Stoljećima je jedna porodica pažljivo gospodarila šumom u Crevarskoj Strani na Kordunu, brižno je njegujući, s pažnjom iskorištavajući drvnu građu i druga njezina bogatstva: od zdrava bi se drveta podizale kuće i ograde, prikupljao ogrjev za duge zime, brale gljive i kestenje. Prije nekoliko mjeseci, svemu tome je došao kraj: 78-godišnja Anka Rodić, usamljena boležljiva povratnica i udovica pokojnog Rade, bila je prisiljena posjeći posljednju bukvu iz obiteljske šume, kako bi je gorostasno deblo, nekadašnji ures obronaka Petrove gore s gotovo tri metra promjera, bar malo ugrijalo u predstojećim hladnim danima.
- U Crevarsku Stranu sam iz rodne Blatuše došla prije 56 godina kad sam se udala i od tada ovdje živim. Moj je Rade umro prije desetak godina i od njegove sam smrti potpuno sama. U zamalo pola vijeka bračnog života bilo je svega, i tuge i radosti, ali smo sve nedaće nekako uspjeli prebroditi. Dobro pamtim staru šumu Rodićevih, bila je to prava blagodat koja je svake godine uzvraćala obiljem, pa se pažljivo čuvala i njegovala. Nakon Radine smrti, morala sam je davati u zakup: tako su je iz godine u godinu sve više kljaštrili, sjekli drva više nego što im treba, a bila je nerijetko i na meti kradljivaca. Dobila bih i ja desetak metara ogrjeva iz nje, no šuma se prorjeđivala iz dana u dan, a najviše dok smo mi bili u progonstvu. Tako ove godine od cijele šume ostade tek jedna bukva, upravo ona koju su suprugovi đedovi i prađedovi najbrižnije održavali; pričalo se da je bila starija od 150 godina, a izrasla je tolika da bi je trojica ljudi jedva obuhvatila – prisjeća se vremešna Anka.
Ove je godine morala dati posjeći tu bukvu, ali je pitanje hoće li se uspjeti ogrijati posječenim stablom koje je dopremljeno u njezino dvorište. Valjalo bi, naime, naći strojevima opremljenog drvosječu koji bi ga rasjekao, ispilao i obradio za ogrjev, ali Anka novca za te usluge naprosto nema, a sama to nije u stanju učiniti. Njezin komšija i prezimenjak Đuro je svakodnevno obilazi i pomaže joj kolikogod može.
- Velika je to bukva, moj prijatelju. Neće je biti lako pripremiti za Ankinu peć, ali nešto ćemo valjda uspjeti srediti, makar na proljeće i uz pomoć drugih susjeda. Ove će zime morati ložiti prošlogodišnje zalihe drva. Neće se sigurno smrzavati, jer ćemo joj svi pomoći ako baš zagusti. A kad se bukva iscijepa, grijat će je sljedećih nekoliko zima.
Sve do devedesetih prošlog stoljeća, porodica Rodić živjela je dobro od svog rada. Gladi i neimaštine nije bilo, jer bi u štali obitavalo po par konja, a svinje bi iz svinjca redovito selile na tavan u obliku mesnih prerađevina. I njive su obrađivali. Radine i Ankine kćeri Seka i Nevenka školovale su se u Vrginmostu i Dugoj Resi; prva je potom ostala živjeti s roditeljima u selu, a druga se zaposlila u zemunskoj Galenici i ondje zasnovala svoju obitelj. A onda je miran život naglo prekinut početkom rata 1991. godine koji je četiri godine kasnije urodio Olujom – u svega nekoliko sati jednoga kolovoškog dana 1995. godine Crevarska Strana je posve opustjela. U panici i strahu, ljudi su na traktore i prikolice potrpali najnužnije i u dugoj se koloni uputili prema Dvoru.
- Vozili smo se u koloni, sve do Žirovca, a onda nam je odjednom presječen put. Zapeli smo u velikoj gužvi, ne znajući što ćemo. Strah je jačao, pa je Rade odlučio da sve ostavimo i pješice krenemo prema Bosni, do koje smo stigli preko Une, bez ičega. Potom smo još danima putovali, da bismo se napokon smjestili kod Nevenke u Zemunu - priča Anka.
Iako im kod kćeri tijekom dviju izbjegličkih godina ničega nije nedostajalo, sve su češće razmišljali o povratku na rodni Kordun, pa nije bilo druge nego opet u Crevarsku Stranu. Ondje ih je dočekala prilično devastirana i opustošena kuća: sve iole vrednije bilo je ukradeno, a ostatak je uništen i razlupan. Ipak, uspjeli su popraviti najnužnije da iznova započnu život. Kako im je najveći problem predstavljala hrana koje nije bilo dovoljno, u pomoć bi im priskakale komšije, a posebno Milka Rodić koja se prije njih vratila u zavičaj.
- Otišli smo odmah u Vrginmost tražiti pomoć i obnovu od općine, ali od toga nije bilo nikakve vajde, ni koliko je crnog pod noktom. Kad smo baš umirali od gladi, otišla sam po hranu u Crveni križ, a ondje su me u nevjerici pitali zar sam zaista spala na litru ulja, pa sam otišla razočarana i postiđena. Tako je i danas, pomoći niotkuda. Uspjeli smo ipak nekako srediti mirovine, muž radničku a ja poljoprivrednu, pa se nekako uspijevalo preživjeti. Taman smo bili pomislili da je napokon sve opet u redu, da se život smirio, zaredale su nove nevolje, crne da crnje ne mogu biti. Prije deset godina umro je Rade, a kad sam ga u šest godina nekako uspjela preboljeti, stiže vijest iz Zemuna da je od srca preminula naša Nevenka… što dalje da pričam – kaže nam Anka sva u suzama.
Na njezinom tavanu već dugo nema slanine i kobasica, ali je zato lonaca i lavora više nego u nekoj kuhinji i kupaonici zajedno: krov ozbiljno prokišnjava na sve strane, pa vremešna Anka samo podmeće posudu za posudom, zalud snatreći o obnovi krovišta na račun države. Sa svojih 1.200 kuna mirovine mogla bih, uz nemoguća odricanja, kupiti po par crepova svakog mjeseca, pa ih tako iz godine u godinu prikupljati za sve rupe, no pred njom baš i nije previše vremena. Da joj ne pomaže kći Seka, koja sad živi u susjednom Podgorju, svakodnevnica Anke Rodić bila bi teža i gora od one ratne, pa i prvih tegobnih povratničkih godina.
