Novosti

Kronika

Ljudi, naselja, tjelesa

Drugonagrađeni dramski tekst na javnom pozivu Srpskog narodnog vijeća "Radiofonton 1941.": 24. travnja 1941. godine. Moj pradjed Josip Vučinić polaže prisegu prema propisima Zakona o polaganju prisege vjernosti Državi Hrvatskoj. Svi su pokušali zamišljati kakav je život živio nakon što je uguran u jedan od vagona za logor Danicu, a potom u Jadovno. Rekli su nam da su mu počupali brkove. Koliko god se ta rečenica ponavljala, kao da nikome od nas nije bilo sasvim jasno kako se to točno nekome čupaju brkovi

Large kronika 4a

U kakvom je vlaku bio Josip Vučinić, moj pradjed? (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)

Povodom Dana sjećanja na Jadovno 1941. Srpsko narodno vijeće je u koprodukciji sa RadioTeatrom provelo memorijalni javni poziv "Radiofonton 1941." za dramski tekst na temu - Zagreb u proljeće 1941. godine. Žiri u sastavu Snježana Banović, Pavlica Bajsić Brazzoduro, Dražen Krešić i Aneta Vladimirov je na šifriranom natječaju odabrao tri teksta. Slijedom od trećeg do prvog mjesta, Novosti u ovom broju donose drugoplasirani tekst "ljudi, naselja, tjelesa" Nataše Antulov, a u idućem prvonagrađeni tekst "Zagreb proljeće 1941." autora Antonija Buljana

 

***

 

Kroz noć sve brže tutnji crni vlak

Gazeći ljude, naselja, tjelesa,

Kao sotona bezuman i jak.

Ivan Goran Kovačić (1942.)

 

Postoje putnički vlakovi, teretni vlakovi, kombinirani putničko teretni ii teretno putnički vlakovi i vlakovi za potrebe upravitelja infrastrukture. Ako ih razlikujemo po vrsti pogona onda postoje vlak na parni pogon, dizelski vlak, električni vlak, plinsko turbinski vlak i maglev vlak. Vlakovi se mogu razvrstati i kao vlakovi za prijevoz putnika (motorni vlak, motorni vlak s nagibnom tehnikom, vlakovi klasičnog sastava, lokomotivski vlak, pokusni vlak), teretni vlakovi (vlak za prijevoz tereta, pokusni vlak), vlakovi za potrebe upravitelja infrastrukture (vozila za posebne namjene s vlastitim pogonom, mjerni vlak, radni vlak, pomoćni vlak, pokusni vlak) i vlakovi velikih brzina.

U kakvom je vlaku bio Josip, Josef, Josif, Joso Vučinić, Tajo, moj pradjed?

Dijete mojeg pradjeda, otac moje majke, radio je na željeznici 45 godina. Često smo putovali u Moravice vlakom, još dok su postojale one male kartonske karte koje bi kondukter cvikao. Kao dijete uvijek sam bila vrlo uzbuđena u trenutku kada bi pružila kartu kondukteru. Putovanje između Rijeke i Moravica trajalo je oko dva i pol sata. Baka mi je pokazivala kako brojati stanice unaprijed sve do posljednje stanice. Svoje djetinjstvo provela sam u vlakovima sve dok željeznički putnički promet u Hrvatskoj nije potpuno propao.

Svi muški članovi obitelji s majčine strane bili su vezani uz željeznicu. Dokumenti koje pronalazim u ormariću spavaće sobe, a koja je vjerojatno nekada imala drugu svrhu, u kojoj je boravio i Josip ili Josif Vučinić, govore o premještajima, napredovanjima, zaposlenjima na željeznicama, mađarskoj, onoj kraljevine Jugoslavije, onoj NDH i onoj SFRJ.

Prvi dani

Pronašla sam dva debela uveza prepuna različitih dokumenata koji obuhvaćaju gotovo cijelo jedno stoljeće. Od mađarsko talijanske školske svjedodžbe iz 1906. pa sve do nekakve osmrtnice nekakvog rođaka iz 1984.

