U Šušnjaru, nekad povelikom selu na sjeveroistoku Banije, danas živi tek šačica ljudi, jedva onoliko koliko ih je u sretnijim vremenima znalo biti u samo jednom od sedam zaselaka. Dva su od njih posve opustjela. Razgranata mreža putova koja je povezivala te seoske zajednice s ostatkom svijeta sada je do krajnjih granica zapuštena, a neki su u tolikoj mjeri oronuli da ćete ih naći tek pukim slučajem, ako do njih zalutate. Tako je i s onim što vode do Janjetovića, zaselka sa svega par duša. Među njima je i Slavko Rašić, koji je ostao nemalo iznenađen što vidi druge, nepoznate ljude pred sobom. Kako smo ga pronašli, pita nas prvo, pa nam nakon priznanja da smo zapravo zalutali širom otvara kapiju i izražava srdačnu dobrodošlicu.
- Sigurno lutate po Baniji zbog potresa? Hvala Bogu da je neki novinar i za nas došao pitati, pa makar slučajno. Pazite zato dobro što ćete napisati, sve po redu kako jest, možda nam i nekakvu pomoć namaknete. Kad je zatreslo, moja žena Draga i ja smo bili u kući. Stvari su letjele na sve strane, a bogme i nas dvoje skupa s njima: iz Petrinje u kojoj radi ubrzo je došao naš sin Perica, pa smo odmjeravajući sami zidove i objekte okućnice zaključili da se u kući ne usudimo spavati. Prenoćili smo u autu, ali ni oka nismo sklopili. Sutradan nam je bar stigla prva pomoć, nešto hrane, odjeće i drugih nužnih potrepština. Za par su dana stigli i statičari, sve pomno pregledali, označili kuću žutom naljepnicom i kazali da u nju možemo samo na vlastitu odgovornost. Nasreću, Perici je prijatelj iz Dalmacije ubrzo posudio kamp-kućicu u kojoj smo proveli tri mjeseca, a onda smo je morali vratiti jer je iznajmljuje turistima. Tada nam više nije bilo druge nego se vratiti u kuću u koju se, kao, ne smije ulaziti – objašnjava nam Slavko.
Život je u svih sedam zaselaka Šušnjara bio sasvim pristojan, sada mogu reći i lijep. Nikada više takvoga, žali se Slavko
Noćeći tako u svom domu na smjenu i trzajući se na svaki šum iz dana u dan, Rašići su uredno predali zahtjev da im bude dodijeljen kontejner. No tog privremenog smještaja u Janjetovićima još nema, unatoč tome što je 'izvidnica' nadležnih za dodjelu lijepo zapisala gdje bi ga valjalo postaviti.
- Obećanje ludom radovanje, to vam je to: odglumili nam nekakve brižne humanitarce, obećali kontejner i nestali kao da ih nikada nije bilo. A mi i dalje spavamo u popucaloj kući i nemamo pojma što će s nama biti. Uskoro je žena radi stresa i sekiracije dobila moždani udar, a meni prostata sve više 'otkazuje poslušnost' – jada nam se naš sugovornik.
Rašići žive od Peričina posla u Petrinji i Slavkove mirovine, mizernih 1.500 kuna. Imaju registriran OPG s 15 krava, pa su prihode povećali prodajom mlijeka varaždinskoj Vindiji, no i to u posljednje vrijeme ide više nego traljavo: po litri mlijeka dobivaju svega dvije kune, a obična ih voda kupljena u trgovini dođe gotovo trostruko više. A kad su htjeli prodati te svoje muzare, ponuđeno im je pet kuna po kilogramu žive vage. Tako su se, malo po malo, započeli vrtjeti u začaranom krugu iz kojeg više ne vide izlaza.
- Sve nam od tog potresa ne ide kako treba, em smo se porazboljevali, em živimo u kući u kojoj ni oštećeni dimnjak još nije popravljen. Što da vam kažem, zlo i naopako. A nije uvijek bilo tako. Čim sam se 1970. vratio iz vojske, ćaća i ja smo kraj stare drvene počeli graditi novu kuću, ovu koja je sad popucala i nikakva. Život je u svih sedam zaselaka Šušnjara bio sasvim pristojan, sada mogu reći i lijep. Nikada više takvoga. Radilo se u Sisku i Petrinji, obrađivala su se polja i njive, djeca su se školovala, a bilo je vremena i za sijela i prela. Sve je to nestalo: zemlja neobrađena, kuće zarasle u draču, a ljudi otišli - jada se Rašić, čija je porodica poput tolikih drugih iz Hrvatske u kolovozu 1995. bila prisiljena ostaviti sve što se desetljećima stjecalo i bježati navrat-nanos da bi sačuvala žive glave. Obitelj je nakon dva tjedna mukotrpne putešestvije završila u Čuruku kraj Novog Sada, gdje će provesti tri duge godine. Nije ondje bilo dana da Slavko nije razmišljao o povratku u svoj rodni kraj: vrtjele bi mu se po glavi za tih sanja slike sretnog djetinjstva i školovanja u Šušnjaru i Jabukovcu, budile se uspomene na prve dane braka i dolazak prinove na svijet, među svoje vesele, radišne i čestite ljude. Kad je zov Banije postao preglasan, Rašići se vratiše u svoj zaselak.
- Sve ovdje te 1998. pronađosmo uništeno ili pokradeno: kuća bez krova, u jadnom stanju, a od 12 krava, svinja i gomile poljoprivrednih strojeva kojima smo održavali imanje ni traga ni glasa, nestalo. Nismo se predavali, zasukali smo rukave i navalili na posao, pa je malo-pomalo ponovno sve oživjelo. Ipak je tada nakon povratka netko brinuo o nama, pomogao nam da se odupremo propadanju. Ali nakon ovog potresa, barem u mom slučaju, za nas više nitko ne mari, kao da nas nema. Pričaju o obnovi. To je smiješno, ne znam vjeruje li još itko u to. Mi samo kontejner čekamo više od godine, a obnova, od toga nema ništa. Samo nam mažu oči na televiziji i u novinama. Čujemo mi ipak u ovoj zabiti što se malo dalje događa. Netko je dobio priključke za traktor, netko drvenu kućicu, netko kontejner, cerade za sijeno, sjemenski kukuruz i svašta drugoga. Nama ni dimnjak nisu osposobili, a obećani će kontejner doći kad na vrbi rodi grožđe. Ali, eto, barem ste vi došli, pa napišite nešto o nama: možda se netko sjeti da u ovom zaselku Šušnjara još ima živih - poručuje Slavko Rašić.
