Deliberacijske rasprave u Hrvatskoj, u sklopu projekta ‘Neka se i glas građana čuje’, provodi Centar za mirovne studije s partnerima – Institutom za javne financije, Srpskim narodnim vijećem i Udrugom mladih Dalj, te vanjskim suradnicima sa Sveučilišta Stenford i prof. Anom Matan s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Za prvu ‘mini-deliberaciju’ (budući da metodološki nisu ispunjeni svi kriteriji, ne može se govoriti o pravoj deliberacijskoj debati), održanu početkom lipnja u Tuheljskim toplicama, slučajnim izborom odabran je 21 sudionik iz cijele Hrvatske (od čega su 71,4 posto žene), u prosjeku star 36,2 godine. Polovica sudionika bile su zaposlene osobe u punom radnom odnosu – 40 posto njih s radnim ugovorom na određeno vrijeme, deset posto na neodređeno vrijeme te po pet posto zaposlenih na pola radnog vremena i samozaposlenih. Poslodavaca i učenika/studenata bilo je deset posto, kao i 20 posto dugotrajno nezaposlenih osoba. Od zaposlenih, polovica radi u privatnim domaćim tvrtkama, 13 posto u državnim, 6,7 posto u stranim, a 13,3 posto u budžetskim institucijama.

Rasprava je dodatno učvrstila uvjerenje sudionika da fleksibilizacija tržišta rada neće doprinijeti smanjenju nezaposlenosti, stav prema agencijama za zapošljavanje postao je još negativniji, dok je djelomično ublažen negativan stav prema radu na određeno

Tema prve deliberacijske rasprave bio je prijedlog novog Zakona o radu (Sabor ga je u međuvremenu, u srpnju ove godine, izglasao, unatoč protivljenju sindikata i opozicije), koji je imao niz neusuglašenih točaka: o fleksibilnom radnom vremenu, duljem agencijskom radu, sudskom raskidu ugovora, produljenoj zastari, ukinuću apsolutne zaštite trudnica, otkazima, štrajku zbog kašnjenja plaća i smanjenju prekršajnih odredbi. Sudionici rasprave detektirali su sve te probleme, osvrnuvši se i na prekovremeni rad u malim tvrtkama koje će, kako smatraju, propasti ne rade li radnici prekovremeno i bez naknade. Također, detektirali su kako se zakoni u zemlji ne provode ili se barem ne provode adekvatno. Što se tiče diskriminacije žena prilikom zapošljavanja, sudionici rasprave primarno su bili orijentirani na pitanja poslodavaca vezana uz potencijalnu trudnoću žena. Raspravljali su i o radu na određeno vrijeme, nedostatku radnih mjesta, o tome da se radnike doživljava kao vrlo bespomoćne. Pored toga, smatraju da se godišnji odmori loše provode i da su sezonski radnici u izrazito nepovoljnom položaju. Misle da poslodavci ne bi smjeli postavljati norme bez odobrenja radnika i da bi zakonski svim radnicima trebalo omogućiti uvid u poslovanje tvrtke. Što su agencije za zapošljavanje, nije im jasno… Ukratko, smatraju da je uz novi prijedlog ZOR-a Vlada trebala pripremiti i novi prijedlog provođenja i kontrole tog zakona.

Prije i nakon rasprave anketnim se upitnikom mjerio stupanj promjena stavova i informiranosti sudionika; analiza je pokazala je kako se nakon rasprave značajno povećao stupanj njihove informiranosti o pojedinim aspektima ZOR-a. Za trajanja deliberacije više je puta istaknuto da je liberalizacija rada i radnih odnosa tek četvrti ili peti faktor koji utječe na produktivnost i zapošljavanje. Stajalište sudionika o tome da bi otpuštanje trebalo biti jednostavnije i brže nije se promijenilo u značajnijoj mjeri, kao ni podijeljeno mišljenje oko autsorsinga. No još se više učvrstio relativno negativan stav spram agencija za zapošljavanje. Diskusija je ipak pridonijela pozitivnijem stavu prema radu na određeno: iako se favorizira rad na neodređeno, istaknuto je kako je bilo kakav rad bolji od nezaposlenosti. U načelu se nisu značajno promijenili stavovi prema privatnom poduzetništvu i javnim službama: postoji visoko pozitivan stav o privatnom sektoru, koji većina sudionika smatra uzorom očito nefunkcionalnom javnom sektoru. Kategorija ‘sigurna radna mjesta’ (usprkos stalnom isticanju fleksibilizacije zapošljavanja) visoko kotira kod sudionika.

Što se prekovremenog rada tiče, stav sudionika značajno se promijenio. Prethodnih 52,4 posto negativnih stavova prepolovilo se na 28,6 posto, jer su ga neki sagledali u objektivnijem i neutralnijem svjetlu, s obzirom na to da niz radnih mjesta zahtijeva takav rad zbog prirode posla ili iznenadnih, nepredvidivih situacija. Po pitanju otkaza, prvotni stav sudionika (60 posto) u obranu trudnica (da im poslodavci ne mogu dati otkaz) značajno se promijenio, pa je više od polovice sudionika na kraju mislilo suprotno.

Deliberacijskoj raspravi cilj je pokazati što bi sudionici mislili o nekoj temi da su o njoj valjano informirani: o većini pitanja nakon istraživanja i relevantnih informacija promijene mišljenje, iz čega proizlaze i zaključci. Usprkos tvrdnjama da konkurentnije gospodarstvo nužno podrazumijeva smanjenje radničkih prava, rasprava nije promijenila načelni stav sudionika o radničkim pravima – da se ona trebaju sačuvati i da se ne smiju reducirati. Osim toga, rasprava je dodatno učvrstila uvjerenje sudionika da fleksibilizacija tržišta rada neće doprinijeti smanjenju nezaposlenosti, stav prema agencijama za zapošljavanje postao je još negativniji, dok je djelomično ublažen negativan stav prema radu na određeno.

Agencije za zapošljavanje, koje se načelno povezuju s fleksibilizacijom tržišta rada i smanjivanjem radničkih prava, bile su dominantna tema na deliberativnom skupu; postavljena su brojna pitanja, pojavio se niz nesuglasica i nakraju se još se više učvrstio negativan početni stav o njima. O radničkim vijećima i štrajku deliberativna skupina imala je od početka do kraja čvrst stav koji se nije mijenjao, a vezan je uz obranu postojećih prava radnika i ulogu radničkih vijeća.

Argumentacije na skupu pridonijele su tome da se manji dio sudionika složio s tvrdnjom da su plaće u Hrvatskoj previsoke, dok je kod dijela sudionika ublažena visoka podrška pravu na štrajk. Značajno se promijenio stav prema prekovremenom radu i raspodjeli radnog vremena – četvrtina je negativan stav promijenila u neutralan. Sudionici su pokazali i veće razumijevanje za situaciju poslodavaca koji ne mogu zatvoriti poduzeće zato što zapošljavaju trudnicu/e. Nakon deliberacije, u nešto manjoj mjeri složili su se i o tome da bi osobe ozlijeđene ili oboljele od profesionalnih bolesti trebale biti apsolutno zaštićene, ali su u većoj mjeri prihvatili zakonsko rješenje da se štrajk može pokrenuti i ‘jedan dan nakon što plaća zakasni’.