Josip Vučinić, tako ga se najčešće imenuje u svim dokumentima, bio je rođen 1894. godine kao Josif Vučinić kojeg su zvali Joso ili Tajo.

U svih tih gotovo sto godinama dokumenata, u svih tih sto godina država i uređenja, u svoj toj silini papira, samo se jedan odnosi na NDH.

Zapisnik, 24. travnja 1941. godine. Josip Vučinić polaže prisegu prema propisima Zakona o polaganju prisege vjernosti Državi Hrvatskoj.

JOSIP: Prisežem Bogu Svemogućem i dajem svoju časnu riječ, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati i njih se držati, da ću interese Države Hrvatske i naroda hrvatskoga uvijek pred očima imati i požrtvovno promicati, da ću naloge predpostavljenih savjesno izvršiti. Tako mi Bog pomogao!

I Kvaternik i Pavelić na putu iz Italije morali su proći kroz Gorski kotar da bi došli do Zagreba. Stanovništvo Gorskog kotara prvo je upoznalo novu vlast. Nekoliko dana prije prisege jedan list objavljuje ovo:

LIST "HRVATSKI NAROD": "Pravedni hrvatski narod suditi će ne samo našim vjekovnim neprijateljima Srbima i Srbijancima, nego i onim pripadnicima nove Hrvatske, koji su svjesno i zlonamjerno pomagali ove naše neprijatelje".

A jedan zakon kaže ovo:

ZAKONSKA ODREDBA ZA OBRANU NARODA I DRŽAVE: "Svatko tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili na bilo koji način ugrozi opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje".

A jedan činovnik kaže ovo:

ČINOVNIK: Srpsko pitanje treba riješiti po načelu trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti.

Na putu iz Delnica prema Ogulinu ustaše su se zaustavili na početku Srpskih Moravica, u zaseoku Tomići. Niže, u kotlini, u selu Tići, radili su i živjeli Josif Vučinić, njegova i moja obitelj.

Pavelić je mislio da bi u srpskim selima moglo biti zaostalih vojnika kraljevske vojske ili četnika, pa je tražio da se temeljito pretrese prvo srpsko selo koje mu se našlo na putu. Tada je u Tomićima živjelo 83 stanovnika. 13. travnja bili su rimokatolički Uskrs i pravoslavna Cvjetna nedjelja pa je većina ljudi bila kod kuće s obiteljima, svečano odjevena. Ustaše su opkolili zaselak Tomiće i uhitili su petnaestak muškaraca koji su izašli iz kuća vidjeti novu vojsku nove države.

Kvaternik i Pavelić na putu iz Italije morali su proći kroz Gorski kotar da bi došli do Zagreba. Stanovništvo Gorskog kotara prvo je upoznalo novu vlast

Što se dogodilo u Moraviczama, Morauziama, Morauiczama, Muravicama, Donjim Moravicama, Donjim Moravicama po sv. Jurju, Velikim Moravicama, Komorskim Moravicama, Cameral Moravicama, Srpskim Moravicama, Moravicama?

MARIJA TOMIĆ: Došli su u naš dućan. Kad sam vidjela kako ustaše tuku mojeg sina Veljka, pobjegla sam kod susjede Marije Leš. Ondje me ustaše nisu uspjeli pronaći jer sam bila skrivena pod krevetom. Taj dan su mi ustaše opljačkali sav dućan. Pet dana nakon hapšenja moga muža, ustaše su došli u dućan, zapečatili ga i izjavili da dućan više nije moj, već njihov.

