su joj hrvatski policajci, jer je bila riječ o migrantima koji su upravo prešli granicu. Novorođenče je bilo zamotano u šatorsko krilo i babice u plavim uniformama dobro su obavile posao. Što je dalje s njima bilo ne znam, ali sve je, barem za bebu, sretno završilo. Tako će mališanu u dokumentima vjerojatno pisati: mjesto rođenja: Hrvatska, šumarak kraj Bojne, Banija - prisjeća se Damir Jusufović.

Naredni sat vremena prošao je bez poziva i posjeta pa je iskorišten za pripremu ručka. Glavni doktor, ujedno i kuhar Jusufović narezao je slaninu, skuhao hrenovke, u hladnjaku se našlo i ajvara, valjda od prethodne smjene i ručak je poslužen. Ni vaš reporter nije ostao kratkih rukava, odnosno praznog želuca. Bio je to jedan od rijetkih ručaka dežurnog medicinskog tima koji je pojeden u cijelosti. Mnogi od njih prekidani su posjetama i odlascima na teren, no u nevolji su i hrenovke sasvim u redu.

Vozač Nikola Gvojić, povratnik iz Bjelnika, sela prema Kostajnici, već dugo vremena vozi ekipu hitne medicinske pomoći vrletima i pustopoljinama Banije. Uglavnom mu ne treba navigacija jer sve staze i bogaze odlično poznaje, a vještinu vožnje savladao je ‘od A do Ž’.

- Četiri godine nakon rata vratio sam se u svoje selo, derutnu kuću obnovili smo supruga i ja. Tamo živim i evo, radim kao vozač hitne. Profesionalni vozač sam još od 1976. i imam veliko iskustvo, što mi je pomoglo pri zapošljavanju, a usput sam i završio Studij zaštite i sigurnosti. Početkom svibnja odlazim u mirovinu nakon 36 godina staža. U ovom poslu mnogo sam naučio i doživio. Jednom zgodom smo izašli na jednu prometnu nesreću kod Petrinje. U prevrnutom i razbijenom vozili našli smo ženu bez svijesti. Izvukli smo je i sanirali, ali kao da mi nešto nije dalo mira. Još jednom sam pregledao vozilo i na stražnjem sjedištu sam primijetio sjedalicu za dijete, ali i razbijen prozor. Rekao sam ekipi da malo pričeka i svi smo otišli pretraživati teren. Čak trideset metara dalje, u grmlju, pronašli smo malo dijete, ozlijeđeno, ali živo. Preživjela je i majka. Taj događaj pamtit ću do kraja života – priča nam Nikola Gvojić ovu potresnu filmsku priču koja je ipak sretno završila.

Ivica Marijanović, medicinski tehničar iz Petrinje posao u Hitnoj radi od 2007. godine, a premda je posao u dobroj mjeri stresan, Ivica se navikao i ne bi ga ni pod koju cijenu mijenjao za lakši i ležerniji.

- U ovom poslu vidio sam u trinaest godina, sve što se može vidjeti i doživjeti. Posebno mi se u sjećanje usjekao jedan događaj koji je bio moje prvo pravo vatreno krštenje. Na auto cesti kod Popovače prevrnuo se autobus pun putnika. Na teren je izašlo šest ekipa hitne medicinske pomoći. Bili su tu policija, vatrogasci i svi ostali koji u takvim slučajevima tu moraju biti. Izvlačili smo zajedno s vatrogascima zarobljene ljude iz sjedišta, na licu mjesta sanirali ozljede i pripremali ih za transport do bolnice, gdje su kirurške i druge ekipe već spremno čekale prve pacijente. Na svu sreću, iako je prizor bio dramatičan, nije bilo poginulih i nakon obavljena posla, svi smo bili presretni. Netko bi možda nakon toga razmišljao o promjeni posla, no mene je taj događaj još više učvrstio u uvjerenju da radim pravi posao, pomažem ljudima i da moj rad itekako ima smisla – kaže nam Ivica Marijanović.

Proveli smo tako jedan miran dan po kriterijima radnika Hitne pomoći, ali i to je bilo dovoljno da zastanemo u stavu mirno zbog poštovanja prema njihovom plemenitom poslu.