Prošlo je točno 25 godina otkako se u našem prijevodu pojavila kultna zbirka tekstova Rastka Močnika "Koliko fašizma?", s centralnom porukom da neman treba držati na oku: pitanje ionako nije živimo li u fašizmu ili ne, nego koliko fašizma ima u navodno antifašističkim društvima. "Možda će nadolazećih nekoliko godina biti vrijeme 'borbe protiv fašizma'", slutio je ljubljanski sociolog, "ma koliko to neobično zvučalo". A onda je prošlo nekoliko godina, pa još nekoliko. I sada, evo, ne zvuči neobično. Sa svih strana globusa nadire nešto što izgleda kao fašizam, hoda kao fašizam, kao fašizam se glasa i kao fašizam glasa, ali uporno odbija nazvati se svojim pravim imenom. Možda je zato vrijeme za suprotno pitanje. Dok se čudovište primiče, s koliko zapravo antifašizma raspolažemo danas? Ako ste posljednjih tjedana pratili vijesti iz kulture i oko nje, odgovor se nameće: previše.
Znate o čemu govorim. Kada je nedavno beogradski glumac Sergej Trifunović, praćen psom Milom i zbunjenim followerima na društvenim mrežama, promahnitao hrvatskom obalom pa unutar 48 sati zaratio s lokalnim kupačima, splitskom policijom i kompletnom državom, priča je okončala predvidljivo. "Nadam se da ćete od tih novaca sašiti sebi nove, lijepe, crne uniforme po uzoru na Francetićeve", poručio je preko Instagrama policajcima koji su mu naplatili kazne za remećenje javnog reda i mira, pozvavši ih na randevu u Bleiburg, gdje će se susresti "na identičnim stranama kao onomad". Naknadno se doduše pravdao kako "nije sve Hrvate nazvao ustašama", ali problem ionako nije bio u tome što neke Hrvate ustašama jeste nazvao – neš' ti spoznaje, neki Hrvati su ustaše – nego što Trifunović, kako stvari stoje, samog sebe jasno vidi s druge strane fronta. O tome je dakle riječ: pustiš Milu s uzice na kupanje i već si, eto, antifašist. Pošalješ kupače s plaže u neku stvar, na pola si puta do Bleiburga. Podjebavaš panduriju preko Instagrama ili Twittera, porazio si Hitlera.
Nije problem u tome što ovdašnji političari antifašističku povijest svode na usputnu epizodu u ostvarenju tisućljetnog hrvatskog sna, nego je problem što pritom haluciniraju o povijesnom antifašizmu lišenom kako Jugoslavije, tako i Staljinove Crvene armije
A onda opet, kako zamjeriti jednom golorukom glumcu u pohodu na hrvatsku državu nakon što čovjek čuje kako o antifašizmu govore političari koji tu državu vode. Jedva dan ili dva nakon Trifunovićevog izleta s onu stranu smisla i besmisla, recimo, svečano je obilježena 80. godišnjica slavnih Pazinskih odluka, kojima su Istra, Rijeka, Zadar i otoci, do jučer pod vlašću talijanskih fašista, proglasili sjedinjenje s Hrvatskom. Politička se elita zato sjatila u Pazin da ondje temeljito pretrese tekst i kontekst dokumenta pa onda slavodobitno zaključila kako se poanta čitave antifašističke borbe, objektivno gledano, sastoji u aktualnoj samostalnosti Hrvatske. Za ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, tako, Pazinske odluke su vodile prema "ujedinjenju s ostalom našom hrvatskom braćom" i prema "suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj utemeljenoj na snažnom otklonu od svih oblika diktatura".
Predsjednik Zoran Milanović istaknuo je "važan korak u ostvarenju želje jednog naroda, odnosno hrvatskog naroda", spomenuo i sam "hrvatsku braću" pa za svaki slučaj dodao da se u proglasu "niti jednom riječju ne spominje Jugoslavija". I doista, u proglasu nema spomena Jugoslavije, sve od početka koji jasno kaže da je "Istra hrvatska zemlja" pa do trijumfalnog kraja: "Živjela hrvatska Istra! Živjela junačka narodno-oslobodilačka vojska! Živio ZAVNOH! Živjela Crvena armija! Živ…" Samo malo, samo malo: otkud sad strašna Staljinova Crvena armija tamo gdje se sve obrće oko hrvatske braće i sve se otklanja od, kako je ono išlo, svih oblika diktatura? Vodeći hrvatski političari, zadubljeni u tekst i kontekst Odluka, ovu nam sitnicu nisu razjasnili. Povijesno gledano, to je i logično: izbaciš li Jugoslaviju kroz prozor, na vrata će ti zakucati Staljin. Ali nije problem u tome što ovdašnji političari antifašističku povijest svode na usputnu epizodu u ostvarenju tisućljetnog hrvatskog sna – kao da bi hrvatski političari, uostalom, bilo što drugo i mogli raditi – nego je problem što pritom haluciniraju o povijesnom antifašizmu lišenom kako Jugoslavije, tako i Staljinove Crvene armije.