Među uhićenima našao se i otac glumca Pere Kvrgića. Perinog oca odveli su istim vlakom kao i mojeg pradjeda. Bavim se kazalištem kao i Pero Kvrgić koji se u vrijeme NDH pridružio nekoj partizanskoj kazališnoj družini. Dok sam studirala dramaturgiju u Zagrebu često sam ga sretala u Gavelli u kojoj je bio zaposlen. Nakon što je umro moj djed, pitala sam ima li smisla javiti mu se i reći: žao mi je što vam je otac ubijen. Nisam dijelila s njim nikakva druga iskustva, nisam kao moj djed bila u partizanskoj jedinici, nemam nikakve veze s povijesti osim prisluškivanja razgovora i svezaka s dokumentima. O čemu smo Pero i ja, kao što su on i moj djed jednog popodneva, dok sam bila klinka, iza naše kuće u Moravicama, mogli razgovarati? A opet, zar nije neobično, možda više za njega nego za mene, da u nekom kazalištu, godinama kasnije, u Zagrebu, u potpuno drugom kontekstu, pijuckajući vino nakon premijere stoje potomci dvaju muškaraca koji su bili mučeni i ubijeni jedno pored drugoga.

VILKO MIHALJEVIĆ: Pero, ustaše su ti uhapsili oca.

PERO KVRGIĆ: Ništa zato, pustit će kad ga ispitaju i utvrde da nije ništa kriv.

Perin tata je bio poslovni čovjek koji je držao u zakupu restoran na željezničkoj stanici. Pero Kvrgić umro je prošle godine, na željezničkoj stanici stavljena je spomen ploča njemu u čast.

Njegovog oca i Josipa Vučinića odvezli su u logor Danicu, a zatim u Gospić, Jadovno. Prvo su bili vezani u žandarmerijskoj postaji, a potom su ih potrpali u vagon na kojem je pisalo "pokvareno voće" i odvezli ih u Ogulin. Iz Ogulina u logor Danicu, pa u Gospić, a onda Jadovno ili Pag.

Oca Pere Kvrgića odveli su istim vlakom kao i mojeg pradjeda (Foto: Igor Kralj/PIXSELL)

Oca Pere Kvrgića odveli su istim vlakom kao i mojeg pradjeda (Foto: Igor Kralj/PIXSELL)

Posjećivanje

U dokumentu kojeg sam pronašla spominju se žene koje su išle u posjet u logor Danicu. Ilija Vučinić, Rafe Jakšić, tabornik Štiglić, sile, aktanti, protagonisti, ali ni traga nečemu iz čega bi se stvorio lik Josifa Vučinića. Tumaram dokumentima kao da stojim u redu i čekam vijesti od onih koji se vraćaju iz logora.

Žene koje su posjećivale logor Danicu opisale su logor kao golemu tvornicu ograđenu žicom. Ispred logorske kapije svi su posjetitelji morali ostaviti kofere na kojima je, na ceduljici, bilo napisano ime onoga kojemu je prtljaga namijenjena. Na početku su zatvorenici izgledali relativno dobro, posebno oni koji su u logor došli nedavno. Žene koje su uspjele vidjeti svoje muževe svjedoče da je paroh također na početku dobro izgledao, ali u kasnijim posjetama imao je iščupanu bradu i gnojne rane.

Nešto o tome znam. Toga se sjećam, to je prizor koji mi se vraća iz djetinjstva kada bi sjeli iza kuće, nakon ručka. Deda, baka, uža i šira obitelj. Svi su pokušali zamišljati kakav je život Josip, Jozef, Josif Vučinić živio nakon što je uguran u jedan od vagona.

Rekli su nam da su mu počupali brkove.

Rekli su nam da su mu počupali brkove.

Rekli su nam da su mu počupali brkove.

Koliko god se ta rečenica ponavljala svakoga svakog ljeta dok bi sjedili iza kuće nakon ručka, zagledani u voćnjak kao da nikome od nas nije bilo sasvim jasno kako se to točno nekome čupaju brkovi, kao da je bila riječ o nekoj novoj brutalnosti i slici koja će kasnije 2022. postati sasvim uobičajen imaginarij. Ali tada, dok sam bila sasvim mala, dok su oko mene sjedili moji roditelji, baka, deda i njihovi prijatelji, svi smo punih želudaca, u vruće ljetno poslijepodne pokušavali zamisliti kako se to nekome čupaju brkovi.

