>

novosti logo

Kronika Kronika

Spas kod jedinog komšije

Rade Grubor (63) zakasnio je sa zahtjevom za obnovom kuće u Gornjem Dobretinu, pa se neveseloj povratničkoj priči još ne nazire kraj. Stoga je do lani bio prisiljen boraviti u ruševnoj tuđoj vikendici, a sada životari u poljskoj bajtici koju mu je ustupio jedini komšija

Otkako se danas 63-godišnji Rade Grubor 2004. godine vratio na zgarište obiteljske kuće u Gornjem Dobretinu kraj Dvora, ne napušta ga strpljenje i nada da će ući u svoj obnovljeni dom. Premda nerijetko moli, kumi, on upozorava nadležne da napokon učine nešto kako bi ostvario to svoje pravo ali sve ostaje na riječima i pukim obećanjima. Grubor je naime, zakasnio sa zahtjevom za obnovu jer je već bio prošao krajnji rok - 30. septembar 2004. godine. Stoga je prisiljen boraviti u vikendici što su mu je na korištenje ustupila djeca preminulog prijatelja pod čijim je krovom stanovao šest dugih godina.

- Znao sam da će to potrajati. Kako sam morao negdje prespavati i smjestiti se u polupraznom selu, zamolio sam komšiju Dmitra Podunavca dok moju kuću ne obnove; pristao je odmah jer je ionako živio sam, no obojica smo mislili da je to samo privremeno. No kada sam u petrinjskom Uredu za prognanike želio predati zahtjev za obnovom, rečeno mi je da su svi rokovi prošli. Boravak kod Dmitra oduljio se punih šest godina, odnosno sve dok on nije umro. Ponadao sam se da ću možda moći ostati još neko vrijeme u njegovoj kući, no Dmitrove kćeri i sinovi preselili su me u neku njihovu napuštenu vikendicu, iako sami u očevu kuću nisu uselili - objašnjava Rade.

Bilo mu je odmah jasno koliko će mu teško pasti boravak u tom ruševnom i krajnje zapuštenom objektu, čije su temelje podzemne vode i neodržavanje nagrizli do mjere opasne po život, no nastojao je pokrpati što se krpati dalo. Iako bi, unatoč svim ulaganjima truda i novca, rijetko tko u klimavoj ruševini mogao bez ozljeda boraviti dulje od mjesec dana, Rade je u njoj živio više od desetljeća i pol, točnije sve do prošle godine. Zimi bi se smrzavao bez grijanja, u proljeće jedva disao od nakupljene memle i vlage, tek bi s ljetnim danima malo predahnuo, motreći s nostalgijom i žalom svega par stotina udaljenu i dobro očuvanu kuću pokojnog prijatelja u kojoj još uvijek nitko ne živi a malotko uopće navraća. Kad je napokon prošle godine sam sebi priznao da tako više ne ide, obratio se za pomoć uz njega jedinom stanovniku Gornjeg Dobretina Milanu Čubri.

- Znao sam da Rade živi u onoj devastiranoj ruševini, ali se nikada nije žalio, pa sam mislio da je sve u redu. Znao sam i to da su ga nakon Dmitrove smrti njegove kćeri ‘sprašile’ u tu vikendicu. I da mu nikako ne može biti lako. Ali, kažem, nije kukao, pa sam propustio ozbiljnije sagledati cijelu situaciju, iako smo se često sretali, razgovarali i družili se. Kako je vrijeme prolazilo, i ono malo povratnika je umrlo ili otišlo iz sela, pa sad evo cijela knjiga spade na dva slova, odnosno na nas dvojicu. Tako da sam razumio kolika mu je voda do grla došla kad me zamolio da se preseli u moju poljsku bajtu, nekakav jednosobni čardak s dva prozorčića podignut da se ima gdje prespavati za vrijeme poljoprivrednih radova – objašnjava Čubra. Milan je svom susjedu i suseljaninu drveni objektić ne samo ustupio nego mu pomogao da ga dogradi i koliko-toliko osposobi za dugotrajniji boravak.

- Znate, Rade i ja se poznajemo cijeli život. Malo sam stariji od njega, išli smo u istu školu, djetinjstvo nam je isprepleteno u mjeri da je tu vezu teško, a možda i nemoguće prekinuti, bar u sjećanju. Zajedno smo čuvali stoku, činili nestašluke, bježali s nastave, lovili ribe i cure, sanjali iste snove. U to je vrijeme u selu živjelo više stotina duša, a sada ovdje nas dvojica samujemo. Pa kako onda ne pomoći svom komšiji, drugu i prijatelju – pita se naglas naš sugovornik.

Rade se nikad nije ženio, a roditelji su mu davno umrli; da je zasnovao obitelj, možda bi mu danas bilo lakše, unatoč tome što je Oluja potpuno izmijenila nekadašnje pristojne živote ljudi po banijskim selima. Rade je u kolovozu kobne 1995. godine, zajedno s majkom Dragom strčao niz polje do par stotina metara udaljene Une, pa su u čamcu, s nešto najnužnijih stvari, preveslali do prvog utočišta na suprotnoj strani rijeke. Par su tjedana proveli u Gornjim Rakarima nedaleko Bosanskog Novog, da bi im potom lokalne vlasti dodijelile nekakav smještaj u Prekosanju, na periferiji toga gradića. Rade je kroz to vrijeme ondje radio svakakve poslove samo da on i mama prežive, no kad je Draga umrla, odlučio se sam vratiti u zavičaj.

- Iako sam cijelo vrijeme bio svega desetak kilometara daleko od rodnog sela i svoje kuće, bojao sam se povratka u Gornji Dobretin. Imao sam nekakav nejasni strah i strepnju, ali kad je mama umrla, shvatio sam da nemam više što raditi u tuđoj zemlji, pa sam se vratio ovamo, da bi me na mjestu naše kuće dočekalo tek pusto zgarište. A obnovu strpljivo čekam i dan-danas – kaže nam.

Na problem dugotrajne obnove kuće Rade Grubora upozorili smo dvorskog donačelnika Milana Rudića, koji je s tim slučajem dobro upoznat. Spreman je pomoći odmah i kolikogod je u njegovoj moći.

- Posjetio sam Radu i objasnio mu da do 31. siječnja treba Sisačko-moslavačkoj županiji podnijeti zahtjev za stambenim zbrinjavanjem. Predložio sam mu da dođe kod mene u ured, pa ću mu pomoći sročiti zahtjev i poslati ga na pravu adresu. Uvjeren sam da ima šanse da se Rade na teret županije zbrine kako dolikuje, jer su uvjeti u kojima je proveo tolike godine doista ispod svih standarda normalnog života – obećao je Rudić.

Hoće li se to obećanje ostvariti, još uvijek ne možemo znati, ali je zato posve izvjesno da Milan Čubra svog prijatelja ne ostavlja na cjedilu, ne samo zato što mu je jedino preostalo društvo u gotovo posve opustjelom Gornjem Dobretinu.

1/1