>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Solidarnost bez granica

Od 1960. godine, kada je Kuba uspostavila program međunarodne medicinske solidarnosti, oko 400 tisuća kubanskih zdravstvenih radnika boravilo je u 154 zemlje svijeta pomažući im u borbi protiv posljedica potresa, poplava i drugih prirodnih katastrofa, uključujući i aktualnu pandemiju koronavirusa

Dvadeset i drugog ožujka 52 kubanska liječnika ukrcala su se u avion i odletjela prema talijanskoj regiji Lombadriji, čije su ih vlasti pozvale da im pomognu boriti se protiv posljedica epidemije koronavirusa. Iako kubanski liječnici taj posao rade već 60 godina, bio je to povijesni dan jer ih je u pomoć prvi put pozvala neka evropska zemlja. Događaj je bio značajan i zato što je Kuba jedina zemlja svijeta koja je svoje liječnike poslala u druge zemlje kako bi im pomogla u borbi protiv epidemije.

Četiri dana prije odlaska kubanskih doktora u Italiju, u luku u Havani pristao je britanski kruzer MS Braemar. Nakon što je tjednima od nekoliko karipskih država bezuspješno pokušavala dobiti dozvolu za pristanak, posada broda dobila ju je jedino od Kube. Tamošnji liječnici, policajci, lučki radnici i jedan pilot potom su organizirali prijevoz u Veliku Britaniju 682 putnika, od kojih je njih nekoliko desetaka pokazivalo simptome zaraze. Kubanski radnici koji su sudjelovali u operaciji, njih 43, potom su odradili dvotjednu karantenu, a britanski ambasador na Kubi Antony Stokes zahvalio im se službenim pismom za tu ‘veliku gestu solidarnosti koja će ostati u sjećanju putnika i posade Braemara, te njihovih obitelji i prijatelja s kojima su sada ponovno zajedno zahvaljujući njihovim naporima’.

Do kraja travnja u borbi protiv Covida-19 sudjelovalo je 1238 kubanskih zdravstvenih radnika u 21 zemlji svijeta – 11 karipskih država, četiri južnoameričke, tri afričke, te tri države u Evropi i na Bliskom istoku, uz njih još 28 tisuća raspoređenih u drugim misijama u pedesetak država. No unatoč tome, odnosno baš zbog toga, američki državni tajnik Mike Pompeo dan nakon odlaska kubanskih liječnika u Italiju urgirao je na vlade da prekinu suradnju s Kubom jer se radi o ‘zlostavljačkom programu’ kojim se ‘komunistička država bogati na radu liječnika robova’. Američki State Department ovdje se oslonio na prokušanu hladnoratovsku propagandu prema kojoj kubanski režim eksploatira svoje liječnike i prisiljava ih da odlaze u misije kako bi time državni proračun punio stranim valutama, a lažnim humanitarizmom prikrio strašno stanje ljudskih prava u vlastitoj zemlji.

Kuba je 1999. osnovala Latinoameričku školu medicine ELAM, koja studentima iz regije nudi besplatno školovanje, a na njoj je u idućih deset godina diplomiralo 29 tisuća liječnika iz 105 zemalja

Bio je to jedan u nizu američkih napada na kubanski program međunarodne medicinske solidarnosti, čija se prva misija odigrala već 1960. godine, odmah po dolasku na vlast Fidela Castra koji je principe univerzalnog pristupa zdravstvenoj skrbi i internacionalizma upisao i u ustav. Te je godine Čile pogodio jedan od najrazornijih ikada zabilježenih potresa, a tri godine kasnije kubanski medicinski stručnjaci otišli su u Alžir, koji je netom dobio samostalnost, kako bi tamošnjoj vladi pomogli organizirati zdravstveni sustav. Od tada pa do danas oko 400 tisuća kubanskih zdravstvenih radnika boravilo je u 154 zemlje svijeta pomažući im u borbi protiv posljedica epidemija, potresa, poplava i drugih prirodnih katastrofa, uključujući i tsunami na Šri Lanki 2004. godine, potres u Pakistanu 2005. i potres u Indoneziji 2006. godine.