Jedan drugi Vučinić, Ilija Vučinić dobio je u posjeti kofer koji mu je nećakinja donijela. Na koferu je bila ceduljica na kojoj je napisao: "Milka, ja sam dobro, hvala.", te je poslao komad kruha koji su dnevno dobivali u logoru da sestra i nećakinja vide da ima što za jesti.

I Miloša Tomića, onoga kojeg sam ranije spomenula, Marijinog muža, Veljkovog oca, trgovca, odveli su istog dana. Njegov sin poznavao je Ankicu Marheti koja je bila u ustašama u Ogulinu. Veljko je molio Ankicu da spasi njegovog oca, a Marheti ga je tražila da donese dva potpisa od Hrvata iz Srpskih Moravica koji bi jamčili za njegova oca. Tomić je dugo obilazio hrvatske kuće. Dobio je samo potpis mesara Vilka Mihaljevića koji je rekao da će mu se "potpisati još 100 puta ako to pomaže". Veljko Tomić nikada više nije vidio svojega oca. Miloš Tomić nikada nije upoznao svojeg djeda Miloša Tomića. Miloš Tomić sada ima oko sedamdeset godina i pijemo rakiju ispod njegove vinove loze.

Tako su nestali i Milan Kvrgić i Miloš Tomić i Josip Vučinić 16. lipnja 1941.

Gledam fotografiju Taje, sjedi s prijateljima ispred gostionice na Čogrljevom jezeru, smije se, ima velike guste brkove. Uz onu s vjenčanja na kojoj on ima 18 godina, a prabaka 16, to je jedina slika njega koju imamo. Iz dokumenata saznajem sve o njegovim premještajima s jednog radnog mjesta na drugo, o poreznim obvezama, o nasljedstvu, katastarskim česticama i školovanju, ali malo što se može iščitati o njegovom karakteru. U dokumentu Svjedodžba o državljanstvu iz 1928., navodi se da je bio visok 176 cm, da mu je obraz bio "okrugljast", oči "konopljaste", kosa "crna", a pod kategorijom "osobeni znaci" piše "nema".

Jučer sam saznala da je Josifa Vučinića predao neki Šporčić koji se kasnije preselio u Beograd, oženio se i dobio djecu u Beogradu, umro je u Beogradu, zakopan je u Beogradu. Nezaustavljiva fluidnost identiteta.

Na web portalima se u zadnjih nekoliko dana pojavljuje vijest o praunuku četničkog vojskovođe Momčila Đujića. Dane Đujić je queer Instagram zvijezda i kako kažu novinari: "Društvo na fotografijama često mu prave drugi muškarci s kojima pozira zagrljen ili u nekoj drugoj prisnoj pozi". Dane Dujić nosi rajf s jednorogom i rozi jednodijelni kupaći iz kojeg mu vire dva prekrasna guza. Zašto ovo stavljam u sliku traume svoje obitelji? Traume prema kojoj su se svi cijelog života nastojali odnositi s nesagledivim poštovanjem?

Zato što su naši identiteti glupavi, zato što smo uvjereni da oni tvore svijet i da tvore buduću sliku svijeta. Josip, Josif, Jozef, Tajo Vučinić život je završio u jednoj od velebitskih jama. Svi kažu da je njegov kostur dio drugih kostura koji su sada postali jama, tlo, priroda.

Jadovno

Dvijetisuće i devetnaesta je godina, počinje ljeto, imamo četverogodišnju kćer.

Ona ostaje s mojom majkom i bakom u Moravicama, postavili smo ljuljačke, posadili povrće i cvijeće, Nešo me vozi za Jadovno.

Nitko od moje obitelji, ni uže ni šire, ni njegova kći ni sinovi, ni unuke ni unuci, ni praunuke ni praunuci, nitko nikada nije posjetio Jadovno iako su o Jadovnom neprestano pričali.

