>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Prljavo i prljavije

‘Klimatski broj’ The Economista pokazuje da je 12 vodećih svjetskih milijardera, zajedno teških 200 milijardi dolara, od 2010. godine do danas uložilo 2,6 bilijuna dolara u razvoj tehnologija za proizvodnju energije s niskim ugljičnim otiskom. Cilj je ovih ulaganja istovremeno i masno zaraditi i održati ekonomski status quo

Uoči UN-ovog samita o klimi, koji je početkom tjedna održan u New Yorku, britanski tjednik ‘The Economist’ objavio je ‘klimatski broj’ u kojemu u nizu tekstova analizira dinamiku sadašnjih i budućih odnosa kapitalističkog načina proizvodnje i globalnog zatopljenja. U jednom od tekstova, čiji se naslov referira na američki film iz 1960-ih ‘Dirty Dozen’ i glasi ‘Ne tako prljava dvanestorica’, ‘The Economist’ donosi popis 12 milijardera čije je poslovanje, kaže se, climate-friendly. Stožerni medij ekonomskog liberalizma ovime nastoji dati zamah razrješenju paradoksa za kojim se traga otkad su klimatske promjene postale najaktualniji globalni problem, onom da, unatoč tome što je dominantni ekonomski sustav temeljni uzrok uništavanja životne sredine, upravo on sadrži i rješenje tog problema.

Šesnaest banaka, koje su sada pristupile un-ovim Principima odgovornog bankarstva, u tri godine otkad je potpisan Pariški klimatski sporazum financirale su s gotovo 700 milijardi dolara industrije nafte, ugljena i plina, vodeći uzrok globalnog zatopljenja

Tijekom 1990-ih godina poslovna je zajednica ignorirala klimatske promjene, pri čemu su američki konzervativni milijarderi iz industrije fosilnih goriva izdašno financirali organizacije koje su se bavile negiranjem znanstvenih dokaza o globalnom zatopljenju. Tijekom 2000-ih znanost je u široj javnosti počela prevladavati nad ovom vrstom propagande, da bi poslovna zajednica konačno evoluirala do faze u kojoj pokazuje spremnost na ‘ugljični kompromis’, iznalaženje rješenja kojim bi se efekti klimatskih promjena ublažili bez da se provedu fundamentalne promjene tržišne ekonomije.

Sami Ujedinjeni narodi još su 2000. osmislili inicijativu Globalni kompakt, prema čijoj će zamisli kompanije koje rade najveću štetu dobrovoljno, kao rezultat iznenadne osviještenosti, svoj način poslovanja transformirati u ‘održivi’. No kako to obično biva, korporacije su ovu inicijativu iskoristile kako bi formalnim pristupanjem kompaktu oprale ruke od destrukcije koju čine okolišu i ljudima te tako formalno oprane nastavile business as usual.

Unatoč tome što je u narednih dvadesetak godina svijest o štetnosti klimatskih promjena značajno ojačala, a njihove posljedice eskalirale, u vodećim međunarodnim organizacijama i poslovnoj zajednici i dalje se kao rješenje promoviraju kozmetičke promjene. Tako je na nedavnom klimatskom samitu inaugurirana i bankarska verzija Globalnog kompakta, UN-ovi Principi odgovornog bankarstva, kojemu je pristupilo 130 banaka s ukupnom imovinom vrijednom 47 bilijuna dolara. Među principima je i zahtjev za usklađivanjem poslovanja s UN-ovim ciljevima održivog razvoja i Pariškim klimatskim sporazumom, no slično kao i u slučaju Globalnog kompakta, mjere za postizanje tih ciljeva su dobrovoljne, a bankama su date godine da ih osmisle i implementiraju. Osim toga, istraživanja su pokazala da je 16 banaka koje su sada pristupile UN-ovim Principima odgovornog bankarstva u tri godine otkad je potpisan Pariški klimatski sporazum s gotovo 700 milijardi dolara financiralo industrije nafte, ugljena i plina, vodeći uzrok globalnog zatopljenja.

