>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Igor Mrkalj

Kako je Gricko uništio Mošu i Tirketa

Životna priča predratnog golmana čija porodica vuče porijeklo iz Gline: Virtuoznim obranama, mladi golman Sergije Demić donio je tridesetih godina dva naslova prvaka zagrebačkoj Concordiji

Zagrebački Srbobran donio je početkom marta 1911. vijest da je u Glini, nakon duge i teške bolesti, u 75. godini života, umro Andrija pl. Demić Brubnogradski, carski i kraljevski major u miru, vitez reda Franje Josipa. Sahranjen u obiteljskoj grobnici Demića na glinskom pravoslavnom groblju, u blizini kapele Sv. Georgija, iza sebe je ostavio dvije kćeri i tri sina: Vojislava, Miroslava i Čedomila. Sva trojica sinova bili su austrougarski oficiri, a Čedomil je bio i nadgeometar, cijenjen u službi koja ga je iz Gline uskoro odvela u Foču, Goražde, Brčko i naposljetku, Sarajevo.

Čedomil je imao četiri sina: Kirila, Zenona, Mirona i Sergija, koji se rodio u Sarajevu 16. travnja 1909. godine. Kako je u razdoblju između dva svjetska rata nogomet postao najpopularniji sport u Sarajevu, tako je i Sergije Demić započeo nogometnu karijeru u sarajevskom Hajduku i već sa osamnaest godina 1927. počeo braniti za seniorsku momčad. Njegova mladost i nadarenost nisu promakle trenerima zagrebačke Concordije, koji su perspektivnog Demića 1930. doveli u Zagreb, s ciljem da ojačaju momčad koja je te godine prvi put ušla u Prvu ligu.

Concordia je tada postala treći po snazi zagrebački klub (iza Građanskog i HAŠK-a), ali s ambicijom da u premijernoj sezoni prije svega zadrži prvoligaški status. Međutim, dogodilo se veliko iznenađenje: s 21-godišnjim Demićem na golu, Concordia je osvojila državno prvenstvo i titulu prvaka Kraljevine Jugoslavije!

Politika: ‘Konkordija je u odbrani imala najjači deo tima. Demić na golu branio je bezbroj lepih, oštrih pa i opasnih udaraca i u prvome redu je njegova zasluga da B. S. Klub nije izjednačio.’

U uzbudljivoj završnici prvenstva odlučujuća utakmica odigrala se u posljednjem kolu kada je Concordia na svom terenu svladala glavnog rivala i najozbiljnijeg kandidata za prvo mjesto, beogradski BSK sa 4:2. Tog 9. studenog 1930., skoro 15.000 gledalaca gotovo puna dva sata prisustvovalo je drami kakva se još nije vidjela na igralištu ‘zelenih’ na Tratinskoj cesti (današnji stadion u Kranjčevićevoj). Nakon povijesne pobjede, igrači Concordije su na ramenima izneseni s terena, dok je ogromna masa svijeta pošla gradskim ulicama oduševljeno pjevajući i kličući Concordiji i Zagrebu, koja je poslije dužeg vremena ponovo osvojila državno prvenstvo (nakon Građanskog 1923., 1926. i 1928., HŠK Concordia je drugi zagrebački klub koji je osvojio naslov prvaka države).

Dopisnik 'Politike', nekadašnji nogometni as Artur Ture Dubravčić, sutradan je opširno izvijestio o utakmici i o tome da je ‘Konkordija imala u svojoj odbrani najjači deo tima. Demić na golu branio je bezbroj lepih, oštrih pa i opasnih udaraca i u prvome redu je njegova zasluga da B. S. Klub nije izjednačio.’ Ovaj izvještaj ima još veću težinu kada znamo da su nasuprot Demića bili Aleksandar Tirnanić Tirke i Blagoje Marjanović Moša, poznati napadački tandem BSK-a i reprezentacije Jugoslavije, koja je tog ljeta uspješno nastupala na prvom Svjetskom prvenstvu u Montevideu.