U Gospiću silazimo s autoceste, penjemo se na Velebit. Iz ptičje perspektive, s brda pratim prugu, ne prolazi niti jedan vlak, ali nije mi teško zamisliti vagone i vlakove. Prolazimo pokraj table na kojoj piše "Dobrodošli U Jadovno". "U" je istaknuto crnom bojom, smijemo se jer to tu očito stoji već godinama iako svake godine dolaze autobusi natrpani potomcima ubijenih. Dolaze i predstavnici manjina, dolaze popovi, dolaze rabini…

Tamo je je već gužva, iz autobusa većinom izlaze starci s bocama vode, sendvičima, izletnici iz raznih gradova, dobro uhodani u protokol. Govore predstavnici Srba, Židova i Roma. Spuštamo se za rabinom pred jamu okruženu drvećem. Pale se svijeće, drže se govori. Nikada nitko od moje obitelji nije došao pred te jame u Jadovnom. Negdje u tim jamama nalazi se djed moje majke i otac mojeg djeda, takozvani genetski bazen s kojim imam veze koliko i nemam.

Ekshumacije žrtava bačenih u jame nisu još uvijek provedene, iako je još 1962. godine izvršen speleološki pregled jama. U časopisu "Naše planine" objavljen je izvještaj Tihomira Pajalića prema kojem se u Šaranovoj Jami nalazi sloj ljudskih kostiju debljine 1,35 m, na dnu jame dimenzija približno 4 x 6 m. Neki drugi speleolozi tvrde da u Šaranovoj jami nema nikakvih kostiju.

Šaranova jama, jama pod Grginim brijegom, Jarčja jama kod Risove grede, jama Badanj, jama Bliznica, jama Kijevac, jama na Pločama, Vranzina jama, jama Jasenovac, jama Jamina, Šević jama, jama na Kulaševoj strani, jama Orešković stanovi, Macolina jama, jama Ugljenača, jama u Peratovim dragama, jama Duman kod Ličkog Lešća, jama Sveta Ana kod Gornjeg Kosinja, jama Nezdravka kod Donjeg Kosinja, jama Ošporoča kod Široke Kule, jama Golubnjača, jama Snježnjača kod Kuzmanovače, jama Kvarte kod Perušića, jama Runjevac, jama Paukuša, jama Duliba, jama Dupčan kod Ribnika, Čošić jama kod Konjskog Brda, jama Križanovo brdo u Dražici te dvije jame 40 metara udaljene od samoga logora Jadovno. Postoji još nekoliko jama – grobnica, ali radi niza okolnosti nisu nikada locirane. Speleološki su istražene samo Šaranova jama, jama Jamina i jama Sveta Ana.

Glavni kolodvor bio je važan za Hrvatske državne željeznice. Logoraše bi prevozili u zatvorenim vagonima, noću

U kojoj je on jami?

Kako se nekada živjelo, kad su bili davni ljudi

Dok sam studirala u Zagrebu često sam iz Moravica putovala vlakom u Zagreb s moravačkog na zagrebački kolodvor. Na zagrebačkom kolodvoru dugo je stajala jedna crna lokomotiva. Kasnije saznajem da je riječ o Crnoj Katici, lokomotivi izrađenoj četiri godine prije rođenja Josipa Vučinića, u pogonima budimpeštanske tvornice lokomotiva MAV. U vrijeme NDH služila je za prijevoz zatvorenika u logor Danicu. Nakon rata služila je za obnovu Jugoslavije i izgradnju autoceste Bratstva i jedinstva. 70-ih je umjesto na rezalište poslana na područje logora Danica gdje je postala eksponat nakon čega je i detaljno obnovljena. U svibnju 1992. mijenja Titovu plavu lokomotivu. Na njoj ne postoji nikakva oznaka, nikakva povijest niti kontekst. Ona je samo stara, parna lokomotiva. Stroj lišen povijesti. Tehnološka činjenica. Kao kosti bez DNA analize.

