>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Tena Erceg

Zatim su došli po Rome

Hrvatska suvremena desnica ovladala je tehnikama upakiravanja mržnje u afirmativne parole: tako organizatori čakovečkog antiromskog protesta samo ‘žele normalan život’. A po onome što se moglo čuti, on bi podrazumijevao ‘humano preseljenje’ Roma i izmjene zakona kako bi se moglo pucati na ‘svakoga tko preskoči ogradu’

Ako je suditi po anketi provedenoj na nasumičnom uzorku na licu mjesta, nitko od procijenjenih tisuću ljudi koji su se prošle subote okupili na Trgu Republike u Čakovcu kako bi prosvjedovali za ‘normalan život’ sebe ne smatra rasistom. Štoviše, većina sudionika suočena s ovakvom kvalifikacijom našla se pomalo uvrijeđenom, unatoč tome što je prosvjed ‘Želim normalan život’ odmah po najavi kolokvijalno prozvan ‘prosvjedom protiv Roma’.

Romima nije bilo dozvoljeno da održe kontraprosvjed. Benjamin Ignac pokazao nam je dopis međimurske policije kojim se dozvola za korištenje javne površine odbija u vremenskom periodu od pet dana ‘zbog vremenskih prilika i učestale kiše’

Po uzoru na svoje američke očeve utemeljitelje, i hrvatska je suvremena populistička desnica ovladala tehnikama upakiravanja mržnje i šovinizma u afirmativne parole, pa kao što Željka Markić nominalno ne vodi rat protiv žena i LGBT populacije već za prava embrija, tako ni stvarni organizatori čakovečkog protesta – a radi se o ultrakonzervativnoj političkoj formaciji Hrast – ne vode rat protiv Roma već ‘samo žele normalan život’.

Osim što je uoči prosvjeda upao na presicu saborskog zastupnika romske manjine Veljka Kajtazija, dopredsjednik Hrasta Hrvoje Zekanović još je u rujnu prošle godine u Čakovcu održao konferenciju za novinare na kojoj je ustvrdio da ‘romska populacija u Hrvatskoj dobiva sve moguće beneficije, a ne vraća ništa’.

Zekanović je iz šibenskog kraja, baš kao i predsjednik udruge 1. A satnije 113. šibenske brigade Dragan Toljan zvani Tetejac, koji je također govorio na prosvjedu, a Tetejcu je pak suborac bio jedan od organizatora protesta Alen Pancer. Zekanovićev ‘interes’ za problematiku međimurskih Roma stoga evidentno treba tumačiti u ključu predizborne kampanje za evropske i one buduće parlamentarne izbore, koja se u ovoj županiji temelji na provjerenom receptu krajnje desnice – huškanju većinskog naroda protiv neke manjine.

Budući da Čakovčani i Međimurci općenito sebe drže za mirne, radišne, štoviše natprosječno tolerantne građane, ideja da bi se baš oni, prvi i jedini put otkad je suverene i samostalne Hrvatske, masovno okupili upravo kako bi oduševljeno aplaudirali govoru mržnje, nije se mogla uklopiti u pozitivne stereotipe koje uzgajaju o sebi samima. Zato im nije bilo ništa sporno kada je primjerice mlađahni lokalac Tin Hrgović o Romima iznio sljedeće: ‘oni’ mlate, kradu, trgaju torbice, umjesto pozdrava upućuju psovke, tjeraju djevojčice u spolne odnose i hladnokrvno ubijaju žene koje im nose hranu. ‘Oni’ su također ‘zlostavljači pod utjecajem opijata’, ‘novce namijenjene djeci troše na kocku, alkohol i cigarete’ i ‘nisu sposobni brinuti se ni za sebe, a kamoli za toliki broj djece’. Stoga ih ‘treba naučiti kako živjeti, kako odgajati djecu, kako raspolagati novcem i kako razvijati higijenske navike’. Ili kada je mještanin Pribislavca Željko Knapić rekao da ‘statistike pokazuju zastrašujući trend – ako se njihov broj nastavi ovako povećavati, njih će biti najmanje 50 tisuća do 100 tisuća’, a Marijan Varga iz Donje Dubrave, bivši policajac, kao rješenje ponudio ‘humano preseljenje’ i izmjene zakona kako bi se – po uzoru na Ameriku – moglo pucati na ‘svakoga tko preskoči ogradu’.