Nakon što je 2010. godine Haiti pogodio potres u kojemu je smrtno stradalo više od 100 tisuća ljudi, kubanski liječnici bili su tamo u roku od 24 sata, a tijekom 2014. i 2015. godine njih 250 boravilo je mjesecima u Sierra Leoneu, Gvineji i Liberiji, zemljama koje su se borile protiv epidemije ebole. Dvije godine kasnije Medicinska brigada Henry Reeve za tu je misiju dobila Nagradu za javno zdravstvo koju dodjeljuje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), a na internetu se može pronaći i dokument iz 1998. godine kojim ta ista organizacija, uz potpis tadašnjeg glavnog direktora Hiroshija Nakajime, ‘Zlatnu medalju zdravstvo za sve’ posvećuje osobno ‘Njegovoj ekselenciji dr. Fidelu Castru, predsjedniku Republike Kube’.

Kuba je 1999. godine osnovala i Latinoameričku školu medicine ELAM, koja studentima iz regije nudi besplatno školovanje, a na njoj je u idućih deset godina diplomiralo 29 tisuća liječnika iz 105 zemalja. U govoru koji je 2009. održala u Havani, tadašnja direktorica WHO-a Margaret Chan rekla je da ne zna ni za jedan drugi medicinski fakultet na kojemu ‘imate prednost ako ste siromašni, žensko ili iz starosjedilačke zajednice; to je institucionalna etika koja ovaj medicinski fakultet čini jedinstvenim’. Prije nekoliko dana objavljena je i vijest da će francuska organizacija Cuba Linda Medicinsku brigadu Henry Reeve predložiti za Nobelovu nagradu za mir.

S obzirom na to da kubanska vlada bogatim zemljama naplaćuje usluge svojih liječnika te većinu novca transferira u državni proračun, ideološki protivnici rutinski je optužuju za kršenje ljudskih prava, pa čak i ‘trgovinu ljudima’

Iako Kuba svoje liječnike šalje u druge zemlje otkad je postala komunistička zemlja, sama Medicinska brigada osnovana je 2005. godine na inicijativu smislom za humor obdarenog Castra, koji ju je nazvao po Amerikancu Henryju Reeveu, dobrovoljcu koji se borio i poginuo u kubanskom ratu za oslobođenje od španjolske krune od 1868. do 1878. godine. Naime, netom prije toga Ameriku je pogodio uragan Katrina pa je kubanska vlada američkoj ponudila pomoć nešto više od 1500 svojih liječnika, no tadašnji američki predsjednik George W. Bush odbio ju je, unatoč tome što su vlasti iznimno loše sanirale posljedice uragana.

Helen Yaffe, povjesničarka na Sveučilištu Glasgow čija su specijalnost Latinska Amerika i napose Kuba, u tekstu nedavno objavljenom na portalu Londonske škole ekonomije napisala je da se kubanski program medicinske solidarnosti do početka 2000-ih godina odvijao isključivo u siromašnim zemljama i za njih bio besplatan, sve do dolaska Huga Chaveza na vlast u Venezueli 1999. godine. Chavez je kubanskoj vladi u zamjenu za medicinsku pomoć ponudio naftu po cijeni ispod tržišne, pa je Kuba u sklopu programa Nafta za liječnike tijekom deset godina za 30 tisuća u Venezueli stalno stacioniranih liječnika dobivala 100 tisuća barela nafte dnevno. Nakon Venezuele, trajne misije uspostavila je u još nekoliko zemalja koje su joj plaćale u novcu, poput Južnoafričke Republike i Katara. Najveće misije godinama su se odvijale u Brazilu, gdje su kubanski liječnici odlazili u zabačene predjele koje tamošnji liječnici inače izbjegavaju, te u Boliviji i Ekvadoru, no većina liječnika iz tih se zemalja povukla tijekom posljednjih godina, kako su vlast u njima preuzimale desničarske vlade.

