Onoga dana kad su u daljini zagrmjeli topovi, a rafalna paljba bivala sve bliža, kad su Banijci brže-bolje u prikolice trpali najpotrebnije stvari i bolesne babe i djedove te napuštali u panici svoja ognjišta, Hrvat Vlado Lamza (51) iz Svračice kraj Gline, koja je bila izvan kontrole vlasti Republike Hrvatske, bio je u posjeti prijatelju srpske nacionalnosti. Ljudi, čije su kuće udaljene svega dvjestotinjak metara, posjećivali su se. Dvadeset tri godine kasnije, Vlado priča kako se zatekao u izbjegličkoj koloni.
Kad Hrvatska vojska uđe u Dabrinu, sigurno će im biti čudno što radim u srpskom selu. Dok ja dokažem tko sam, može i glava pasti. Prijatelji su me ukrcali u jednu traktorsku prikolicu pa pravac Bosna - prisjeća se Lamza
- Kad sam vidio da je vrag odnio šalu da se svi pakuju, pale traktore i bježe, naprečac sam donio odluku: idem i ja u bježaniju. Kad Hrvatska vojska uđe u Dabrinu, sigurno će im biti čudno što radim u srpskom selu. Dok ja dokažem što sam i tko sam, može i glava pasti, tko zna, rat je, puca se na sve strane. Situacija je bila napeta i svi smo bili prestrašeni. Prijatelji su me ukrcali u jednu traktorsku prikolicu pa pravac - Bosna. U Svračici mi ostadoše roditelji i brat ali za njih nisam puno brinuo, njih će Hrvatska vojska zateći na svome, ne trebaju bježati. Ali ja nisam baš bio siguran. Eto koji me vrag tjerao tog dana da odem sa svojim prijateljima Srbima - prisjeća se Vlado Lamza tog dramatičnog dana, 5. kolovoza 1995. godine.
Nakon dugih putešestvija Vlado se skrasio u selu Sečanj blizu Pančeva. Oni koji su znali njegovu nacionalnost šutjeli su, onima koji nisu znali nije ni rečeno, pa je Lamza počeo zarađivati kruh tako što je služio kod pravoslavnog popa. Pomagao je sve što treba, nosio i mahao kandilom, sudjelovao u posvećivanju kuća i drugim vjerskim obredima. Kaže nam da je pop možda i znao da je on Hrvat, ali to ničim nije pokazivao, a kako je Vlado bio vrijedan i poslušan, bivao je nagrađen za trud i vjernost, što mu je bilo dovoljno za život. Kasnije se zaposlio u lokalnoj pekari, ali je sve više razmišljao o povratku u rodnu Svračicu. Bio je od početka u vezi s roditeljima i bratom, pa je četiri godine kasnije, krenuo put Banije. Mogao je on doći i ranije, ali je posao u pekari bio prilično dobar, a u rodnoj Svračici posla baš i nije bilo.
Roditeljska kuća bila je zapaljena, tko ju je zapalio, ne zna se. Vlado kaže da tu nema mnogo dilema: ‘Ili su je zapalili komšije ili susjedi’. Kako god okrene, kuća je izgorjela. Obnovom je izgradio novu kuću u kojoj danas živi s majkom i bratom, a otac je prije nekoliko godina umro. Preživljavaju od majčine poljoprivredne mirovine, posla ni za lijek pa se Vlado i brat Dragan snalaze kako znaju i umiju.
Nekoliko godina nakon što se Vlado vratio u Svračicu, u rodnu Dabrinu vratio se iz Srbije i Branko Badrić (59). Jednom zgodom, ispred trgovine u Dragotini trebalo je lokalnog učitelja prevesti na neko mjesto. Vlado je imao vozačku dozvolu ali nije imao auto, a Branko je imao auto ali nije imao vozačku. Tada su se prvi put upoznali, uspješno su prevezli učitelja i bio je to početak prijateljstva.
Branko je pred Olujom s obitelji pobjegao u Srbiju i završio u Irigu kraj Rume. Dani u izbjeglištvu prolazili su sporo, a Brankov otac Živko bio je teško bolestan i prije bježanije. Obitelj se prehranjivala nadničarenjem. Kako je otac bivao sve bolesniji, želio je da se vrati i umre u svojoj kući. Tako je i bilo, vratili su se kući i nakon godinu dana Živko je umro. Od tada Branko i njegova majka Ljubica (85) žive sami, od njene poljoprivredne mirovine. Prije rata Badrić je radio u Janku Gredelju kao bravar. Ostvario je 13 godina staža, ali još mora čekati šest godina da bi ostvario mirovinu. Do tada, u beskonačnom je redu na Zavodu za zapošljavanje.
- Dani mi prolaze sporo. A penziju ne vjerujem da ću dočekati. Majčinih 850 kuna mjesečno razvlačimo k’o vrag svog čaću i uvijek fali. Problem mi je i otići u Glinu, jer moram platiti taksi. O odlasku majke doktoru bolje da ne govorim. Sve je nekako knap i na slamku. Mnogo mi znači prijateljstvo s Vladom. Obilazimo se, može se reći da i pazimo jedan na drugoga. Ako nešto ‘zagusti’ znam kome ću se obratiti, a tako i on isto. Lijepo je imati prijatelja. Muče nas isti problemi. Posla nema, u selima pustoš, a na vidiku ni zrno svjetla. Dokada će tako ne znam, ali dobro biti neće. Prije rata ovdje se ‘živjelo samo tako’. Ljudi su se ženili, djeca su se rađala, njive su bile obrađene, sve uz pjesmu i rad. Od nekadašnjih 400 mještana, Dabrina danas broji jedva 40 žitelja, sve jedan stariji od drugoga. Ja sam sa gotovo 60 godina najmlađi mještanin, pa ti vidi! Kad se sjetim još dalje u prošlost, moje djetinjstvo bilo je kao iz pripovijedaka Branka Ćopića, nevino i sretno. Ali ne vrijedi kukati, taj dio priče je završen. Moramo se okrenuti budućnosti i prihvatiti je pa ma kakva ona bila – razmišlja Branko Badrić.
Kako u selu žive uglavnom stariji i nemoćni povratnici, problema je napretek. Od čišćenja snijega preko berbe kukuruza, košnje sijena pa sve do svinjokolje. Vlado Lamza donio je iz Srbije elektro-šoker koji paralizira svinje prije klanja, pa kad zaredaju kolinja svi ga zovu upomoć.
- Donio je moj Vlado nekakvu vražju elektro napravu, pravu šklopociju, ali vrlo efikasnu. Kada koljemo veliko svinjče, kako su svi stari i nemoćni, nema ga tko držati. Tada Vlado uključi svoju mašinu u struju, dotakne krmka i on padne kao pokošen. Dalje je lako - objašnjava Branko.
Dva prijatelja, Vlado i Branko dijele istu sudbinu i neimaštinu. Brinu o starim majkama. Dijele dobro i zlo, a najviše vole podijeliti one trenutke ispred seoske trgovine, kad uz flašu piva pretresaju prošlost i sadašnjost. Što se tiče budućnosti, tu su oprezniji.
