Opet je aktualizirana jedna stara afera o kojoj je svojedobno najviše govorio srpski poslanik u Rimu Mihajlo Ristić. Procurila je vijest da je poznati advokat Hinko Hinković, jedan od članova Jugoslavenskog odbora, napisao memoare u kojima će objasniti tko se krije iza svojedobne famozne provale u austrijski konzulat u Cirihu. Nakon te provale se u emigrantskim krugovima počela se širiti priča da je "jedan vrlo utjecajan simpatizer odbora bio zapravo austrijski špijun…" Tko je to bio poimence se ne navodi, ali se citira Ristićeva izjava "da su prigodom provale pronađeni dokazi protiv jednog istaknutog izvanodborskog Dalmatinca, čiju je porodicu nakon toga talijanska vlada najprije zatočila, a zatim protjerala iz Italije…" Isto tako se navodi da se "taj isti dotičnik silno trudio da nakon rata proširi priče o svojim velikim zaslugama u stvaranju nove države…" Za svoje zasluge je, kako se piše, od predsjednika jugoslavenske vlade Nikole Pašića tražio ambasadorsko mjesto, navodno u Pragu, ali ga je Pašić odbio, jer je znao što je Ristić o njemu sve pričao Hinku Hinkoviću i ostalim članovima Jugoslavenskog odbora.

Već se mislilo da se epidemija pjegavog tifusa opet vratila u Zagreb. Svi su govorili samo o tome: ljudi umiru po ulicama, a na groblja ih odvoze u zaprežnim kolima, sakrivena ispod sijena. Kako je izgledala sva ta psihoza najbolje ilustrira ova bilješka jednog od liječnika Kužne bolnice, objavljena u zagrebačkim novinama: "Čitav se Zagreb uzrujao. Kako i ne bi kad se mislilo da se epidemija vratila… Kako god je nekoga malo zasvrbjelo, taj se nije češao već od straha dobivao temperaturu i mjehuriće po cijelom tijelu. Onda je, razumljivo, odmah otrčao k liječniku… Tako je ovih dana zaboljelo i nekog nadobudnog mladića. Najprije se počeo neopazice češati, ali navečer kod kuće nije mogao usnuti od – boli i krvave kože! Pažljivo je promotrio svoje tijelo i odmah 'prepoznao' simptome pjegavog tifusa. Ranim jutrom došao je k meni. Bilo mu je žestoko udaralo, a kad sam mu rekao da se svuče on je to shvatio kao smrtnu osudu. Kad je skinuo košulju temperatura mu je vrtoglavo skočila… Kad sam mu pogledao do krvi raščešana leđa... Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu kažem: 'Mladi gospodine, taj se pjegavac liječi sapunom!'…" I nije to bila jedina takva priča o "novoj epidemiji" pjegavog tifusa u glavnom gradu Hrvatske. Poslije ove uslijedilo je još na desetke sličnih.

"Golubica, naobražena, vesela i čestita savila bi sebi skromno, ali udobno gnjezdašce. Tko bi od gospode inžinira, doktora ili oficira, od 30 do 40 godina, zdrav i uz to nacionalno nezadojen, bio voljan biti njezin golub, neka piše na Zagreb, poste restante 'Golub'…" stoji uz ostalo u oglasu broj 336. A samo nekoliko dana kasnije Golubica dopunjuje taj svoj oglas riječima: "Mogu se javiti i udovci i neženje, ali s nešto više kapitala. I neka svi požure kako golubica ne bi odletjela i kako bi im ova godina bila što sretnija…"