>

novosti logo

Kronika Kronika

Sve Dušankine ofanzive

Dušanka Momić iz Donjeg Selišta kraj Gline započela je borbu za goli život kad je ostala ratno siroče na Kozari, da bi već kao nejaka desetogodišnjakinja služila sretnijim porodicama na Baniji samo za hranu i krov nad glavom

Život hrvatskih Srba s Banije, Korduna, Dalmacije i Like dijeli se nerijetko na onaj prije i onaj poslije Oluje: početak kolovoza 1995. za njih predstavlja prekretnicu koju je teško zaboraviti, pogotovu kad se suoče s njezinim posljedicama. Ali dok većina ‘predolujna’ vremena pamti kao doba mira, sklada, radosti i veselja, nevolje su za danas osamdesetogodišnju Dušanku Momić iz Donjeg Selišta kraj Gline započele već tada, a nižu se i danas. Povrh svega, za starije stanovnike, kako je dobro poznato iz povijesti, nesreće su započele mnogo ranije – 1941. godine.

Dušanka je rođena u osvit Drugoga svjetskog rata u Rakeliću, kraj Prijedora: njezine roditelje, majku Milku i oca Petra, pokosio je tifus tokom poznate ofanzive i teških borbi na Kozari. Šestero njihove djece, braće i sestara, ostavljeno je na milost i nemilost sudbini, a brigu o svima preuzela je najstarija među njima, tada 16-godišnja Radojka, tek stasala djevojka.

- Ni danas ne znam kako smo sve to preživjeli onako malešni i bespomoćni. Sjećam se samo da smo godinama bili gladni i žedni te da smo se teško borili da opstanemo i preživimo. I to doslovno, u pravom smislu tih riječi. Nakon najstarije Radojke, rođene su Kosa i Mileva, potom ja i brat blizanac Dušan. Najmlađi je Radomir. Godinama se u našem životu i teškim vremenima ništa nije mijenjalo, borili smo se s glađu i neimaštinom, ali smo s vremenom svi stasavali, pa smo se s nevoljama lakše nosili. Radojka se nakon par godina brige o nama udala i pošla za mužem, Radomir i Dušan odoše ubrzo nako nje u Beograd, pa i ja već kao desetogodišnjakinja, 1949., napuštam rodnu kuću te preko Sane i Une odlazim u Hrvatsku, u potragu za bilo kakvim poslom i boljim životom - priča nam Dušanka.

Ni danas se ne sjeća kako je dospjela upravo na Baniju, u Donje Selište, ali pamti kako je kod lokalnoga ‘gazde’ Ilije Brkovića služila vjerno i predano, radeći svakodnevno, mukotrpno samo za ležaj i hranu koju je dijelila s brojnim drugim ukućanima. No, s obzirom na to od čega je pobjegla, i to joj je bilo dovoljno.

- Deset godina vjernog služenja Brkovićima bilo mi je ipak dosta, pa sam s dvadesetak godina, kad sam stasala u djevojku, odlučila nabolje promijeniti svoj život. Bila sam načula da se nedaleko od imanja Brkovića prodaje jedan stari kućerak, pa sam snatrila o tome kako bi lijepo bilo da je to moj vlastiti dom. Moji su domaćini cijelo vrijeme prema meni bili dobri, nikada me nisu uvrijedili ili mi nešto nažao učinili, a bili su i jako zadovoljni mojom marljivošću. Kad sam im kazala da želim otići, ražalostili su se i uporno me nagovarali da ostanem s njima. No kad su shvatili koliko sam odlučna u namjeri da idem dalje, priredili su mi pravo iznenađenje i za deset godina rada nagradili me sa 150.000 dinara, što je tada bio velik novac, pogotovu za mene koja ga nikad nisam imala. Tako mi je i žuđena kućica postala bližom – kaže nam žena na pragu duboke starosti.

Desetogodišnja je nadnica bila dovoljna tek za kaparu kućerka, a ostatak potreban da namiri vlasnika posudila je od ljudi koji su je dobro poznavali i voljeli, jer je bila radišna i pristojna. Tako je njezin san postao stvarnost, pa je u zemljišnim knjigama i katastru zabilježeno da je od 1959. vlasnica kuće u kojoj i danas živi. Iste se godine, mlada djevojka udala za Stevana Momića iz obližnje Šašave, koji je kao i ona nadničario po okolnim imanjima. Bili su otprije zapeli jedno drugome za oko, ali su se službeno uzeli i osnovali bračnu zajednicu tek kad je ona postala ‘svoja na svome’. Doduše, kroz drvene zidove njihova skromnog doma propuhivao je sjeverac, a krov bi tu i tamo znao popustiti pod obilnijom kišom, no mladi je par bio zadovoljan što ima gdje zasnovati vlastitu obitelj.

Stevan se zaposlio u glinskoj pilani, a Dušanka nastavila nadničariti i obavljati svakakve poslove sve dok im se 1961. nije rodila kći Mira, pa pet godina potom sin Miroslav. Mira je sa suprugom i sinčićem Slobodanom otišla za Srbiju i prije Oluje, a Dušanka, Stevan i Miroslav napustili su Baniju kad i većina ostalih seljana, u izbjegličkoj koloni. Bili su sa sobom tada ponijeli tek dvije male šalice, mlinac i nešto kave, uvjereni da će se na svega par dana, dok tutnjava topova i puškaranja ne prođu, skloniti u šumi. Nisu ni znali ni očekivali da će završiti u vojvođanskom selu Doroslavu, naseljenom uglavnom Mađarima. Ondje su uselili u neku kuću, pa nastavili život radeći po poljima za druge, nastojeći pritom ne misliti kako su u Selištu ostavili deset ugojenih svinja, tri zdrave krave, stotinjak kokošiju i ostalih vrsta peradi. Priskrbilo bi njih troje mukotrpnim fizičkim radom tek toliko da ne gladuju, no Stevan i Dušanka uspjeli su izdržati takav život samo tri godine, a onda su se odlučili vratiti svojoj kući i Baniji.

- U kuću nismo mogli odmah ući, bila je zauzeta, a uljez je prema nama bio grub i stalno nam vikao da idemo natrag u Srbiju. Na jedvite smo jade, uz pomoć dobrih ljudi i općine, ponovno uselili u svoje, ali nam je neželjeni gost prije toga sve na imanju temeljito uništio – kaže Dušanka.

Njezin je Stevan umro prije desetak godina, a Miroslav trbuhom za kruhom otišao u Austriju, pa starica sada samuje. Preživljava od 1.700 kuna mirovine pokojnog supruga i razvlači tu crkavicu od prvog do prvog najbolje što zna i umije. S visokim se tlakom bori već godinama a i druge boljke sve žešće pritišću. No Dušanka ne mari previše i ne prepušta se nedaćama: uostalom, cijeli je njezin život, još od Kozare, jedna velika obrana pred neprijateljskom ofanzivom.

1/2