>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Zatiranje Jemena

Primirje koje su potpisale zaraćene strane u Jemenu na krhkim je nogama, a saudijsku kampanju sistematskog uništavanja civilnog stanovništva i infrastrukture jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta podržavaju zapadne velesile predvođene SAD-om i Velikom Britanijom, zarađujući pritom na trgovini oružjem

Gotovo četiri godine od početka praktički neprekidnog saudijskog bombardiranja Jemena, vojne intervencije koja je izazvala trenutno najveću humanitarnu katastrofu u svijetu, u Švedskoj je 14. prosinca potpisano krhko i neambiciozno primirje između dvije glavne sukobljene strane.

Pregovore je predvodio specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda za Jemen Martin Griffiths, koji je nakon potpisivanja zahvalio predsjedniku Jemena i vođi pobunjenih hutista, naglasivši da je sporazumom ‘dosegnut najviši mogući stupanj zajedničkog stava’ zaraćenih strana. Predstavnici tih strana poručili su, međutim, da ovaj dogovor nipošto ‘ne predstavlja sveobuhvatni mirovni sporazum’, pa se stoga radi tek o kratkotrajnom primirju kojemu je cilj poduzeti vatrogasnu mjeru otvaranja kanala za opskrbu stanovništva humanitarnom pomoći.

UN procjenjuje da prosječno svakih deset minuta u Jemenu jedno dijete umre od uzroka koji su se mogli spriječiti, ne samo od gladi već i od kolere koja se proširila u svim dijelovima zemlje i koja se uspješno liječi Jemencima nedostupnim antibioticima

Prema dogovoru, zaraćene strane suzdržat će se od borbi, a u roku od 21 dana vojska u svijetu još uvijek legitimnog, ali svrgnutog predsjednika Abdrabuha Mansura Hadija povući će se iz lučkog grada Al Hudaide, što će nadzirati UN-ov promatrači. Oslobodit će se i razmijeniti 15.000 zarobljenika i otvoriti humanitarni koridor, a daljnji pregovori nastavit će se u siječnju. Za to vrijeme, UN i druge humanitarne organizacije nastojat će ublažiti posljedice višegodišnje genocidne kampanje protiv jemenskog naroda u izvedbi Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) koji tamo djeluju u ime svrgnute jemenske vlade, uz oružanu, logističku i obavještajnu podršku zapadnih zemalja bez koje bi ovaj rat već odavno završio.

Rat u Jemenu dogodio se kao posljedica socijalnih nemira koji su 2011. zahvatili praktički čitav Bliski istok, takozvanog arapskog proljeća, nemira koji su 2014. godine doveli do svrgavanja sunitskog predsjednika Hadija od strane pripadnika ‘manjine manjine’, šijitske sekte zaidita čiji je vođa Husein Badredin al-Huti osnovao pobunjenički pokret Ansar Allah, po njemu nazvan i hutistima. Iako je Jemen stoljećima, sve do 1962. godine, bio pod vlašću zaiditskih imama, te je godine, u procesu dekolonizacije i posljedičnom građanskom ratu, vlast preuzela marionetska vlada koju je podržavao sunitski regionalni hegemon Saudijska Arabija, kako je ostalo sve do svrgavanja Hadija 2014. Jug zemlje, gdje je smještena strateška luka Aden, od 1967. do 1990. bio je samostalna država socijalističkog uređenja, Narodna Demokratska Republika Jemen, pa su se tamo nakon svrgavanja Hadija ponovno raspirile separatističke težnje. Predstavnici južnjačkih pobunjenika nisu, međutim, bili pozvani na mirovne pregovore u Švedsku, baš kao ni oni Saudijske Arabije i UAE-a, a ni predstavnici frakcija – od kojih su neke islamističke – koje su se u međuvremenu pojavile unutar vojnog krila vladajuće stranke Islah. Njihovo odsustvo na pregovorima smatra se jednim od razloga zbog kojih ovo primirje po svemu sudeći neće biti dugog vijeka.

Nekoliko mjeseci nakon svrgavanja Hadijevog režima, u proljeće 2015., kada su hutisti uspostavili svoju vladu, Saudijska Arabija i UAE započeli su kampanju zračnih udara kojoj je cilj bio na vlast vratiti svrgnutu vladu, uz nezaobilaznu dimenziju regionalnog rivalstva Saudijske Arabije sa šijitskim Iranom koji podržava pobunjenike. U prvim godinama rata hutisti su zauzeli sve važne gradove u zemlji, pa tako i Al Hudaidu, pomorsku luku na obali Crvenog mora putem koje je u zemlju dolazilo 80 posto osnovnih živežnih namirnica. No u lipnju ove godine provladine snage počele su prodirati prema gradu, a saudijska i emiratska avijacija i mornarica blokirale su luku, uslijed čega se promet robama prepolovio, a humanitarnim organizacijama onemogućena je dostava hrane.

Saudijska kampanja od početka se gotovo isključivo fokusirala na sistematsko uništavanje civilnog stanovništva i infrastrukture, uz pomorsku blokadu luka putem kojih se ova zemlja, jedna od najsiromašnijih na svijetu, opskrbljivala svim potrebnim robama, pa tako i hranom. Zbog ovakve strategije, koja je rezultirala masovnom glađu i epidemijom kolere, cjelokupni rat u Jemenu mnogi su već proglasili jednim velikim ratnim zločinom, zbog kojega bi optuženičku klupu sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima teoretski mogli dijeliti i SAD i Velika Britanija.

