>

novosti logo

Kronika Kronika

NK Banija – više od života

‘Putešestvija’ sportske opreme kluba s Banije kroz priču o usponima i padovima jedne povratničke porodice: ‘NK Banija bio je moj život i u tom sam trenutku razmišljao: j…š lonce, krpe i kobasice, toga će uvijek i svagdje biti, ali ove lijepe dresove teško ćemo opet naći’, prisjeća se Milorad Grubić 4. kolovoza 1995., kad je u torbu potrpao 18 dresova kluba u kojem je dva desetljeća bio igrač i trener

Dok su žitelji Majskih Poljana, sela sjeveroistočno od Gline, 4. kolovoza 1995. trpali najnužnije stvari u traktorske prikolice i automobile, danas 66-godišnji Milorad Grubić smireno je u veliku torbu slagao ni manje ni više, nego 18 kompletnih garnitura dresova NK Banije, glinskoga nogometnoga kluba u kojem je – što kao igrač, a što kao trener – proveo puna dva desetljeća. Nije se pritom nimalo obazirao na prijekore, pa i zgražanje svojih uspaničenih ukućana: majke Milke, oca Predraga, supruge Stane, djece Milke i Miodraga.

- I danas se to mnogima može činiti potpuno nerazumljivim i nepromišljenim, ali što da ti kažem: tako je bilo i nisam to nikada požalio! Nogometni klub Banija bio je moj život, dresove smo jedva nabavili i kako da ih onda ostavim? U tom sam trenutku razmišljao: j…š lonce, krpe i kobasice, toga će uvijek i svagdje biti, ali ove lijepe dresove, ponos kluba, teško ćemo opet naći. Imao sam jednu golemu sportsku torbu, veću od ovog stola, u kojoj smo nosili opremu kad bismo išli na gostovanja. Stala bi u nju sva posteljina koju smo imali i još mnogo toga, ali ja se nisam obazirao na čuđenje i povike svojih… osim toga, sve sam nekako mislio da ćemo se samo na par dana skloniti u kakvoj jaruzi u obližnjoj šumi, bar dok topovska grmljavina i puškaranja ne prođu – prisjeća se Milorad.

Slažući pažljivo sportske setove, nije ni slutio da će nogometni dresovi završiti daleko od Banije, zavičaja, i to zajedno s njime i njegovom familijom. Grubići su se vrlo brzo u dugoj koloni ostalih nasmrt uplašenih ljudi zaputili prema Bosni, pa je Miloradu postalo jasno da od kratkotrajnog utočišta u šumi neće biti ništa. A kad su prošli Brezovo Polje i spustili se u dolinu rijeke Une, ishlapjela im je svaka nada o brzom povratku u Majske Poljane.

- Neposredno prije granice s BiH, došlo je do prave makljaže: krajinska je vojska skidala s traktora i prikolica sve što je bilo za borbu, mogli su proći samo žene, starci i nemoćni. Mi smo se nekako uspjeli prikriti, pa nerazdvojeni proći to prvo ‘čistilište’, no već nas je u Srbiji čekalo drugo. Dobili smo pismenu naredbu da krenemo na Kosovo, a bili smo uplašeni od te daljine i tog Kosova. Činilo nam se da odonud povratka nema, pa sam se nekako dokopala telefona i nazvala svoju rodbinu u Sremskoj Mitrovici. Oni su odmah došli po nas, pa smo se nakon dugih pregovora nekako iskobeljali i završili u Sremskoj, a ne u Kosovskoj Mitrovici – tumači nam Miloradova supruga Stana.

Kod rođaka su se Grubići zadržali kraće vrijeme, pa se ponovno ukrcali u traktorsku prikolicu, zajedno s nogometnim dresovima, i zaputili u Kosijerić kraj Užica, namjeravajući se ondje skrasiti. Ali otamo ih je otjerala oskudica, jer su i ‘domaći’ jedva preživljavali pa za pridošlice nije bilo ni hrane, posla ni smještaja. Završili su zakratko, na svega mjesec dana, u Valjevskoj Loznici, gdje im je jedan čovjek dao ambar da u njemu žive. Naposljetku, 21. studenoga, točno na Sv. Arhanđela, doseljavaju u Krnić, kraj Šapca. Mještani su im zdušno pomagali da usele u jedan derutni objekt, kupe tri svinje i priključe se na struju, pa je njihovo neželjeno tromjesečno potucanje po tuđini bilo na koliko-toliko zadovoljavajući način okončano. Tako su živjeli kojih pet godina, a onda je čežnja za zavičajem, potaknuta novom nevoljom na vidiku, počela opet rasti.

- Od rata smo pobjegli s Banije, pa pred ratom opet pobjegli na Baniju: NATO-pakt je naime započeo bombardirati Srbiju, mi se uplašili, pa nazad u svoje Majske Poljane! Nasreću, kuća nije bila zapaljena ni porušena, samo do temelja opljačkana. Prijavili smo se policiji, dobili dokumente, javili se Crvenom križu koji nam je osigurao najnužniju pomoć i život je opet krenuo svojim tokom. Djeca su ipak ostala u Srbiji, a ondje su i danas, no često nas posjećuju sa svojim obiteljima – pripovijeda Milorad.

Dvadeset je godina život tog čovjeka bio vezan uz nogometni klub iz Gline: u njemu je najprije igrao na poziciji centarfora, a potom desnog braniča. Nakon igračke karijere, postao je trener juniora, a kako je u toj ulozi bio uspješan, nedugo potom i seniora.

- Tada nije bilo važno tko je Hrvat a tko Srbin: ne samo da nije bilo važno nego nismo baš ni znali što je tko. Važno je bilo naše drugarstvo i naš sportski život. I danas održavam vezu s bivšim kolegama iz Kluba, podjednako s Hrvatima i Srbima. Dođu mi ovamo, pa se do sita napričamo o starim vremenima. Nikad više takvog drugarstva i takvih vremena. A igrali smo mi protiv Varteksa, Segeste, Metalca i drugih, pobjeđivali smo i gubili, ispadali iz liga i vraćali se, ali uvijek smo nekako opstajali. Prije dvije godine obilježena je stogodišnjica kluba koji se danas zove NK Banovac i drago mi je što me nisu zaboravili. Bio sam pozvan na proslavu jubileja i lijepo smo se zabavili – kaže nam Milorad.

Oboje supružnika radilo je nekad u Pamučnoj predionici u Glini, svatko dulje od dva desetljeća, no Milorad je tek lani ostvario pravo na mirovinu u iznosu od 1.300 kuna, s koliko sada preživljavaju, a Stana je zahtjev podnijela ovih dana, pa se nadaju da bi doskora mogli bolje živjeti. Za radnog je vijeka suprug gotovo svakodnevno provodio slobodno vrijeme u svom klubu i na nogometnom terenu, pa ne čudi što mu je i danas NK Banija bliža srcu od Predionice, makar samo u sjećanju i unatoč tome što mu gotovo fanatična predanost sportu nije priskrbila sredstva uz koja bi lakše prebrodio neumitnu starost i neželjene životne turbulencije. Dakako, onih 18 dresova NK Banije se ne računa, jer samo on zna kakvu mu je utjehu pružila ljubav prema svom timu u ne baš ‘najsportskijem’ razdoblju ovih prostora.

1/2