Već prve godine po dolasku u Zagreb, Sergije Demić zvani inače Gricko stekao je veliku popularnost i simpatije navijača. I naredne 1931. godine s velikim uspjehom brani gol Concordije kada njegova momčad osvaja drugo mjesto, iza BSK-a, a ispred Građanskog i Hajduka iz Splita. Iduće 1932. godine prvenstvo se igra po novom sistemu takmičenja: uzevši teritorijalni princip, JNS je odredio četiri grupe čija će se završnica igrati po dvostrukom kup-sistemu. Momčad Concordije, koja opet igra u velikoj formi, u četvrtfinalu je bolja od Viktorije iz Zagreba (3:0 i 3:7), a u polufinalu uvjerljivo pobjeđuje Jugoslaviju iz Beograda (0:0 i 6:1). U finalu, konkordijaše je čekao favorizirani splitski Hajduk, koji je prethodno izbacio lanjskog prvaka BSK-a.

Unatoč najavama, već u prvoj utakmici u Splitu Concordia je iznenadila pobjedom 2:1, prije svega zahvaljujući vrataru Demiću koji je, kako javljaju tadašnje novine, bio najbolji u polju. Sedam dana kasnije, 6. studenog 1932., Zagreb je ponovo zahvatila euforija: prepune tribine gledalaca – preko 15.000 – te mnoštvo ljudi na klupama uz samu aut-liniju te iza golova, s nestrpljenjem je iščekivalo početak utakmice i proslavu druge titule prvaka Jugoslavije. A nije dobro počelo – Hajduk je poveo i sve do poluvremena držao 1:0. Ipak, nogometaši Concordije smogli su snage i u nastavku izjednačili, a onda napravili i preokret golom svog najboljeg igrača i prvog strijelca prvenstva Svetislava Valjarevića. Pred kraj Hajduk ponovo napada, ali Demić još jednom bravurozno brani. I tada, slijedi zadnji zvižduk suca poslije kojeg oduševljeni Zagrepčani utrčavaju u teren i svoje ljubimce opet iznose na ramenima s igrališta, na kome je još dugo ostala velika gomila navijača koja je oduševljeno klicala novom prvaku države.

Dva klupska naslova i odlične obrane koje tih godina pruža u dresu Concordije otvaraju Sergiju Demiću vrata reprezentacije, za koju debitira 1932. godine u prijateljskoj utakmici i domaćem porazu protiv Poljske u Zagrebu (0-3). Demić brani za Jugoslaviju i na Balkanskom kupu 1933. u Bukureštu, u pobjedama protiv Grčke (5-3) i Bugarske (4-0), a svoju četvrtu i zadnju utakmicu za reprezentaciju igra iste godine u gostujućem porazu protiv Rumunjske (5-0), ušavši u drugom poluvremenu pri rezultatu 4-0.

U to vrijeme konkurencija među golmanima bila je vrlo velika (Milovan Jakšić iz BASK-a, Jovan Spasić iz Jugoslavije, Bartul Čulić iz Hajduka), a nakon pojave talentiranog Franje Glasera (BSK) za mnoge vratare tadašnjeg vremena, pa i za Sergija Demića, reprezentativni dres postaje nedostupan.

Sportska literatura ne daje nam jasne odgovore što se kasnije zbilo s ovim izuzetnim vratarom, koji je punu igračku afirmaciju stekao u zagrebačkoj Concordiji i značajno doprinio ostvarenju njenih najvećih klupskih uspjeha. Ovaj članak nudi odgovore i na neka od tih pitanja. Danas znamo da je nakon 1934. Demić prešao u bečki WAC (Wiener Athletiksport Club), u kome se nije dugo zadržao. Vraća se natrag u Zagreb, ali nikad više u onakvu formu kakva ga je krasila s početka 1930-ih godina. Prema nekim izvorima tada je stekao i reputaciju boema, možda zbog saznanja o tragičnoj smrti brata Mirona, koji je poginuo u Internacionalnim brigadama na madridskom frontu 1936. godine. Uskoro na poziv brata Zenona, odlazi u Skoplje gdje počinje igrati za tamošnji Građanski, sve do sezone 1938/39., no s promjenjivim uspjehom. Drugi svjetski rat ga zatiče u Sloveniji, u zarobljeništvu koje provodi u Ljubljani. Nakon 1945. dolazi kod brata Kirila u Zagreb, poslije čega zajedno sa suprugom Nadom seli u Beograd, gdje živi mirnim i povučenim životom.

Sergije Demić, najbolji golman u povijesti zagrebačke Concordije, preminuo je u 64. godini, 21. studenog 1973. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu i više nije zaboravljen.

1/3