>

novosti logo

Zakon jačega

Normalizaciju izraelskih odnosa s arapskim zemljama načelno bi se moglo pozdraviti: Izrael je već 72 godine bliskoistočna realnost. Međutim, stvarnog mira neće biti sve dok se ne riješi palestinsko pitanje

Nakon desetljeća podjela i sukoba, obilježavamo rađanje novog Bliskog istoka – rekao je američki predsjednik Donald Trump prilikom potpisivanja sporazuma na travnjaku Bijele kuće kojim su Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrain uspostavili diplomatske odnose s Izraelom. Dvije zaljevske monarhije pridružile su se Egiptu i Jordanu kao jedine arapske zemlje koje priznaju Izrael, čiji je premijer Benjamin Netanjahu izjavio kako je ‘riječ o prijelomnom trenutku povijesti koji najavljuje novu eru mira’.

Riječ je o formalizaciji dugogodišnjih tektonskih geopolitičkih preslagivanja koja obilježavaju dva procesa. Niz arapskih zemalja kao glavnog neprijatelja više ne doživljava Izrael, nego Iran. U suprotstavljanju Teheranu te su zemlje voljne ne samo prekršiti sedam desetljeća dug tabu arapske politike te priznati Izrael, nego ući i u otvoreno savezništvo s Tel Avivom. S njim Emirati zapravo neformalno surađuju odavno. Upravo potpisani sporazum predstavlja pakt protiv Teherana, koji ga je okarakterizirao kao ‘nož u leđa’ svim muslimanima. Drugi važan element je sve slabija pozicija Palestinaca. Arapske zemlje očito više čak ni samo deklarativno nisu voljne podvrgavati vlastite geopolitičke interese oslobođenju Palestine. Trump je najavio kako bi se UAE-u i Bahrainu moglo pridružiti ‘još pet ili šest zemalja’, a spekulira se da su u igri Maroko, Oman i Sudan. Ključna će biti uloga Saudijske Arabije, o čijim se namjerama ponešto može zaključiti iz sudjelovanja Bahraina u sporazumu.

Dok se UAE razvio u samosvojnu regionalnu silu, malena je otočna država de facto saudijski protektorat koji se na ovaj potez nikad ne bi odlučio bez odobrenja Rijada, upletenog u sukob s Iranom oko hegemonije diljem regije, od Sirije do Jemena. Saudijci bi se novom savezništvu mogli priključiti čim ostarjelog kralja Salmana zamijeni princ Muhamed bin Salman. ‘Za novu generaciju vladara u Zaljevu Palestinci jedva da igraju ikakvu ulogu: Iran je egzistencijalna prijetnja, a Izrael moćni iranski neprijatelj’, piše Guido Steinberg iz berlinskog Instituta za međunarodnu i sigurnosnu politiku (SWP). Mnogo govori činjenica da je Arapska liga – koju čine 22 arapske zemlje – odbila palestinski zahtjev da osudi najnoviji sporazum Emirata i Bahraina s Izraelom.

Trump i Netanjahu se vode i usko privatnim unutarnjopolitičkim razlozima. Približavaju se američki izbori 3. studenoga, a Trump nastoji ojačati svoju potporu među proizraelskim evangeličkim glasačkim tijelom: najnoviji sporazum nije slučajno nazvan ‘Abrahamskim’ referirajući se na tri abrahamske religije. U sklopu kontroverznog sporazuma Kosova i Srbije na uspostavu diplomatskih odnosa s Izraelom obvezalo se i Kosovo, pa je Trump ovog mjeseca ostvario dva postignuća uvelike iskoristiva u kampanji. Pozitivne vijesti trebaju i Netanjahuu, kojem se sudi za korupciju, a diljem zemlje traju prosvjedi izazvani njegovim lošim upravljanjem pandemijom koronavirusa.

Normalizaciju izraelskih odnosa s arapskim zemljama načelno bi se moglo pozdraviti: Izrael je već 72 godine bliskoistočna realnost. Međutim, stvarnog mira neće biti sve dok se ne riješi palestinsko pitanje. Čak i tijekom potpisivanja ceremonije dvoje je ljudi u izraelskom Ašdodu ranjeno raketama ispaljenim iz Gaze. Teoretski je moguće da će s rastom prihvaćenosti u regiji i smanjivanjem osjećaja ugroze rasti spremnost Tel Aviva na kompromis. U stvarnosti, rečeni bi diplomatski uspjesi mogli ohrabriti Izrael da inzistira na maksimalističkim pozicijama. U tome će imati potporu Trumpa, za kojeg važi samo zakon jačeg. Na istom južnom travnjaku Bijele kuće 1993., u prisutnosti Billa Clintona, rukovali su se tadašnji izraelski premijer Jicak Rabin i šef PLO-a Jaser Arafat. Palestinci su tada vjerovali da se nalaze na putu ostvarivanja nezavisnosti. U današnjoj realnosti Netanjahu je donedavno najavljivao aneksiju znatnih dijelova okupirane Zapadne obale, što znači trajno onemogućavanje rješenja na koliko-toliko pravednim osnovama, odnosno Palestinu u granicama iz 1967. i istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. U kontekstu sadašnjih pregovora s UAE-om priča se tek o privremenoj suspenziji takvih namjera, koje su najbolji garant daljnjih sukoba, represije i nesreće. Pompoznim najavama unatoč, novog Bliskog istoka i ere mira svakako neće biti bez sporazuma s Palestincima.

1/1