Za Kubu, pritisnutu višedesetljetnim američkim embargom, ovaj je program tada postao i izvor zbog sankcija nedostupne strane valute, a prema podacima tamošnjeg zavoda za statistiku, od programa je 2018. uprihodila 6,4 milijarde američkih dolara. No program se i dalje odvija na tri načina pa bogate zemlje Kubi plaćaju usluge medicinskih radnika, u nekim slučajevima troškovi se dijele, dok se medicinske usluge siromašnim zemljama, kakvih je većina, ne naplaćuju već troškove snosi kubanski proračun. Program ‘Djeca Černobila’, kroz koji je između 1989. i 2013. prošlo 22 tisuće djece, bio je primjerice također besplatan, dok je u slučaju Italije vođa tima dr. Carlos Perez Diaz novinarima rekao da je smještaj i hranu za liječnike osigurala talijanska vlada, dok o ‘plaćama nisu razgovarali’.

S obzirom na to da kubanska vlada bogatim zemljama naplaćuje usluge svojih liječnika, te pritom većinu toga novca zadržava odnosno transferira u državni proračun kojim se financira i domaće zdravstvo, ideološki protivnici kubansku vladu rutinski optužuju za kršenje ljudskih prava, pa čak i ‘trgovinu ljudima’. BBC je tako krajem prošle godine objavio razgovor s kubanskom liječnicom koja je prebjegla u SAD i koja se požalila na uvjete rada u Venezueli koja je u to vrijeme bila preplavljena kriminalom, zbog čega joj je život bio ugrožen. Rekla je i da su kubanski liječnici morali liječiti pacijente u odnosu na njihove političke preferencije, odnosno na to jesu li protivnici ili pristaše vlade, što su u Venezueli opovrgavali. BBC je citirao i kubansku opozicijsku organizaciju Prisoners Defenders, smještenu u Španjolskoj, koja je kao argument protiv medicinskog programa navela inače javan podatak da kubanski liječnici dobiju samo 20-ak posto zarađene plaće, no sama doktorica iz istoga teksta ispričala je da joj je plaća na Kubi bila 15 dolara, dok je u Venezueli prvih šest mjeseci zarađivala 125 dolara, a u trećoj godini 325 dolara.

Kubi se spočitava i da ovom politikom pokušava skrenuti pozornost s kršenja ljudskih prava, koja redovito bilježe međunarodne organizacije poput Human Rights Watcha, kao i da slanjem tolikog broja liječnika u inozemstvo smanjuje broj dostupnih zdravstvenih radnika na Kubi i time ugrožava vlastiti narod. Sami kubanski dužnosnici, ali i stručnjaci iz drugih zemalja, tvrde, međutim, da Kuba s ukupno 95 tisuća liječnika na 11,5 milijuna stanovnika, ili devet liječnika na tisuću stanovnika, čak i s misijama ima najveću pokrivenost stanovništva liječnicima od svih zemalja na svijetu. U početku epidemije koronavirusa vlada je tako poslala 28 tisuća studenata medicine da od vrata do vrata obilaze kućanstva i raspituju se o respiratornim problemima stanovnika, zahvaljujući čemu je epidemija zaustavljena na 1668 zaraženih i 69 umrlih do 5. svibnja.

U sklopu svoje antikubanske politike američka je vlada u vrijeme Busha 2006. godine osmislila ‘program’ kojim je kubanske liječnike stacionirane u stranim zemljama vabila da preko američkih ambasada prebjegnu u SAD. Program je bio otvoren za 50 tisuća liječnika, a do 2016. godine u SAD je na taj način prebjeglo njih oko 7000. Bivši predsjednik Barack Obama te je godine program ukinuo u sklopu uspostave diplomatskih odnosa s Kubom, no administracija Donalda Trumpa objavila je ovih dana da ponovno razmatra njegovo pokretanje. Trumpovu vladu, u kojoj sudjeluje i značajan broj pripadnika desničarske kubanske dijaspore, na to je po svemu sudeći motivirala pozornost međunarodne javnosti koju je Kuba zadobila zbog epidemije, kao i činjenica da se ona ispostavila kao jedina zemlja koja raspolaže velikim brojem liječnika s iskustvom u izvanrednim javnozdravstvenim situacijama, a koja je pritom spremna ponuditi pomoć potpuno besplatno ili značajno jeftinije u odnosu na zapadne zemlje.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3