Osim na loše zamaskiranoj rasističkoj retorici, ovaj se skup temeljio i na manipulaciji statistikom kako bi se potkrijepila teza da romska manjina ugrožava neromsku većinu. Praktički svi govornici pozvali su se na istraživanje pod naslovom ‘Osjećaj sigurnosti u Međimurskoj županiji’ koje je u jesen prošle godine predstavljeno na županijskoj sjednici, ali nije dostupno na internetu. Na skupu je najčešće spominjan podatak da u toj županiji 70 posto kriminala počine pripadnici romske zajednice i da se prijavljuje samo 54 posto kriminalnih djela. No u izvještaju je rečeno i da su počinitelji u većini slučajeva maloljetnici u dobi od 14, 16 i 17 godina te da se većina djela odnosi na sitne krađe, krađe bicikala, poljoprivrednih proizvoda i domaćih životinja, neovlašteni ulazak u tuđa dvorišta i slično. Iz ovoga bi trebalo zaključiti da se ne radi o teškim oblicima kaznenih djela, na kakve su rijetke slučajeve naglasak stavljali govornici na protestu, već da se radi o maloljetničkoj delinkvenciji izazvanoj ekonomskim uzrocima odnosno siromaštvom. Osim toga, budući da se većina spomenutog kriminala odvija u samim romskim naseljima, njegove primarne žrtve nisu pripadnici ‘većinskog naroda’, kako Romi nazivaju Hrvate, već upravo sami Romi.

Mario Oršuš tvrdi da načelnica Višnja Ivačić sustavno opstruira sanaciju smetlišta u Pribislavcu kako Romi na tom općinskom zemljištu ne bi mogli graditi kuće. Ako se nju pita, dodaje Oršuš, romska djeca će i dalje u školu ići blatnjavim putem duž smetlišta

Romi, a ne Hrvati, također su žrtve i drugog spominjanog oblika kriminala, kamatarenja odnosno lihvarenja kojim se, prema onome što nam je rečeno u ‘najproblematičnijem’ romskom naselju Pribislavcu, sustavno bavi nekoliko tamošnjih obitelji koje su se udružile u kartel. No i kamatarenje cvjeta na siromaštvu, jer da nisu siromašni, ne bi posuđivali novac uz kamatu od 50 posto i riskirali da u slučaju nevraćanja duga budu žrtve nasilja.

Zašto međimurska policija nije u stanju riješiti problem kamatarenja nije nam poznato, iako smo u Pribislavcu čuli razne teorije koje ovdje nećemo navoditi jer su samo teorije. Ipak, veće prisustvo policije u romskim naseljima, što je bio glavni zahtjev svih govornika na skupu, ne doima se kao ispravan odgovor na problem organiziranog kriminala, dapače, doima se kao oblik dodatne represije kojoj bi bili izloženi ionako duboko diskriminirani pripadnici romske manjine.

Unatoč tome što su Romi glavne žrtve kriminala koji se odvija u njihovim naseljima, jedini Rom koji je govorio na skupu bio je Željko Balog, zamjenik načelnice Općine Pribislavec Višnje Ivačić. Baloga, koji je ondje rekao da iz Roma ‘treba iskorijeniti ono što vrije u njima, nasilje i neodgovornost’, Benjamin Ignac iz budimpeštanskog Evropskog centra za prava Roma okarakterizirao je kao ‘Uncle Toma’ odnosno ‘autorasista’. Balog je također Veljku Kajtaziju na skupu spočitnuo da ‘ne zna mentalitet jer je došao s Kosova’.

Ignac je Novostima napomenuo da je na nedavno održanim izborima za članove Vijeća romske nacionalne manjine u Međimurskoj županiji izabran Matjaš Oršuš, koji na skupu nije bio poželjan ‘upravo zato što njegovi stavovi predstavljaju interese Roma’. Na spomenutim izborima inače je sudjelovalo čak 38,88 posto birača, što je prilična izlaznost za izbore za vijeća nacionalnih manjina, a to pak pokazuje da u romskoj zajednici u Međimurju postoji velika motiviranost da se uvjeti u kojima žive pokušaju promijeniti s političke razine.

O sustavnoj diskriminaciji Roma svjedoči i činjenica da im nije bilo dozvoljeno održati kontraprosvjed, unatoč tome što je takva zabrana protuustavna i protuzakonita. Benjamin Ignac pokazao nam je u Čakovcu dopis međimurske policije u kojem je navedeno da se dozvola za korištenje javne površine odbija, i to u cijelom vremenskom periodu od pet dana, koliko je traženo, ‘zbog vremenskih prilika i učestale kiše’.

