Otklonjen je kvar na postrojenjima za ureu i amonijak u kutinskoj Petrokemiji, ali dio pogona ostat će neko vrijeme isključen zbog stanovitih širih problema. Kao što javljaju agencije, svi vodeći proizvođači umjetnih gnojiva – Yara, Borealis, BASF itd. – već naveliko smanjuju aktivnost. Razlog je eksponencijalni rast cijena plina, temeljne sirovine u ovoj petrokemijskoj industriji, a što se u vidu krize prelijeva na poljoprivredni sektor.
Što se tiče tvornice u Kutini, valja pribrojiti činjenicu da se proljetos govorilo o nakani većinskih joj suvlasnika Ine i PPD-a da prodaju svoj udio, ako će imati kome. Pored novonastale konstelacije na tržištu, opterećena je zaostacima u održavanju i modernizaciji, iako bi se to u redovnim okolnostima kompenziralo bez većih poteškoća. No strateškim se subjektima ne smije upravljati kao da zdravo za gotovo računamo na garantiranu stabilnost tih okolnosti. Vrijednost takve industrije nije u izvještajima o dobiti, nego u mogućnostima koje nudi ostatku privrede – agraru povrh svega – za razvoj i kriznu otpornost. Uvidjet ćemo to kad ubrzo poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj spadne s otužnih na simboličke razine, a cijene hrane odlete u oblake poput protugradnih raketa.
Priliku da iskoristi Petrokemiju kao industrijsko sidro država je, na nesreću, ciljano prokockala još prije prepuštanja tvornice privatnicima. O tome smo u proteklom desetljeću ispisali mnogo, pa ćemo ponoviti tek dio vezan uz plin, da se ne dotičemo npr. maćehinske bankovne politike nad tom nekoć perspektivnom nacionalnom industrijom.
Petrokemija je plaćala najvišu cijenu tada ekskluzivno domaćeg plina, da bi se iz nje izvukao ekstraprofit za račun Ine. To joj je odredilo i nižu vrijednost na tržištu kojem će zatim biti izložena bez pripreme, mada bi cinici rekli da je danas najpripremljenija od svih na rastući sirovinski trošak. Nije, samo je iscrpljena i maknuta van iole kontroliranog političko-ekonomskog konteksta, dok će nam ubuduće njive gnojiti isključivo tržište.
