Vjerojatno ima više faktora koji premijera Andreja Plenkovića dovode do katastrofalnih kadrovskih rješenja, kojih smo se – u emocionalnom rasponu od zapanjenosti do ogorčenosti – nagledali u proteklih šest i pol godina, ali čini se da je ključna jedna karakteristika većine nedoraslih i podkapacitiranih premijerovih odabranika: to je iskazivanje maksimalne lične lojalnosti premijeru, odnosno činjenica da nisu nikakva opasnost premijeru u pogledu popularnosti među biračima i u pogledu političkog talenta. Zadržat ćemo se samo na onim funkcionarima koji su trenutno na više ili manje moćnim političkim pozicijama, a redoslijed njihovog pojavljivanja u ovom tekstu jest abecedni, jer bi rangiranje po nekom drugom kriteriju bilo suviše težak zadatak.

 

Mario Banožić (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)

 

Mario Banožić

Jedino što Banožića i dalje drži na mjestu ministra obrane jest njegov sukob s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, odnosno tvrdoglavo ustrajavanje na tome da je beznačajna ustavna definicija predsjednika kao vrhovnog zapovjednika oružanih snaga koji je odgovoran za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti zemlje. Naravno da je i Banožić svjestan da je kontinuirano provociranje Milanovića njegov jedini adut u zadržavanju ministarske funkcije, pa sve mentalne kapacitete ulaže u produžetak te konfrontacije: zna da ga premijer neće smijeniti, jer bi ispalo da popušta pod predsjednikovim pritiskom, a zadnje što premijer želi jest to da se u javnosti i u redovima HDZ-a stvori dojam da je slabiji od Milanovića, pa makar u vojsci vladali kaos, klijentelizam, stihija, megalomanija kad je riječ o nabavi skupih sredstava i sustava te zanemarivanje kupovine osnovne topničke municije, izgradnje neophodnih objekata i razvoja nove, treće, pješačke brigade srednje težine. Problem s Banožićem nije samo u nesposobnosti nego i u njegovim postupcima dok je bio ministar državne imovine. Državno odvjetništvo već mjesecima ne uspijeva zaključiti je li Banožić počinio krivično djelo dokumentiranim pogodovanjem jednom zakupcu državnih poslovnih u Zagrebu; ne uspijeva zbog toga što je teško utvrditi da je sve bilo čisto, a ako bi se utvrdilo drukčije, to bi značilo Banožićevo degažiranje iz Vlade, to jest Milanovićevu pobjedu, što Plenković sebi naprosto ne želi priuštiti.

 

Vili Beroš (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

 

Vili Beroš

Ministar zdravstva već pune tri godine ne uspijeva učiniti doslovno nikakav iskorak u pogledu reforme sustava koji neprestano proizvodi milijarde kuna gubitaka i dugova, a istovremeno dodatno gubi na efikasnosti i kvaliteti jer sve više pati od manjka liječnika na svim razinama – od obiteljskih liječnika u primarnoj zaštiti, preko onih na hitnim bolničkim odjelima, do specijalista u brojnim oblastima medicine. Sve što smo dosad vidjeli od Beroša jest prebacivanje odgovornosti i dodatnog posla na nekog drugog, bez obzira na protuargumente onih na koje se sve svaljuje, a to je bio i model operiranja u korona-krizi, krizi u kojoj je Beroš formacijski imao najvažniju ulogu i u kojoj je Hrvatska među najgorima na svijetu po smrtnosti od Covida-19 i među najgorima u krugu razvijenih zapadnih zemalja po postotku cijepljenog stanovništva, uz desetke milijuna eura bačenih na neupotrijebljeno cjepivo. Ministar zdravstva ozbiljno se bavi jedino smišljanjem PR-trikova i izmišljanjem poteza koji će se svidjeti širokim slojevima građana, neovisno o tome koliko ti potezi imaju smisla i jesu li provedivi: to je recept koji je naučio od premijera Plenkovića.