Na trećoj godini studija dramaturgije odlučila sam se baviti temom statista. Čitala sam tekst Georgesa Didi- Hubermana: "Izloženi ljudi, ljudi kao statisti". Didi-Huberman napisao je i knjigu "Kore" koja govori o tome kako priroda pamti i označava mjesta logora i smrti na drugačiji način od onog muzejskog.

Dok sam proučavala funkciju statista u filmovima i na fotografijama bile su mi zanimljive dvije fotografije; ulazak ustaša u Zagreb 1941. i zatim ulazak partizana u Zagreb 1945. Na svakoj fotografiji nalazi se neko mnoštvo. Je li to mnoštvo, je li to narod, jesu li to statisti? Ponavljaju li se osobe s fotografije ’41. na fotografiji '45. Postoji li netko na fotografiji '45. tko misli da je pogriješio na fotografiji ’41.? Ili su to mase ljudi potpuno nepovezane jedna s drugom pa onda možemo zaključiti da su u Zagrebu nakon ’45. živjele dvije odvojene mase ljudi koje jedna s drugom veze nemaju. Ako su se te dvije mase u budućem vremenu, recimo, sedamdesetih susretale u restoranima, ukrcajima na avione, sletovima i zabavama u domu medicinara jesu li zamjerale jedna drugoj i tko je kome prvi pružio ruku. Je li itko iz tih masa bio skupa gol u krevetu?

Puno je dokumenata iz kojih bi nešto mogla napisati o povijesti, biram fotografije. Fotografije, za razliku od dokumenata, bolje prikazuju "normalnost" života. U Zagrebu se po svemu sudeći lijepo i normalno živjelo.

GOEBBELS: U Agramu beskrajno slavlje Hrvata. Proglašena autonomija. Mi je potičemo.

HRVATSKI NOVINARI: Iako srce udara i hoće da probije grudi od oduševljenja, osjećam, da treba izaći, gledati, sudjelovati u oduševljenju, koje je sve zahvatilo, da treba vršiti svoje zvanje s poletom, koga tako dugo nismo mi hrvatski novinari mogli imati. Maksimirska cesta, u 4 sata poslije podne. Ta najzagrebačkija i najhrvatskija ulica, u kojoj stanuju samo oni Hrvati Zagrepčani, koji imaju svaki po nekog po zatvorima i raznim mjestima, gdje su do sada morali živjeti i oni Hrvati, koji su svojoj domovini željeli dobro, ta ulica stoji sva napolju - Živio Poglavnik!

Glavni kolodvor bio je važan za Hrvatske državne željeznice. Logoraše bi prevozili u zatvorenim vagonima, noću, a u Zagreb bi obično stizali rano ujutro. Kolodvor je bio u centru grada, ništa nije bilo skriveno od Zagreba.

KRLEŽA: Desetog aprila 1941. imao sam u tri sata zakazan sastanak u Medulić kavani s nekim ljudima u vezi s pokušajem spašavanja iz zatvora grupe komunista, koji su kasnije prebačeni u Kerestinec. Radilo nas je nekoliko na tom poslu, jer su prilike bile iz dana u dan sve teže, a oni su bili u zatvoru. Ustaše su već zauzele policiju, ali mi smo ipak činili napore da naše nekako oslobodimo. Međutim, poslije dva, Bela me zove iz grada: "Ne izlazi iz kuće. U Zagreb ulaze kolone Nijemaca". Ostajem doma, otvaram radio i slušam odlomke iz Borisa Godunova. Najedanput, prekine se emisija i spiker najavljuje važno saopćenje koje će dati Slavko Kvaternik. Kvaternik čita proglas, proglašava Nezavisnu državu Hrvatsku. Kad završi, nastavlja ploča s Godunovim i to onim svečanim dijelom gdje zvona zvone. Tako je uz zvonjavu ruskih zvona proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

