>

novosti logo

Kolonizacija Hrvatske

Vukovar treba poslužiti kao ogledni primjer za cijelu Hrvatsku, jer zašto bi se ona razlikovala od najsvetijeg što imamo. Vukovar je pokazna vježba za uspostavu države u kojoj će pod plaštem pijeteta, pravde i boli žrtava biti uveden teror nad svakim i svime što se opire prihvaćanju domovinski propisanog mišljenja

Dvadeset i osam godina nakon što je Jugoslavenska narodna armija, praćena lokalnim jedinicama i dobrovoljačkim formacijama iz Srbije, zaposjela Vukovar i počinila jedan od najstravičnijih zločina u ratovima devedesetih godina, jedan od najtežih pokolja civila, ranjenika i zarobljenika u Europi poslije Drugog svjetskog rata, te gotovo dvadeset i dvije godine nakon okončanja procesa mirne reintegracije Podunavlja u ustavnopravni poredak Hrvatske, pronađena je politička formula trajnog držanja Vukovara u zarobljeništvu ratne prošlosti, u bukagijama hrvatsko-srpskih tenzija, odnosno u atmosferi stalnog pritiska na građane srpske nacionalnosti, e da bi im se, između ostalog, broj smanjio ispod trećine ukupnog stanovništva i da bi ostali bez mogućnosti ostvarivanja prava koja im sad pripadaju. Ta formula sastoji se od kombinacije triju elemenata.

Nikad svi nestali neće biti pronađeni, nikad svi zločini neće biti sudski sankcionirani. To je najobičnija podvala cijeloj naciji čiji je smisao da jedna skupina ljudi dovijeka politički parazitira na antisrpstvu

Prvi je gotovo opća prihvaćenost ultimativnog stava da je otkrivanje sudbine nestalih vukovarskih Hrvata u ratu preduvjet ikakvog razgovora o bilo kakvim manjinskim pravima Srba u Vukovaru, premda važeći zakoni Republike Hrvatske govore drukčije. Pritom se kao polazna točka i neupitna istina uzima to da u nekom vojnom ili obavještajnom arhivu u Beogradu leže dokumenti u kojima piše gdje su ljudi kojih nema dvadeset i osam godina: vrlo je vjerojatno da bi ozbiljniji i iskreniji angažman vlasti i državnih mehanizama u Srbiji doveo do informacija o sudbini većeg ili manjeg broja nestalih osoba, no ne radi se o tome – iako se u Hrvatskoj stvorio takav dojam – da Aleksandar Vučić samo treba izvaditi iz neke ladice papire u kojima sve piše. Uostalom, ako je to tako jednostavno pitanje, zašto hrvatska vlast ne otkrije što je s velikim brojem Srba nestalih nakon ‘Oluje’, i ne samo nakon ‘Oluje’? Zašto se uporno zaboravlja da na popisu ljudi nestalih u ratu nisu samo Hrvati, nego ima barem podjednaki broj Srba?

Drugi element je – također općeprihvaćeno – mišljenje da Srbi u Vukovaru nemaju pravo tražiti ono što im pripada po zakonu dok pravda ne stigne sve počinitelje zločina nad Hrvatima, sve dok vukovarskim ulicama – prema uvriježenoj javnoj slici – slobodno šetaju ubojice, silovatelji, mučitelji, logorski čuvari. Kako da se udovolji tom zahtjevu? Da se Srbe hapsi i da im se sudi na osnovu anonimnih dojava? Ili da ih se sve pohapsi, pa da se postupno oslobađa one koji uspiju dokazati nevinost? Da sudi napaćeni narod, kao što bi voljela Kolinda Grabar-Kitarović? Zar netko zaista vjeruje u to da policija i Državno odvjetništvo tokom svih ovih godina nisu htjeli goniti počinitelje zločina, sve one slobodne šetače s ulica Vukovara? HDZ-ov vukovarski gradonačelnik Ivana Penava i njegovi istomišljenici žele da se misli da je upravo tako: svi znaju tko su zločinci, ali država ih štiti, država neće, sve se može kad se hoće, budimo kreativniji u pogledu dokaza, policija i pravosuđe su tu da nam isporuče ono što tražimo, a ne tražimo ništa osim gole pravde. U svakom slučaju, neka Srbi pričekaju sa svojim pravima i ćirilicom sve dok pravda ne zaliječi ratne rane, koje su, eto, svježe i četvrt stoljeća nakon kraja rata.

