>

novosti logo

Kronika Kronika

Pade i zadnja bukva

Anka Rodić iz Crevarske Strane na Kordunu bila je prisiljena dati posjeći posljednje stablo iz nekoć bujne obiteljske šume, ali od svoje mizerne mirovine ne može platiti drvosječu koji bi ga motornom pilom rasjekao i pripremio za ogrjev

Stoljećima je jedna porodica pažljivo gospodarila šumom u Crevarskoj Strani na Kordunu, brižno je njegujući, s pažnjom iskorištavajući drvnu građu i druga njezina bogatstva: od zdrava bi se drveta podizale kuće i ograde, prikupljao ogrjev za duge zime, brale gljive i kestenje. Prije nekoliko mjeseci, svemu tome je došao kraj: 78-godišnja Anka Rodić, usamljena boležljiva povratnica i udovica pokojnog Rade, bila je prisiljena posjeći posljednju bukvu iz obiteljske šume, kako bi je gorostasno deblo, nekadašnji ures obronaka Petrove gore s gotovo tri metra promjera, bar malo ugrijalo u predstojećim hladnim danima.

- U Crevarsku Stranu sam iz rodne Blatuše došla prije 56 godina kad sam se udala i od tada ovdje živim. Moj je Rade umro prije desetak godina i od njegove sam smrti potpuno sama. U zamalo pola vijeka bračnog života bilo je svega, i tuge i radosti, ali smo sve nedaće nekako uspjeli prebroditi. Dobro pamtim staru šumu Rodićevih, bila je to prava blagodat koja je svake godine uzvraćala obiljem, pa se pažljivo čuvala i njegovala. Nakon Radine smrti, morala sam je davati u zakup: tako su je iz godine u godinu sve više kljaštrili, sjekli drva više nego što im treba, a bila je nerijetko i na meti kradljivaca. Dobila bih i ja desetak metara ogrjeva iz nje, no šuma se prorjeđivala iz dana u dan, a najviše dok smo mi bili u progonstvu. Tako ove godine od cijele šume ostade tek jedna bukva, upravo ona koju su suprugovi đedovi i prađedovi najbrižnije održavali; pričalo se da je bila starija od 150 godina, a izrasla je tolika da bi je trojica ljudi jedva obuhvatila – prisjeća se vremešna Anka.

Ove je godine morala dati posjeći tu bukvu, ali je pitanje hoće li se uspjeti ogrijati posječenim stablom koje je dopremljeno u njezino dvorište. Valjalo bi, naime, naći strojevima opremljenog drvosječu koji bi ga rasjekao, ispilao i obradio za ogrjev, ali Anka novca za te usluge naprosto nema, a sama to nije u stanju učiniti. Njezin komšija i prezimenjak Đuro je svakodnevno obilazi i pomaže joj kolikogod može.

- Velika je to bukva, moj prijatelju. Neće je biti lako pripremiti za Ankinu peć, ali nešto ćemo valjda uspjeti srediti, makar na proljeće i uz pomoć drugih susjeda. Ove će zime morati ložiti prošlogodišnje zalihe drva. Neće se sigurno smrzavati, jer ćemo joj svi pomoći ako baš zagusti. A kad se bukva iscijepa, grijat će je sljedećih nekoliko zima.

Sve do devedesetih prošlog stoljeća, porodica Rodić živjela je dobro od svog rada. Gladi i neimaštine nije bilo, jer bi u štali obitavalo po par konja, a svinje bi iz svinjca redovito selile na tavan u obliku mesnih prerađevina. I njive su obrađivali. Radine i Ankine kćeri Seka i Nevenka školovale su se u Vrginmostu i Dugoj Resi; prva je potom ostala živjeti s roditeljima u selu, a druga se zaposlila u zemunskoj Galenici i ondje zasnovala svoju obitelj. A onda je miran život naglo prekinut početkom rata 1991. godine koji je četiri godine kasnije urodio Olujom – u svega nekoliko sati jednoga kolovoškog dana 1995. godine Crevarska Strana je posve opustjela. U panici i strahu, ljudi su na traktore i prikolice potrpali najnužnije i u dugoj se koloni uputili prema Dvoru.

- Vozili smo se u koloni, sve do Žirovca, a onda nam je odjednom presječen put. Zapeli smo u velikoj gužvi, ne znajući što ćemo. Strah je jačao, pa je Rade odlučio da sve ostavimo i pješice krenemo prema Bosni, do koje smo stigli preko Une, bez ičega. Potom smo još danima putovali, da bismo se napokon smjestili kod Nevenke u Zemunu - priča Anka.

Iako im kod kćeri tijekom dviju izbjegličkih godina ničega nije nedostajalo, sve su češće razmišljali o povratku na rodni Kordun, pa nije bilo druge nego opet u Crevarsku Stranu. Ondje ih je dočekala prilično devastirana i opustošena kuća: sve iole vrednije bilo je ukradeno, a ostatak je uništen i razlupan. Ipak, uspjeli su popraviti najnužnije da iznova započnu život. Kako im je najveći problem predstavljala hrana koje nije bilo dovoljno, u pomoć bi im priskakale komšije, a posebno Milka Rodić koja se prije njih vratila u zavičaj.

- Otišli smo odmah u Vrginmost tražiti pomoć i obnovu od općine, ali od toga nije bilo nikakve vajde, ni koliko je crnog pod noktom. Kad smo baš umirali od gladi, otišla sam po hranu u Crveni križ, a ondje su me u nevjerici pitali zar sam zaista spala na litru ulja, pa sam otišla razočarana i postiđena. Tako je i danas, pomoći niotkuda. Uspjeli smo ipak nekako srediti mirovine, muž radničku a ja poljoprivrednu, pa se nekako uspijevalo preživjeti. Taman smo bili pomislili da je napokon sve opet u redu, da se život smirio, zaredale su nove nevolje, crne da crnje ne mogu biti. Prije deset godina umro je Rade, a kad sam ga u šest godina nekako uspjela preboljeti, stiže vijest iz Zemuna da je od srca preminula naša Nevenka… što dalje da pričam – kaže nam Anka sva u suzama.

Na njezinom tavanu već dugo nema slanine i kobasica, ali je zato lonaca i lavora više nego u nekoj kuhinji i kupaonici zajedno: krov ozbiljno prokišnjava na sve strane, pa vremešna Anka samo podmeće posudu za posudom, zalud snatreći o obnovi krovišta na račun države. Sa svojih 1.200 kuna mirovine mogla bih, uz nemoguća odricanja, kupiti po par crepova svakog mjeseca, pa ih tako iz godine u godinu prikupljati za sve rupe, no pred njom baš i nije previše vremena. Da joj ne pomaže kći Seka, koja sad živi u susjednom Podgorju, svakodnevnica Anke Rodić bila bi teža i gora od one ratne, pa i prvih tegobnih povratničkih godina.

1/1