Kad se govori o Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) na području Korduna, kao i o ljudskim gubicima stanovništva tog područja u borbama i masakrima koje su počinili okupatori i domaći izdajnici, mlađim generacijama na pamet padaju spomenik Vojina Bakića s kosturnicom, partizanska bolnica na Petrovoj gori, Veljun, Prkos, Ivanović Jarak i Gornja Trebinja. Spomenute lokacije postale su vidljivije uglavnom nakon komemorativnih skupova koje je organiziralo Srpsko narodno vijeće. Za druge lokacije stradanja ili obilježja u nekadašnjem kotaru Vojnić, odnosno na prostoru od Slunja do Kupe, uz časne izuzetke znaju samo informiraniji i po godinama stariji Kordunaši.
Drugi problem jest nacionalno određenje žrtava. S obzirom da su Srbi u ogromnoj većini, do prije nekoliko godina nije se govorilo o Romima koji su također masovno stradali kao žrtve rasnih zakona. Zbog toga, teme nedavnog sastanka između predstavnika Saveza antifašističkih boraca i antifašista te Udruge Roma Kali Sara, bile su; komemoriranje romskih žrtava u NDH na području Korduna i pograničnog prostora prema Sloveniji, kao i mapiranje lokacija ratnih zločina na širem području Vojnića.
Da se nakon 1945. itekako vodilo računa o stradanjima naroda Korduna svih nacionalnosti potvrđuje nam povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić koja je proteklih godina bila uključena u više akcija očuvanja spomeničke građe, ali i njegovanja kulture sjećanja na područjima na kojima se ratovalo od 1941. do 1945.
- Rješenjem Konzervatorskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, 1963. je utvrđeno je da područje Petrove gore ima svojstvo spomenika kulture. Registrirana su i mapirana ukupno 74 pojedinačna lokaliteta. Popis lokaliteta je dopunjen početkom 70-ih godina prilikom osnivanja radne organizacije Spomen-područja Petrova gora: radi se o lokalitetima vezanima uz ranija povijesna razdoblja, primjerice "Kraljev grob" (mjesto gdje je navodno sahranjen posljednji hrvatski kralj Petar Svačić op.a.) te "Pavlinski samostan" tako da ih je u Generalnom prostornom planu iz 1971. navedeno ukupno 88 – rekla je Horvatinčić.
Naglasila je da je zahtjevna terenska istraživanja 60-ih provodio povjesničar umjetnosti-konzervator Rastko Schwalba, tadašnji referent za spomenike NOB-a i Narodne revolucije pri Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Ti su objekti i mjesta bili vezani uz aktivnosti iz vremena Drugog svjetskog rata, kao punktovi organizacije NOB-a, odnosno mjesta formiranja partizanskih jedinica, lokacije partizanskih bolnica, tiskara i apoteka te kao mjesto borbi, stradanja i masovnih pokolja.
Među 74 lokaliteta zabilježenih 1963. više od dvadeset odnosi se na mjesta zločina i masovnih grobnica, s utvrđenim ili procijenjenim brojem stradalih u rasponu od 6 do 450, uglavnom iz 1942. godine. Neka od tih mjesta obilježena su skromnim spomenicima, no mnoga su ostala neobilježena i zaboravljena budući da nisu napravljena sustavna istraživanja. Kada se od početka 1970-ih spomen-područje formiralo kao radna organizacija, fokus je bio na izgradnji infrastrukture - cesta, ugostiteljskih objekata i drugog za razvoj memorijalnog turizma, te na izgradnji monumentalnog spomenika na Petrovcu. Bakićev i spomenik, u čijem je postavljanju sudjelovao i arhitekt Berislav Šerbetić, i danas dominiraju raspravama o Petrovoj gori, dok su brojni manji spomenici ili autentični vojni objekti visoko povijesne i memorijalne vrijednosti razasuti po obroncima Petrove gore u lošem stanju ili su devastirani, iako su upravo oni kao autentični lokaliteti činili osnovu zaštite tog područja.
- Posljednjih se godina više govori o Centralnoj partizanskoj bolnici, no ni taj lokalitet nije cjelovito prezentiran bez mreže drugih mjesta s kojima je bio suštinski povezan, a to su partizanska apoteka, štabovi, tiskare i lokaliteti zbjegova. Smatram da obnova Petrove gore mora ići u smjeru pokretanja dodatnih terenskih istraživanja i revitalizacije ideje memorijalnog parka kao zaštićene cjeline. Unutar takvog projekta, brojna spomenuta mjesta stradanja morala bi dobiti poseban status, stručnu obradu te adekvatnu zaštitu i memorijalizaciju - naglašava Horvatinčić. Za podrobnije podatke o romskim žrtvama, upitali smo druge dobre poznavaoce ratnih okolnosti na Kordunu.