Oba ova elementa, kojima se pomalo priključuje i zahtjev da Srbija plati ratnu odštetu Hrvatskoj, toliko su široko postavljena da garantiraju dugovječnost kamatarske pozicije u odnosu na čitavo društvo, naročito kad se uzme u obzir inatlijsko i neodgovorno ponašanje vlasti u Srbiji koja je ideološki partner hrvatske desnice. Nikad svi nestali neće biti pronađeni, nikad svi zločini neće biti sudski sankcionirani. To je zajedničko svim ratovima koji su ikad vođeni. To je ujedno i argument protiv slavljenja rata i protiv nastojanja da rat nikad ne prestane, a Vukovaru se događa sve suprotno od toga. To je najobičnija podvala cijeloj naciji, podvala čiji se smisao iscrpljuje na tome da jedna skupina ljudi dovijeka nastavi politički i egzistencijalno parazitirati na antisrpstvu kao jedinom sadržaju svog političkog postojanja i na žrtvi Vukovara kao jedinom ulogu u pridobivanju birača te izgradnji vlastite političke važnosti. Rečena dva elementa – naročito onaj koji se tiče pronalaska nestalih – logično su porodila stav o blokadi pristupanja Srbije Europskoj uniji, stav koji dobiva sve više pristaša u hrvatskoj politici: počelo je s Hrvojem Zekanovićem, pa se proširilo po čitavoj radikalnoj desnici, da bi se tom društvu nedavno priključila i predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović, a ni predsjednik Sabora Gordan Jandroković, glavni tajnik HDZ-a, nije daleko od te pozicije. Premijer Andrej Plenković jedini je relativno suzdržan: ne želi se sad zamjeriti Europi zbog nečega o čemu će se odlučivati za nekoliko godina, ako i tada. Jasno mu je da se nekim europskim političarima ne bi svidjelo ultimativno i apriorno hrvatsko svođenje srpskog puta prema EU na međusobne neriješene probleme.

I premijerovom zaslugom Vukovar postaje teritorij na kojem se smije govoriti isključivo o hrvatskim žrtvama, o nestalim Hrvatima, o nekažnjenim srpskim zločincima i Srbiji koja skriva istinu

No Plenković je itekako dao svoj obol pretvaranju Vukovara u poligon za trajno generiranje hrvatsko-srpskog nepovjerenja i napetosti. To je treći element formule, element koji se sastoji u proglašenju 18. studenoga, kad je Vukovar zločinački otrgnut iz hrvatskog ustavnopravnog poretka, državnim praznikom i neradnim danom – Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, te u najavi osnivanja Vijeća za domovinski pijetet, mir i razvoj, kao i općenitim administrativnim naporima da se jedan grad pretvori u nacionalnu komemorativno-mauzolejsku zonu u kojoj, umjesto zakona i zdravog razuma, vrijedi snaga emocija unesrećenih ljudi, to jest vještina političke zloupotrebe tih emocija. Plenković to nije učinio iz iskrenih i dubokih uvjerenja, niti stoga što želi po svaku cijenu imati pri ruci rezervoar s politički zapaljivim sadržajem, ako mu ipak ustreba: učinio je to s namjerom da stabilizira svoju unutarstranačku situaciju, da nametne autoritet i da se domoljubno dokaže, da stekne argumente za skoru unutarstranačku bitku sa suparnicima koji su listom desniji od njega i koji će ga tući suverenističko-klerikalnom retorikom. Uostalom, sve što premijer radi, pogotovo u zadnje vrijeme, jest povlačenje poteza čiji je smisao u otupljivanju oštrice unutrašnje desne opozicije: tome je podređeno baš sve, pa onda nije neobično da su idejno-personalna previranja u HDZ-u jedino uistinu važno što se zbiva u političkom životu sve zapuštenije i sve čemernije zemlje.

Kad je riječ o Vukovaru, premijer nije u stanju vidjeti, ili vidi pa ga je svejedno baš briga, kakvu dugoročnu štetu čini zemlji i njezinim građanima zbog osobnih političkih interesa i ambicija, zbog borbe za održanje na HDZ-ovom tronu. I njegovom zaslugom Vukovar postaje teritorij na kojem se smije govoriti isključivo o hrvatskim žrtvama, o nestalim Hrvatima, o nekažnjenim srpskim zločincima i Srbiji koja skriva istinu o onima koji se nisu vratili iz rata, teritorij čvrsto odijeljen od života i mitski jednodimenzionalan, teritorij na kojem su nepoželjni svi koji ne pristaju na mentalno nasilje lokalnih kabadahija, utjerivača mržnje i straha, dežurnih prokazivača antihrvatstva i izdaje. Takav Vukovar treba poslužiti kao ogledni primjer za cijelu Hrvatsku, jer zašto bi se Hrvatska razlikovala od Vukovara, od najsvetijeg što imamo. Vukovar je pokazna vježba za uspostavu države u kojoj će pod plaštem pijeteta, pravde i boli žrtava biti uveden teror nad svakim i svime što se opire prihvaćanju domovinski propisanog mišljenja o prošlosti i sudjelovanju u kolektivnim ritualima u službi sasvim konkretnih političkih i materijalnih interesa.

1/2