 

Damir Dekanić (Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL)

 

Damir Dekanić

Župan Vukovarsko-srijemske županije, HDZ-ove vječne utvrde, sudjelovao je u prometnoj nesreći u travnju 2022., ali policija i USKOK još uvijek nisu uspjeli sa sigurnošću ustanoviti je li alkoholizirani župan bio za volanom službenog automobila koji se zabio u drugo vozilo parkirano uz cestu ili je župan sjedio na suvozačkom mjestu dok je vozio netko njemu blizak i pritom sasvim trijezan. Dekanić je, inače, i tri godine ranije pijan izazvao ozbiljnu prometnu nesreću, također službenim autom. Dekanić je, osim toga, i prvi čovjek županije koja ima 60 posto vlasništva u Plinari istočne Slavonije, tvrtki preko koje su Damir Škugor, direktor srednjeg ranga u Ini, i njegovi ortaci preprodavali Inin plin i u kratkom roku privatno zgrnuli više od 100 milijuna eura. Plenkovića je, međutim, netko uvjerio da su Dekanić i Banožić, zajedno s njihovim mentorom Tomislavom Čuljkom, čvrsta brana od pokušaja da se HDZ u Slavoniji okrene protiv aktualnog šefa stranke. To je, eto, dovoljno da ih se drži na visokim funkcijama.

 

Davor Filipović (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)

 

Davor Filipović

Predsjednik Vlade odlučio je isturiti neiskusnog i ambicioznog Filipovića, ministra gospodarstva i održivog razvoja, u prve redove državne borbe protiv trgovaca i obrtnika koji su povisili ili naviše zaokružili cijene nakon što je prvog siječnja euro postao službena moneta u Hrvatskoj. Politička agenda Vladine populističke bitke jest ova: oni koji su povisili cijene učinili su to bez ekonomskog razloga, ali s ciljem da nanesu štetu vlasti i Plenkovićevom grandioznom uspjehu uvođenja Hrvatske u europodručje, pa će biti kažnjeni ako smjesta ne vrate cijene na staro. Stotine državnih inspektora i poreznika već danima utvrđuju tko je i zašto dizao cijene, mada ne postoje nikakvi izravni zakonski mehanizmi prema kojima bi se sankcionirala spomenuta praksa. E, tu nastupa Davor Filipović koji barata isključivo prijetnjama: ima država alata i načina, poručuje ministar, naći ćemo model, uskratit ćemo energetske subvencije neposlušnima i pohlepnima, povećat ćemo im poreze, kaznit ćemo ih zaobilazno... Ako je suditi po motivima, argumentaciji i političkom kapacitetu najistaknutijeg Plenkovićevog čovjeka u ovoj bici, građanima se ne piše dobro.

 

Gordan Grlić Radman (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)

 

Gordan Grlić Radman

Slučaj ministra vanjskih poslova vrlo je sličan slučaju ministra obrane Banožića: i njega na funkciji drži samo sukob s predsjednikom države, koji ima sukreatorske ustavne ovlasti u području vanjske politike, kao što ih ima i u području obrane. Tom elementu svog ministarskog preživljavanja Grlić Radman dodao je i rijetko viđenu servilnost prema onome koji ga je odabrao za dužnost kojoj nije dorastao. Jasno je da je Grlić Radman izabran za ministra zbog toga što otpočetka nije imao nikakvu ambiciju da se miješa u svoj posao i da gradi kakvu-takvu političku samosvojnost, a pritom je spreman udarati na Milanovića bez razmišljanja o posljedicama za vlastitu javnu reputaciju, jer je dovoljno inteligentan da zna da njegov položaj ne ovisi o javnoj reputaciji i rejtingu među biračima nego isključivo o premijeru koji cijeni kadrove spremne da vode njegove bitke i da pritom idu glavom ondje gdje svatko tko iole drži do sebe ne bi ni kopačkom.