Kakva je situacija viđena okom čovjeka s terena, saznajemo od Rade Kosanovića, svojevremenog načelnika Općine Krnjak, a sadašnjeg predsjednika županijske organizacije antifašista (ZUABA).
- Što se tiče stradanja na ovom području Karlovačke županije, odnosno bivšeg kotara Vojnić, moram reći da mnoga mjesta nisu obilježena ili su obilježena skromno, s tim da se na njih tek pokoji put godišnje dolazi na polaganje vijenaca. Velik broj ljudi pobijen je u crkvi u Kolariću, u Sadilovcu ili u Mehinom stanju u BiH, a na lokacijama Galovo, šuma Loskunja, Mlakovac i Lipje ubijano je po pet, deset ili 20 ljudi čije su kosti ostale na mjestu stradanja, a sama mjesta skromno su obilježena. Na Galovu, Lipju ili Loskunji postavljene su željezne ograde s malim spomen - pločicama koje su s vremenom oštećene. Što se tiče 106 Srba koji su bili zatvoreni u crkvi u Kolariću, brutalno poubijani, a njihova tijela spaljena, njihove kosti su kasnije prikupljene i sahranjene, a na to mjesto postavljen krst koji je s vremenom nestao. Sama grobnica zarasla je u šiblje jer su se komemoracije vršile kod crkve na čiji je zid postavljena spomen ploča. Neka mjesta oko Maćešić potoka nikako nisu obilježena, barem ne na način na koji bi tamo poubijane žrtve zaslužile - govori Kosanović. Pitamo ga i o stradanjima Roma.
- Čuo sam da je u Ivanović jarku gdje su ljudi ubijani krajem jula 1941., Roma bilo bilo od 15 do 30. U knjigama piše da su ustaše od Gline počele trpati ljude na kamione i dovoziti ih tu, pa su Rome vjerovatno pokupili kod Šatornje ili negdje drugdje oko Gline. Brojni istraživači nisu uspjeli doći do imena svih 380 žrtava. Preživjeli su davali iskaze, prije svega Nikola Bižić koji je pobjegao sa stratišta i skrivao se u šumi, ali nikad se nije oporavio od doživljenog. No on nije znao da su Romi bili među žrtvama jer ih vjerovatno nije poznavao – kaže Kosanović. Ističući da je u periodu od Oluje do masovnijeg povratka došlo do značajne devastacije spomenika, Kosanović kaže da su povratnici uz podršku SNV-a radili na uređenju ili obnovi spomenika, najviše oko Krnjaka.
- Završili smo spomenik na Debeloj kosi, kao i pod Čukurom gdje su Talijani pobili nekoliko ljudi. SNV je zajedno s Goranom Štrokom u Perjasici obnovio i uredio spomenik, doduše ne i kosturnicu. U Sadilovcu, u suradnji sa SPC-om te donacijama Autonomne pokrajine Vojvodine i samih građana, obnovili smo spomen ploču na zidu crkve i kosturnicu u samoj crkvi. Nažalost, u Kosijerskom selu u općini Barilović, spomenik oštećen dinamitom i dan danas je neobnovljen i zarastao, dok općina Vojnić koja ima novca za uređenje centralnog trga u mjestu, za spomenike nije dala ni jednu lipu, osim nešto malo u Krstinji – navodi Kosanović, koji ima iskustva u evidentiranju stanja spomenika na tom terenu.
- Nakon osnivanja manjinskog vijeća, 2003. u Krnjaku smo krenuli sa snimanjem svih spomenika na području općine. U akciju su bili uključeni sada pokojni historičar Đuro Zatezalo i Mirko Pavković, dugogodišnji aktivist i predsjednik antifašista. Snimili smo sva srušena i devastirana obilježja, uključujući spomenike u Veljunu i Blagaju, napravili album slika i dali ih njima dvojici. Nažalost, nakon njihove smrti nismo mogli dobiti albume niti Zatezalove rukopise – govori Kosanović. Naglašava da je po pitanju obnove spomenika baštine najveći doprinos dao SNV u suradnji sa županijskim vijećima.
- Bili smo angažirani i oko praćenja stanja na Petrovoj gori: nekoliko godina imali smo ljude koji su trebali obilaziti bolnicu i spomenik kako bi se spriječila devastacija, ali je to teško išlo. Završili smo spomenik u Perjasici, obnovili spomenik u Ivanović jarku preko kojeg su iz šume preko grobnice bila izvlačena debla, što je praksa viđena i na groblju partizana kod bolnice na Petrovoj gori gdje bi zbog toga trebalo obnoviti krstove. Spomenik u Čukuru podigli smo dizalicom u čemu su uz SNV i manjinska vijeća koja prate i koja su ostala vjerna NOB-u i onom što je tada stvarano, veliku ulogu imali i pojedinci. Podržavam ideju o pravljenju popisa lokacija stradanja i spomenika uz zahvalu udruzi Roma jer se uključila u to. To je dobra suradnja pogotovo što su na ovim prostorima stradavali jedni i drugi, pa zaslužuju da im se obilježe grobovi - podvukao je Kosanović.