A onda opet, kako zamjeriti našim sitnim švercerima antifašističke prošlosti kada čovjek pogleda onoga tko se danas na Crvenu armiju poziva. Putinova agresija na Ukrajinu, njegovim riječima, nastavak je borbe protiv tamošnjih fašista: to je, kao što znamo, operacija "denacifikacije" ukrajinskog naroda. Vrijedi se te formule prisjetiti ovih dana, dok čekamo početak moskovskog suđenja svjetski poznatom sociologu i osvjedočenom antifašistu Borisu Kagarlickom, uhićenom nedavno zato što je javno kritizirao Putinovu invaziju. Kagarlicki je pritom samo jedan od nekoliko stotina ruskih antifašista koji trenutno leže po zatvorima, izloženi torturama i prijetnjama jer su se usudili kritizirati vlast. I nije problem u tome što Putin zatvara protivnike režima – što bi jedan autokrat, uostalom, s protivnicima režima uopće radio – nego u krajnjem stupnju ludila do kojeg je doveo navodnu borbu protiv fašizma, stvorivši evo napokon antifašizam bez antifašista.
A onda opet, kako zamjeriti onima koji padaju na Putinovu propagandu kada čovjek vidi ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog kako oduševljeno aplaudira Jaroslavu Hunki, 98-godišnjem veteranu SS-ovskih odreda. I ne aplaudira samo Zelenski, nego kompletan parlament pristojne, miroljubive, antifašističke Kanade na čelu s omiljenim premijerom Justinom Trudeauom. Hunku, ukrajinskog emigranta koji je u Kanadu pobjegao nakon Drugog svjetskog rata, pozvali su da uveliča Zelenskijevu službenu međudržavnu posjetu, predstavivši ga kao veterana koji se nekoć "borio za ukrajinsku nezavisnost protiv Rusa", a i danas svesrdno "podržava ukrajinske trupe".
Samo što se zatim ispostavilo da je borac protiv antifašističke Crvene armije sredinom četrdesetih bio – gle čuda – deklarirani fašist. Pa se Zelenski izmotavao, pa se Trudeau ispričavao, pa su na nižim razinama pale neke ostavke. I nije problem u tome što su pale ostavke – netko mora snositi individualnu odgovornost za propust – nego u tome što je skandal na površinu izvukao kolektivnu odgovornost Kanade: zemlje koja je u godinama Hladnog rata iz Evrope primila na desetke hiljada antistaljinista, a među antistaljinistima – logično – popriličan broj nacista. Neki od njih čak su podigli spomenike svojim bivšim zapovjednicima, pa širom pristojne, miroljubive, antifašističke Kanade danas možete razgledati kipove nacističkih kolaboracionista, iako se protiv toga bune lokalne židovske i poljske zajednice.
A onda opet, ima čovjek razumijevanja i za Kanađane koje gnjave poljski imigranti kada pogleda što se istovremeno događa u Poljskoj. Ondje je nedavno, krajem septembra, samo nekoliko dana uoči kinopremijere "Zelene granice" Agnieszke Holland, ministar pravosuđa Zbigniew Ziobro objavio na Twitteru: "Za vrijeme Trećeg Reicha, Nijemci su u propagandnim filmovima prikazivali Poljake kao lopove i ubojice. Danas za to imamo Agnieszku Holland." Redateljičin film, dobitnik posebne nagrade žirija na ovogodišnjem venecijanskom festivalu, ne prikazuje naravno Poljake kao ubojice i lopove. On govori o antiimigrantskoj politici poljske vlasti, koja je na granice postavila bodljikave žice i postrojila specijalne jedinice. I nije problem u tome što poljska vlast sada takav film uspoređuje s nacističkom propagandom – dobro, u redu, problem je, itekakav je problem – ali je problem još i to što su židovske pretke Agnieszke Holland, koju ministar proglašava suvremenom nacistkinjom, u holokaustu ubili neki stvarni nacisti.
A onda opet... ali ne moramo dalje. Od Srbije do Hrvatske, od Hrvatske do Rusije, od Rusije do Kanade, od Kanade do Poljske: na sve strane antifašisti. Vodi se borba preko Instagrama i Twittera, na splitskim plažama i po svečanim obljetnicama, na postamentima i u parlamentima. U ime antifašizma prekraja se antifašistička povijest, u ime antifašizma se slave nacisti, u ime antifašizma pljuje se po fašističkim žrtvama, u ime antifašizma zatvaraju se antifašisti. Koliko antifašizma, pitate? Ovako od oka, čini se previše. Uza sav taj antifašizam, netko bi lako mogao smetnuti s uma protiv čega se točno borimo. A za to vrijeme, sa svih strana globusa nadire nešto što izgleda kao fašizam, hoda kao fašizam, kao fašizam se glasa i kao fašizam glasa, ali uporno odbija nazvati se svojim pravim imenom. Odbija, dok ne bude prekasno.
A onda opet.