 

Zlata Hrvoj Šipek (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

 

Zlata Hrvoj Šipek

Nikad na čelu Državnog odvjetništva nije bila osoba u tolikoj mjeri lišena autoriteta, uvjerljivosti, znanja i integriteta kao što je to slučaj s aktualnom glavnom državnom odvjetnicom. Bilo je na toj poziciji svakakvog svijeta, od probisvijeta do polusvijeta, od utjecajnih političkih poslušnika i golih partijskih činovnika do namazanih kombinatora vještih s medijima i politikom, no Zlata Hrvoj Šipek neusporediva je u svom nesnalaženju s bilo kime od prethodnika. Ona se, uostalom, nikad u svojoj dugoj karijeri nije bavila kaznenim predmetima koji čine oko 90 posto posla Državnog odvjetništva. Jedino čime raspolaže u impresivnoj količini jesu nadmenost i dociranje u javnim istupima, ali to nije od pomoći u podizanju kvalitetnih optužnica i u nošenju s izrečenim ili neizrečenim pritiscima i očekivanjima političke vlasti, vlasti o kojoj ovisi funkcija glavne tužiteljice. Iz obilja primjera dovoljno je izdvojiti samo slučajeve Žalac i Todorić: DORH nije uspio pronaći ništa nezakonito u ministričinom baratanje novcem iz europskih fondova, pa se uključio Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) i u relativno kratkom roku doveo stvar do podizanja optužnice; DORH-u više od pet godina nije bilo dovoljno da sastavi pravomoćnu optužnicu protiv bivšeg gazde Agrokora Ivice Todorića, a nije izvjesno da će se to dogoditi i u doglednoj budućnosti.

 

Anđelko Stričak (Foto: Marko Jurinec/PIXSELL)

 

Anđelko Stričak

Varaždinski župan dokazano je sklon alkoholu i izazivanju fizičkih incidenata pod utjecajem alkohola, no policijska tijela – a Stričak je u ratu bio pripadnik Specijalne policije – nađu način da se nekako zamagli ili zaboravi njegovo sudjelovanje u nasilničkim ispadima. U čemu je, unatoč svemu, ključ Stričakovog političkog opstanka? Zašto Plenković tolerira tu vrstu ponašanja? Zbog toga što je Stričak jako sposoban i što su mu poslovni rezultati impozantni? Razlog je najvjerojatnije u Stričakovom tridesetogodišnjem stažu u HDZ-u i u njegovom ratnom putu: Plenković je izračunao da mu je takav čovjek potreban za ojačavanje vlastite unutarstranačke pozicije, a kad je riječ o tome, predsjednik HDZ-a dokazao je da je spreman zatvoriti oči i pred većim nepodopštinama od onih koje proizvodi varaždinski župan.

 

Robert Šveb (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

 

Robert Šveb

Prošlo je petnaestak mjeseci otkako je Robert Šveb postavljen za glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije i ništa važno nije se promijenilo u odnosu na stanje kad je prvi čovjek bio Kazimir Bačić, koji je morao otići nakon što je osumnjičen za sudjelovanje u korupcijskoj aferi. Javnom servisu nije dovoljno blizu tri hiljade zaposlenih i oko 200 milijuna eura zagarantiranog godišnjeg prihoda da napravi suvisao, zanimljiv i politički nepristran informativni program, da afirmira kritičko, istraživačko i analitičko novinarstvo, i da potakne dostizanje visokih dometa u kulturi i audiovizualnom stvaralaštvu. Šveba i njegove suradnike to, zapravo, ne zanima: njima je bitno samo to da pristiže novac od pristojbe, da su u milosti vlasti i da politički ne talasaju, a sad su se dosjetili da naprave katalog televizijskih potreba prosječnog HTV-ovog gledatelja kao pokriće za uređivačku politiku koja će forsirati eskapizam umjesto socijalne kritike, što je šifra za potpunu političku, zanatsku i kreativnu eutanaziju prisavskog mastodonta.