To se događa unatoč tome što je, prema uputama Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC), osnovni preduvjet za izbjegavanje nepovratnog uništenja klime upravo radikalno smanjenje emisija štetnih plinova kako bi se globalno zatopljenje zaustavilo na temperaturi višoj za stupanj i pol u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Upravo zato potpisivanje neobavezujućih sporazuma koji omogućavaju da sve ostane isto danas se rutinski dočekuje s posvemašnjom skepsom, a izvan mainstreama sve se više mogu čuti glasovi koji govore da je jedina promjena koja može spasiti planet radikalna transformacija ekonomskog sistema.

Vodeće opozicijske stranke u Americi i Velikoj Britaniji izradile su primjerice programe za ‘novi zeleni dogovor’, a u znanosti koja se bavi proučavanjem okoliša postoji struja koja zagovara napuštanje kapitalističkog načina proizvodnje. Parole kao što su ‘Klimatska kriza = istrebljenje od strane kapitalizma’, ‘Jedimo bogate’ ili ‘Očekujte otpor’ postale su pak uobičajeni prizori na klimatskim protestima diljem gradova zapadnih zemalja.

Da su i sami kapitalisti dobro čuli i pročitali ove poruke vidi se i iz spomenute analize ‘The Economista’, koja pokazuje da je 12 vodećih svjetskih milijardera, zajedno teških 200 milijardi dolara, od 2010. godine do danas uložilo 2,6 bilijuna dolara u razvoj tehnologija za proizvodnju energije s niskim ugljičnim otiskom. Cilj je ovih ulaganja istovremeno i masno zaraditi i održati ekonomski status quo, a da je takva logika u poslovnoj zajednici postala općeprihvaćena pokazuju statistike prema kojima je 2004. godine u zelene energije uloženo ukupno 50 milijardi dolara, da bi do 2017. ta brojka narasla na 330 milijardi.

Među ‘dvanaestoricom ne tako prljavih’ našli su tako južnoafrički proizvođač električnih automobila Elon Musk, proizvođač baterija u njegovim automobilima Robert Friedland, koji svoju climate-friendly dispoziciju dokazuje posjedovanjem rudnika kobalta, nikla i bakra u Australiji i Africi, kao i neizbježni Bill Gates. Tu je i kompjuterski inženjer Bill Joy koji je svoje mjesto na ovom popisu zaradio ulaganjem u kompaniju Beyond Meat, koja proizvodi ‘alternative mesu’, kao i dva kineska industrijalca i jedan Brazilac, najveći ‘etanolski milijarder’ Rubens Ometto čija kompanija Cosan proizvodi biodizel na bazi šećerne trske, zajedno s naftnim gigantom Royal Dutch Shell.

Tekst podsjeća na to kako je ‘zeleni papa’ Franjo ljetos organizirao sastanak sa šefovima BP-ja, ExxonMobila, Shella i Totala, na kojemu je od njih zatražio da podrže sistem trgovanja emisijama ugljičnog dioksida, pa završava zaključkom da će bez ‘klimatskih kapitalista, uključujući i onih koji tragaju za profitom, očuvanje planeta biti još teže nego što već sada jest’. U ostalim tekstovima ‘klimatskog broja’ ‘The Economist’ se bavi i raznim drugim ugrozama koje klimatske promjene predstavljaju očuvanju kapitalističkog ustroja svijeta te im pristupa nudeći konstruktivna rješenja. Problematiziraju se primjerice različiti rizici koje rast razine mora, divlje oluje i velike suše donose u procesima proizvodnje, transporta i plasmana proizvoda, te navode rezultati istraživanja koji pokazuju da bi neke kompanije u uvjetima daljnjih klimatskih promjena mogle izgubiti i do 20 posto svoje vrijednosti.

Povezano s ovim, analizira se i osiguravateljska industrija, inače drugi najveći institucionalni investitor na globalnoj razni, koja se također sve teže nosi s obeštećivanjem osiguranika od šteta nastalih uslijed sve češćih i nasilnijih prirodnih katastrofa kao što su poplave, požari i uragani. Godišnji osigurani gubici povećali su se od 1970-ih za 20 puta, s čime se osiguravateljske kuće pokušavaju nositi povećanjem premija koje je potrebno uplaćivati. No posljedica toga je da čak polovica registrirane štete od prirodnih katastrofa lanjske godine uopće nije bila osigurana, pa tako gotovo 50 posto svih Amerikanaca živi u blizini vode, no unatoč tome njih čak 90 posto nema osiguranje od poplave.