Za Tatjanu Vujičić Vlačić, predsjednicu Udruge Kordunašica osnovane 2019., povod za djelovanje bilo je upravo uništavanje spomenika žrtvama ustaškog masakra u Veljunu na kojem su imena njenog djeda i strica.
- Naša udruga u suradnji i u pomoć SNV-a čuva, brine se, čisti i održava više spomenika na Kordunu – Veljun, Šljivnjak, Cvijanović brdo, Bandino selo, Lapovac i Blagaj kao mjesto jednog od prvih masovnih stradanja srpskih civila na temelju rasnih zakona. Brinemo se o grobu Barbare Turza na Židovskom groblju u Karlovcu. Ona je majka antifašistkinje Herte Turza, 1941. pogubljene u 22. godini. Imali smo velik broj akcija na Petrovoj gori, uključujući obnovu spomenika doktorici Mariji Šlezinger, ostvarenoj uz pomoć ambasade Rusije. Ova bolnica ima zvanje narodnog heroja, pa su tako i heroji svi što leže na njenom groblju, naglašava Vlačič Vujčić i ukazuje na potrebu obnove srušene, oskrnavljene, pokradene, zapuštene i uništene spomeničke baštine.
Kaže nam da je sa spomenika žrtvama u Veljunu 2014. ukradeno 49 ploča kako bi bile prodane u sekundarni otpad. Počinioci su oslobođeni, ploče vraćene i postavljene da bi spomenik 2018. ponovo bio svečano otkriven. Slične su priče s drugim spomenicima – red oštećenja, red obnove, red čišćenja. Smatra da bi trebalo inicirati novi sastanak s temom Centralne partizanske bolnice i Memorijalnog parka Petrova gora zbog njihovog vrlo lošeg stanja.
Na nužnost ustanovljavanja mjesta zločina i broja romskih žrtava na Kordunu ukazuje nam historičarka iz Kali Sare Dunja Jakopović, potvrđujući spomenutu likvidaciju barem 15 Roma u Ivanović jarku.
- Ustaše su 28. decembra ubili i 11 Roma u Donjoj Bučici, da bi početkom siječnja 1942. godine, 74 Roma iz sela Desno Sredičko, Štipan i Lasinja bilo odvedeno u Rakov Potok, ustaško stratište kod Zagreba. Ubijeno je i 105 Roma u Banskom Kovačevcu, 24 Roma iz sela Pištac i Glavica kod Skakavca, kao i 41 Rom iz sela Popović u šumi Domaći Lug. Od svibnja do kraja srpnja 1942. iste godine, mnogi Romi su uhvaćeni i deportirani u logor smrti Jasenovac gdje su pobijeni - ističe Jakopović.
Romi su ubijani i u već spomenutoj Gornjoj Trebinji; na pravoslavni Badnjak i Božić pobijeno je 224 Srba i Roma te jedan Rus, a svake im se godine odaje počast. Obnova tamošnjeg spomenika je i točka suradnje za koju se zalažu SABA RH na čelu s Franjom Habulinom, Kali sara te romski zastupnik Veljko Kajtazi, koji redovito dolazi na tamošnju komemoraciju.
- Spomenik je na crkvenom zemljištu, a na površini od ukupno 50 kvadrata trebalo bi izvesti zemljane i betonske radove - kaže nam Miroslav Delić, predsjednik antifašista Karlovca, ističući da su prikupljene ponude za obnovu spomen kosturnice i dobivena suglasnost SPC-a za njenu obnovu.
Iako nije na Kordunu, predmet pažnje antifašista i Roma je spomenik na mjesnom groblju u Mariji Gorici kod Zaprešića. Mislilo se da je spomenik koji je 1977. podigao SUBNOR s tekstom koji ne otkriva imena žrtava niti počinitelja, posvećen Židovima iz Austrije i Njemačke koje su potkraj rata pobili pripadnici SS formacija. Međutim, istraživanjem kustosa Memorijalnog muzeja Jasenovac Đorđa Mihovilovića i istraživača Marija Šimunkovića, otkriveno je da su žrtve 43 Roma/ Sinta, članovi artističke grupe koje su u obližnjoj Hrastini pobili pripadnici Prvog ustaškog obrambenog zdruga, tzv. luburićevci. Spomenik se redovno održava, ali bi do planirane komemoracije krajem aprila trebalo obnoviti spomenik i stazu što do njega vodi.