Ljudi šeću Zrinjevcem, ližu slaju, mlade gospođice sjajno su odjevene, Branko Gavella radi u kazalištu, institucije rade, svi žive, sve teče. Sigurna sam da bi i Josip Vučinić pokušao živjeti na isti način, tome se i nadao kad je potpisao poslušnost NDH 24. travnja 1941. Moj pradjed vjerojatno ne bi bio Dijana Budisavljević. Bi li i on, da nije bio Srbin, skrivao pogled, uskraćivao potpis, nastojao razmišljati o vedrijim temama, vodio djecu u muzeje i planirao izlete? Ili bi postao Nada Dimić, Fana Kočovska. Milica Mušikić, Roza Papo…

Kakav je vlak pregazio Madinu Hussiny? (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Kakav je vlak pregazio Madinu Hussiny? (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Ako uzmem za primjer sebe, onda mogu reći da i ja nastojim živjeti normalnim životom dok ljudi ilegalno hodaju šumama iznad mojeg nebodera i iznad mojeg grada. I ja živim normalno dok GSS spašava trudnice zapele u dubokom snijegu u šumama Gorskog kotara. Odlazim svakoga dana na posao, kupujem ribu i broskvu na tržnici, na tržnici ima svega. Čim dođe proljeće tržnica se proljepša, na planinama više nema snijega, putevi su prohodniji za ljude koji bježe od rata. Neki od tih ljudi imaju više pigmentacije, neki imaju manje pigmentacije.

Dijete na tračnicama

Dana 21. studenog 2017. godine majka i njezinih šestero djece, među kojima je bila i Madine Hussiny, ušli su u Hrvatsku iz Srbije. Sreli su hrvatske policajce i zatražili su azil. Policajci su se oglušili o njihov zahtjev, naredili su im da uđu u vozilo i odvezli ih do granice. Na granici su im rekli da se pješke vrate u Srbiju prateći željezničku prugu. Grupa je krenula, nakon nekoliko minuta prošao je vlak i udario Madinu Hussiny. Madine nije preživjela, a obitelj se zatim vratila u Srbiju.

Druga verzija ove priče je verzija hrvatskih vlasti. Prema njihovoj verziji hrvatski granični policajci uočili su termovizijskom kamerom skupinu migranata još dok su se nalazili u Srbiji, 300 metara od hrvatsko-srpske granice. Dok su hodali po tračnicama pojavio se vlak koji je putovao iz Hrvatske za Srbiju. Policajci su čuli kako vlak trubi i koči, nakon čega su dotrčali muškarac i žena noseći dijete s vidljivim ozljedama glave. Policajci su odmah pozvali hitnu pomoć te ženu i dijete prevezli u Tovarnik, a ostatak grupe ostao je na granici bez ulaska u Hrvatsku. Nakon što je liječnik utvrdio smrt djevojčice, majka se dobrovoljno vratila na granicu ostalim članovima obitelji i svi su se vratili u Srbiju ne tražeći azil od hrvatskih vlasti.

Snimke s termovizijskih kamera, ključni dokaz na temelju kojeg bi se utvrdilo jesu li migranti prešli granicu, nisu dostupne "zbog kvara sustava pohranjivanja".

Pokusni vlak

Postoje putnički vlakovi, teretni vlakovi, kombinirani putničko teretni ii teretno putnički vlakovi i vlakovi za potrebe upravitelja infrastrukture. Ako ih razlikujemo po vrsti pogona onda postoje vlak na parni pogon, dizelski vlak, električni vlak, plinsko turbinski vlak i maglev vlak. Vlakovi se mogu razvrstati i kao vlakovi za prijevoz putnika (motorni vlak, motorni vlak s nagibnom tehnikom, vlakovi klasičnog sastava, lokomotivski vlak, pokusni vlak), teretni vlakovi (vlak za prijevoz tereta, lokomotivski vlak, pokusni vlak), vlakovi za potrebe upravitelja infrastrukture (vozila za posebne namjene s vlastitim pogonom, mjerni vlak, radni vlak, pomoćni vlak, pokusni vlak) i vlakovi velikih brzina.

Kakav je vlak pregazio Madinu Hussiny?

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više