Organizacija UN-a pritom se, kao i obično, nalazi u šizofrenoj poziciji uvjetovanoj vlastitom strukturom u kojoj dominira utjecaj velikih sila. Zbog toga je praktički prisiljena formalizirati polovična rješenja, unatoč tome što su ona u suprotnosti s neovisnim istraživanjima koja sam UN naručuje. Upravo takva sudbina mrtvog slova na papiru zadesila je i lanjsko istraživanje finskih ekologa, na čelu s onima iz neovisnog instituta Bios koji okuplja relativno novu vrstu specijalista – ekonomista biofizičara koji se bave ulogom energije u ekonomskoj aktivnosti. Istraživanje je naručeno za potrebe pripreme UN-ovog Globalnog izvještaja o održivom razvoju za ovu godinu, a u njemu autori apostrofiraju ustaljenu praksu da u analizama klimatskih promjena ‘ekonomisti naglasak uvijek stavljaju na trgovanje ugljičnim dioksidom kao rješenjem problema globalnog zatopljenja, dok sve više znanstvenika prirodnjaka i multidisciplinarnih organizacija kaže da su potrebni dubok politički angažman i proaktivno upravljanje ekonomskom tranzicijom’. U istraživanju se konstatira da je era jeftine energije, na kojoj je počivao razvoj modernog industrijskog društva i koja se čak 80 posto bazira na fosilnim gorivima, iza nas. Zbog toga će se svijet morati prilagoditi crpljenju energije iz manje učinkovitih izvora, pa će i proizvodnja takve energije zahtijevati više napora društva za provođenje svih ljudskih aktivnosti.

Autori predlažu konkretne promjene na područjima proizvodnje energije i hrane, transporta i stanovanja, te tvrde da čak ni globalno implementirana ideja o trgovanju kreditima za emisije ugljičnog dioksida nije dovoljna da bi se ‘različiti ekonomski akteri ujedinili prema zajedničkom cilju’. Trgovanje ugljičnim kreditima dosad je naime bilo kamen temeljac svake široko prihvaćene klimatske politike zbog toga što implicira najmanji upliv državnog intervencionizma, no čak i u slučaju globalne primjene, tvrde autori, ‘pojedinačni akteri i dalje bi se natjecali na tržištu u skladu sa svojom poslovnom logikom’.

U dijelu koji se bavi ekonomskom teorijom, autori tvrde da nijedan općeprihvaćeni ekonomski model nije adekvatan da dade odgovor na trenutnu krizu, upravo zato što su svi ti modeli razrađivani na pretpostavci kontinuiranog energetskog i materijalnog rasta, što više nije slučaj. Oni zbog toga predlažu promjenu perspektive prema ‘društvenoj i strukturnoj dimenziji ljudskog ponašanja’, a ne samo individualnoj. U scenariju koji se još uvijek može kvalificirati samo kao utopijski, finski autori zazivaju stvaranje ‘jedinstvenih, autonomnih ekonomija i društava koja surađuju u reguliranoj međunarodnoj trgovini iz specifičnih razloga kao što je sigurnost hrane, umjesto zbog principa slobodne trgovine koja je sama sebi cilj’. U takvom društvu ‘ekonomska aktivnost svoj smisao više ne bi nalazila u postizanju ekonomskog rasta, već u ponovnoj izgradnji infrastrukture i praksi usmjerenih prema postfosilnom svijetu s radikalno manjim opterećenjem prirodnih ekosustava’.

Ovim procesom, tvrde autori, trebala bi upravljati ‘skupina progresivnih država’, jer jedino države imaju legitimitet i kapacitet financirati i organizirati velike tranzicije. One bi trebale provesti ekonomsku tranziciju koja je ‘u suprotnosti s trenutno dominantnim političkim ustrojem, organiziranim oko postulata međunarodne slobodne trgovine’, zaključuje se u izvještaju koji je naručio UN – upravo suprotno od onoga što se putem te i drugih međunarodnih organizacija i dalje nameće kao jedino moguće rješenje za spas planeta.

1/2