Dok su moji djedovi i otac u ovaj stari jaram na zidu štale uprezali volove a ja bio još dječak, bila su to sretna vremena ili sam ih bar ja takvima upamtio. Sve ono kasnije kvarilo je malo-pomalo naše živote, pa su i ti sretni dani zauvijek nestali: nikad mi lošije nije bilo nego danas i pojma nemam kako će sve ovo završiti. Moj je život sada jaram, a dok su jarmovi bili u upotrebi, bila je druga priča – kaže nam na početku razgovora 67-godišnji Milan Perenčević iz Ostrožina.
Poželi li itko vidjeti taj stogodišnji volovski jaram usred dvorišta ovog samotnjaka u kordunskom selu, raštrkanom po brdima, kojih desetak kilometara sjeverozapadno od Vrginmosta, dobrano će se namučiti: nema ondje oznaka po neodržavanim šumskim putovima, a nema ni telekomunikacijskih signala. Ipak, najtužnije je od svega da nema ljudi, osim tek tragova nekadašnjeg života. Tako je i Milanova kuća od pogleda slučajnih namjernika sva skrivena šikarom i dračom, pa domaćin svega svakih par mjeseci otvori pokojem posjetitelju već dobrano klimava vrata.
Svježa svinjetina se još nije pravo ni zamrznula, a neki je bezdušni tat provalio u Milanovu ostavu i odnio mu svu zalihu hrane
- Otac Mirko umro je odavno, još prije rata devedesetih, a majku Danicu sam pokopao prije četiri godine. Od tada samujem, jer ni moj brat blizanac, Miomir mu je bilo ime, nije više živ. Bio sam svojedobno i oženjen, ali me žena napustila, otišla nekamo u Srbiju i o njoj više ništa ne znam. Možda je i bolje tako sad kad ionako sve ide nizbrdo: primam 800 kuna socijalne pomoći mjesečno i ne pitajte me kako rastežem tu crkavicu, jer to ni sebi ne znam objasniti. Živim u ovoj pustoši zaboravljen od svih, nitko ne pita imam li što jesti i kakvog sam zdravlja. Ubija me i ta samoća. Prvi je komšija dva kilometra dalje od mene, ali zbog nekog vraga s njim ne divanim, pa bude kao da ga nema. Zato vam i spominjem ovaj jaram, da podsjeti na vremena kad su ljudi brinuli o stoci i jedni o drugima – tumači nam Perenčević.
Prošle je zime na jedvite jade skucao dovoljno novca da kupi svinju koju je sam rastrančirao na komade, pa ih spremio u zamrzivač da nekako prebrodi to surovo godišnje doba. No meso se još nije bilo pravo ni zamrznulo, a neki je bezdušni i najvjerojatnije podjednako gladni tat provalio u Milanovu ostavu te mu odnio svu zalihu hrane koju je brižno prikupljao i spremao.
- To me dotuklo, sad stvarno više ne znam što ću i kako ću! Nisam otišao na policiju, daleko mi je Vrginmost: mislio sam sve da ću to učiniti sutra ili prekosutra i tako prođoše tjedni bez prijave. Pojma nemam tko je to mogao učiniti. Mislim da nije nitko iz sela, svi su klali svinje i spremali si meso, pa im moje nije trebalo. Nakon krađe sam navalio svim snagama na baštu, da bar povrća osiguram i da ne skapam od gladi. Cilj mi je u podrum spremiti krumpira, luka i graha, ukiseliti kupus i samljeti kukuruz u brašno, pa ću valjda preživjeti – kaže Perenčević.
Jednom tjedno naš domaćin ode do Sjeničaka, sela u koje dolazi pokretna trgovina, odnosno kombi s osnovnim namirnicama. Do tamo mu treba sat vremena hoda. Kupi sedam komada kruha i još ponešto čega mu usfali a bez čega se ne može, pa opet put pod noge, kroz šumu i jaruge, sa svom tom prtljagom. Tada mu za to treba bar sat i pol, a ako kiša ili snijeg u blato pretvore ionako razlokane staze, još i dulje.
- Najteže mi ipak pada samoća: nigdje nikoga, kao da ne postojim. Ni nakon potresa, kada je pomoć stizala do svake kuće na Baniji i Kordunu, mene se nitko ne bi sjetio. Dobio sam, doduše, nešto malo novca kao i svi, ali me nitko posjetio nije. A kuća mi je dobrano popucala sa strane i u temeljima, što ne izgleda ni lijepo ni sigurno. No svi su dobili nekakvu naljepnicu, a ja baš ništa. Valjda im nisam uz put ili se nitko ne želi klatariti više ovom vrtačom, premda mi Perenčevići odvajkada ovdje živimo. Osim ove socijalne crkavice, sve što sam u posljednjih trideset godina od države dobio tek je par litara ulja i nekoliko komada sapuna. Ne daj bože da se teže razbolim ili da umrem, prošli bi dani, možda i tjedni dok netko ne bi primijetio da me nema. A i tada bi to najvjerojatnije bio tek onaj trgovac kod kojeg uzimam kruh – razmišlja naglas naš sugovornik.
Premda ni sa zdravljem ne stoji najbolje, Milan je liječnika posljednji put posjetio prije osam godina: udaljen je od njega dvanaestak kilometara, pa mu je teško organizirati prijevoz kad nema ni novca ni susjede s automobilima. U augustu 1995. on i brat su majku poslali s kolonom prema Srbiji, a oni ostali čuvati ognjište, strepeći iz dana u dan kakvo će ih zlo same snaći u tom kaosu nasilja. Kad se sljedeće godine Danica vratila iz prisilnog izbjeglištva, nastavili su porodični život. No s njihovom je smrću Milanu sve krenulo nizbrdo. I starost pomalo uzima svoj danak, pa sve teže obavlja do jučer uobičajene poslove.
- Sve češće razmišljam o vremenima kad sam bio dječak. Četiri razreda osnovne škole završio sam ovdje u Ostrožinu, a ostale ispolagao desetak godina kasnije, u Velikoj Kladuši. Za mene je toliko školovanja bilo skroz dovoljno, pogotovo kad osjećam kako mi je život proletio u trenu. I evo me sad ovdje osamljenog, ostarjelog i siromašnog, dok me strah od budućnosti sve više steže. Ipak, postoji nešto što bi me bar malo vratilo normalnom životu: načuo sam da u Vrginmostu ima praznih stanova i kuća, pa sanjam o tome da me tamo presele, da budem među ljudima, bliže i doktoru i pekari. Kad bi se to ostvarilo, imao bih unatoč svemu onaj osjećaj da mi je sjekira u med upala – završava svoju ispovijest Milan Perenčević s notom nade i s tračkom optimizma.
