>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Mirna Jasić

Partizan i pjesnik

In memoriam: Nikola Nikica Dmitrović (1921-2017), jedan od zadnjih partizanskih boraca sa Sutjeske i Neretve, preminuo je u Zagrebu u 96. godini. Kao borac Treće, a potom Druge dalmatinske brigade prošao je mnoge bitke po Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori

Nikola Nikica Dmitrović, jedan od zadnjih partizanskih boraca sa Sutjeske i Neretve, preminuo je 20. januara 2017. godine u Zagrebu u 96. godini. Priključivši se Narodnooslobodilačkom pokretu, kao borac najprije Kninskog partizanskog odreda, potom Treće pa Druge dalmatinske brigade, prošao je mnoge bitke po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.

Životni put ovog uvjerenog antifašista, nije bio lagan. Rođen je 12. februara 1921. godine u selu Biskupija u općini Knin, u siromašnoj seljačkoj porodici. S polaskom u osnovnu školu pomagao je u čuvanju stoke na imanju jednog veleposjednika, kod kojeg su služili i njegovi roditelji. Po završetku školovanja, dobivši nagradu veleposjednika od samo pet dinara, 1935. godine Nikica se uputio na gradnju unske pruge, gdje je radio nekoliko mjeseci. Potom je kod imućnih ljudi zarađivao za nadnicu, ponekad samo za hranu, da bi potom u Srijemu, na poziv sestre i njezina muža, radio i kao čuvar svinja. Iz Srijema se 1940. godine vratio u rodno selo.

Nikola je u partizane, gdje su mu već bila dva starija brata, otišao u kolovozu 1942. godine. Bio je i teško ranjen, u proljeće 1943. godine na Romaniji, zbog čega je ostao invalid. Demobiliziran je 1944. godine i od tada je obnašao razne funkcije u općinskim i kotarskim komitetima, uglavnom u Kninu i Šibeniku. U jednom razdoblju 1948. godine bio je i novinar dnevnika ‘Vjesnik’. Krajem pedesetih godina završio je Srednju ekonomsku školu u Zadru, a 1964. godine diplomirao je na Visokoj školi političkih nauka u Beogradu.

Nikola se u Zagreb vratio 1964. godine, gdje je u Centralnom komitetu KP Hrvatske nastavio kao politički radnik obavljati dužnost sekretara Komisije za žalbe pri Izvršnom komitetu, sve do umirovljenja 1983. godine. Suprugu Rožu, s kojom je u braku bio od 1949. godine, upoznao je u političkoj školi u Zagrebu. Dobili su sina Dragana i kćer Nadu, te unuke Tanju i Bojana.

Tokom cijelog života Nikica Dmitrović bio je iznimno aktivan. Velike volje za životom, uvijek vitalan i optimističan, i po odlasku u penziju bio je pun energije, pa je gotovo do 90. godine života rekreativno vozio bicikl. Tako je 2002. godine bio jedan od dvojice najstarijih sudionika ‘Večernjakove biciklijade’. Volio se opuštati i ribolovom te radom u bašti.

Kontinuirano je bio posvećen i kreativnom stvaranju, jer stihovi su jednostavno izvirali iz njega. Vrijeme je ispunjavao pisanjem pjesama i priča za djecu i odrasle, ali i kritičkih komentara o stanju u društvu. Objavio je šest knjiga, samostalnih izdanja. Neke od njih ilustrirao mu je unuk, dizajner Bojan Krištofić.

Pjesme je počeo pisati još u osnovnoj školi, kada je nagrađen za pjesmu ‘Od puža je brži svatko’. Stihove je pisao i za partizanske zidne novine. Svoju prvu knjigu, zbirku šaljivih pjesama za djecu, pod nazivom ‘Koncert na gredi’, objavio je 1989. godine. Od tada, pa do 2014. godine objavio je i zbirku pjesama za djecu ‘Četveronošci i oni drugi’, te proze za odrasle ‘Glumljenje bolesti i druge priče iz prošlosti’, ‘Telegram zbog smrti oca’ i ‘Bosonogi Slavko’.

Dva izdanja doživjela mu je zbirka pjesama za odrasle ‘Čudnih li ljudi u čudnim vremenima’, kojom se osvrnuo na zbivanja u Hrvatskoj u periodu od 1990. do 2000. godine, na širenje nacionalne i vjerske mržnje te sotoniziranje boraca NOR-a. Stihovi njegove pjesme ‘Tajkuni o vladajućoj klasi’, koja je objavljena u toj zbirci, dočaravaju dobro i današnje stanje i aktualnu društvenu atmosferu:

Mili Bože, što nas usrećiše

ministarstva i hrvatska Vlada.

Sitne krađe iza nas su sada

ionako značile su malo

iznenada sreća nam se zbila

bogatstvo nam tako s neba palo.

Varaju se neki ako misle

što imamo da je nama dosta

kunemo se u sve na svijetu

uzet ćemo i ono što osta.

Jeftina je i radna nam snaga

čak besplatno spremna je da radi.

Ni u snu se tome nadali nismo

zlatni rudnik ovdje smo otkrili

a kad jednom baš sve prisvojimo

pitat ćemo i pošto država…

U pripremi za tisak je i zadnji rukopis Nikole Dmitrovića, radnog naslova ‘Selo moje’, kojim dočarava rodno selo Biskupiju i memorira tamošnje ljude, a tekst završava poglavljem o njegovu djetinjstvu i mladosti. Ovo posthumno djelo trebalo bi biti izdano kroz mjesec, dva.

Kako nam je Nikola Dmitrović rekao još 2010. godine, posjetivši nas u redakciji ‘Novosti’: ‘Pisanje pjesama mi nikada nije dosadno. I da živim 300 godina, i dalje bih imao inspiraciju. Veoma volim djecu, jer ona su najiskrenija, zadovoljstvo mi je pisati za njih’. Tom prilikom odao nam je svoj recept za dugovječnost: ‘Nikada nemojte obilno jesti. Sve što radite, radite umjereno!’

Nikola Dmitrović sahranjen je 25. januara na zagrebačkom groblju Mirogoj u prisustvu svojih najbližih, članova porodice i brojnih prijatelja.

1/5