Još jedan evidentno diskriminatorni prijedlog ‘rješavanja’ problema u romskim naseljima odnosi se na izmjene Zakona o socijalnoj skrbi. Tim bi se izmjenama onima koji socijalne naknade ne troše na propisan način naknada isplaćivala u obliku vaučera. Šampion tog prijedloga međimurski je župan, HNS-ovac Matija Posavec, koji je s ovom idejom također izašao prije izbora za Evropski parlament, iako su iz romskih institucija više puta napomenuli da se vaučerima ne bi mogli kupiti primjerice lijekovi.

Prema podacima koje je u ožujku iznio Faktograf, samo 0,4 posto BDP-a troši se na godišnjoj razini na socijalnu pomoć za ljude koji su u riziku od siromaštva, dok se na povlastice za veterane i njihove obitelji – iste one čiji je šibenski predstavnik na skupu govorio o ‘nezahvalnosti’ Roma – troši pet puta više odnosno dva posto.

Koliki je falsifikat dojam koji su htjeli ostaviti organizatori skupa, naime da su Romi zbog toga što primaju socijalnu pomoć privilegirani, svjedoči i istraživanje Centra za mirovne studije ‘Uključivanje Roma u hrvatsko društvo’ iz prošle godine. Tamo je navedeno da je više od 80 posto svih Roma u riziku od siromaštva, a samo 7,3 posto njih ima stalan posao. Osim toga, kada se već govori o ‘osjećaju sigurnosti’ u Međimurskoj županiji, ne bi bilo zgorega spomenuti da je, prema istom istraživanju, u godini ranije 28,2 posto ispitanih Roma doživjelo neki oblik diskriminacije, najčešće prilikom traženja posla (njih 48,6 posto), dok njih četvrtina smatra da danas ima više rasno motiviranog nasilja nego prije četiri godine. Diskriminacija i rasno motivirano nasilje, treba li napominjati, podjednako su kaznena djela kao i ‘pošasti’ na koje su se u Čakovcu požalili pripadnici većinskog naroda, primjerice krađa kokoši ili neovlašteni upad u dvorište.

Ukoliko ni ove statistike nisu dovoljno uvjerljivi dokazi da je situacija u kojoj žive Romi upravo suprotna onoj kakvu su pokušali oslikati organizatori skupa, u to se svatko može uvjeriti vlastitim očima u Pribislavcu. Tamo ima i ‘normalnih’ kuća, no većina stanovnika živi u iznimno malim nastambama bez kanalizacije, s krovovima i zidovima koji prokišnjavaju i dvorištima koja počinju i završavaju u blatu. Svi Romi s kojima smo tamo razgovarali rekli su nam da se osjećaju djelomično odgovornima za sve što se događa, iz čega se dade zaključiti da se u naselju moglo naći ljudi koji će na prosvjedu govoriti o svojim problemima, e da je namjera tog skupa zaista bila onakvom kakvu je se pokušalo predstaviti.

‘Mi imamo svojega predstavnika i ne možemo uzeti stvar u svoje ruke pa da se bijemo s ljudima koji prave probleme’, rekao nam je jedan stanovnik Pribislavca, dok je drugi dodao da to ‘apsolutno ne znači da branimo sebe’. Rekli su i da s kriminalcima ne mogu izaći na kraj zbog svojih obitelji jer ne žele ‘imati dodatne probleme koje neće moći spriječiti i nastat će kaos’. Svi Romi s kojima smo pričali rekli su nam i da tog dana nisu htjeli ići u grad jer im je bilo neugodno ili su se bojali, kao i da u Međimurju ‘ima puno rasizma’ jer se ‘zbog pojedinaca svi trpaju u isti koš’.

Mario Oršuš odveo nas je do kuće svojih roditelja, iz čijeg dvorišta puca pogled na dvadesetak metara udaljeno smetlište. Iako se na skupu nastojala prezentirati kao požrtvovna radnica koja je napravila sve što je u njezinoj moći, načelnica općine Višnja Ivačić, kaže Oršuš, sustavno opstruira sanaciju smetlišta kako Romi na tom općinskom zemljištu ne bi mogli graditi kuće. Njemu samome nije ni odgovorila na molbu da mu općina proda parcelu za gradnju pa će, ako se nju pita, romska djeca i dalje u školu ići blatnjavim putem duž smetlišta.

- Dat ćemo joj rok od mjesec dana da nam pošalje kamion u koji ćemo sami utovariti smeće. Ako nam ne pomogne, sami ćemo se organizirati. Napravit ćemo prosvjed pred općinom i bez dozvole policije ako treba - rekao nam je Oršuš na odlasku iz Pribislavca.

1/4