Trump je još u studenome relativizirao umiješanost saudijskog režima u smrt novinara Kašogdžija te naglasio da nema namjeru zbog toga prokockati dogovore o 450 milijardi dolara saudijskih investicija, od kojih se 110 milijardi odnosi na prodaju oružja

Prema konzervativnim podacima UN-a, u ratu je dosad poginulo 20.000 ljudi, iako neke organizacije navode i triput veće brojke. Polovica od 24 milijuna stanovnika živi u situaciji akutne gladi, što se može vidjeti na fotografijama potpuno izgladnjelih ljudi koje se redovito objavljuju u svjetskim medijima. UN procjenjuje da prosječno svakih deset minuta u Jemenu jedno dijete umre od uzroka koji su se mogli spriječiti, ne samo od gladi već i od kolere koja se proširila u svim dijelovima zemlje i koja se uspješno liječi Jemencima nedostupnim antibioticima.

Okidač koji je po svemu sudeći bio presudan za potpisivanje primirja dvije su rezolucije koje je nedavno donio američki Senat, a koje se bave Saudijskom Arabijom, najvažnijom američkom saveznicom u islamskom svijetu. Prva rezolucija, koju je sponzorirao neovisni senator Bernie Sanders, poziva se na Zakon o ratnim ovlastima iz 1973. godine i na temelju njega traži prekid svih vrsta američke vojne pomoći saudijskoj kampanji u Jemenu. Spomenutim zakonom iz 1973. američki je Kongres na kraju vijetnamskog rata pokušao ojačati vlastitu ulogu u odlučivanju o tome kada i kako SAD smije ući u rat. Predsjednik Donald Trump najavio je, međutim, da će na rezoluciju uložiti veto, a da mu dokument ne dođe na stol prije nego što demokrati u siječnju preuzmu većinu u Kongresu pobrinuo se, uz pomoć proceduralnih manevara, predsjednik toga tijela Paul Ryan.

Drugom rezolucijom, koja je usvojena jednoglasno, ali je neobavezujuća, saudijski režim, uključujući i de facto vladara princa Muhameda Bin Salmana, osuđuje se za ubojstvo Džamala Kašogdžija, saudijskog novinara koji je bio prebjegao u SAD, a početkom listopada ubijen je u saudijskom konzulatu u Istanbulu. Istom rezolucijom saudijski se režim proglašava odgovornim i za humanitarnu krizu u Jemenu, blokadu Katara i zatvaranje i torturu disidenata i aktivista. Iako obje više simboličke nego konkretne, ove se dvije rezolucije ocjenjuju kao dosad najeksplicitniji izraz prkosa zakonodavnih tijela prema Trumpovoj kontinuiranoj obrani saudijskog režima.

Trump je, naime, još u studenome javno relativizirao navode o umiješanosti saudijskog režima u smrt Kašogdžija, iako su tako tvrdile i američke obavještajne službe, te naglašavao da on nema namjeru zbog toga prokockati dogovore o 450 milijardi dolara saudijskih investicija, od kojih se 110 milijardi odnosi na prodaju oružja. Američka podrška saudijskoj intervenciji u Jemenu započela je već u proljeće 2015., u mandatu demokratskog predsjednika Baracka Obame, i to u obliku prodaje oružja, ustupanja vojnih brodova, pružanja logističke i obavještajne podrške te opskrbe saudijskih borbenih aviona koja se odvija u zraku, što im omogućava dulje letenje i potragu za metama. Prema podacima Međunarodnog instituta za mir iz Stockholma, SAD je od 2010. pa do prošle godine Saudijskoj Arabiji prodao 30 borbenih aviona F-15, 84 borbena helikoptera, 110 projektila zemlja-zrak i oko 20.000 navođenih bombi.

U poduljoj reportaži koju je nedavno objavio New York Times navodi se i da Saudijska Arabija američko oružje uvijek kupuje preko programa tamošnjeg Ministarstva obrane nazvanog Foreign Military Sales, koje ih, uz proviziju od dva posto, povezuje s privatnim kompanijama koje proizvode oružje. U sklopu toga programa Pentagon obično i dostavlja oružje, no Saudijci, piše NYT, preferiraju sami dolaziti po oružje i prevoziti ga teretnim avionima ruske proizvodnje Iljušin direktno u svoje vojne baze. Autor ove reportaže Jeffrey E. Stern bio je u Jemenu neposredno nakon uništavanja niza bunara u pobunjeničkom području Arhab u rujnu 2016., kada je ustanovljeno da su izvore vode uništile bombe teške 250 kilograma, proizvedene godinu dana ranije u teksaškoj tvornici kompanije General Dynamics. Nakon tri tjedna, nekoliko kilometara dalje izbila je prva epidemija kolere, a godinu dana kasnije tom bolešću, povezanom sa zagađenjem vode, bilo je zaraženo milijun ljudi.

Uz američku, i britanska vlada do grla je uronjena u saudijsku genocidnu kampanju u Jemenu, pa je tako organizacija War Child objavila da su od početka intervencije britanske kompanije kao što su BAE i Raytheon uprihodile više od osam milijardi dolara i ostvarile 775 milijuna dolara profita. Njemačka i španjolska vlada također su saudijskoj prodavale oružje u vrijeme trajanja jemenskog rata, a iako su obje ove godine najavile da će suspendirati tu trgovinu, i jedna i druga realizirale su ugovore koji su već bili potpisani, Njemačka artiljerijske sustave za borbena vozila, a Španjolska laserski navođene bombe.

Zbog činjenice da su na pregovore u Švedsku bile pozvane samo dvije od niza zaraćenih strana, kao i zbog rasprostranjenog profitiranja od šverca oružja i nafte, većina stručnjaka predviđa da nedavno dogovoreno primirje neće dugo potrajati, a mediji javljaju i da su se puškaranja oko Al Hudaide mogla čuti već dan nakon njegovog potpisivanja. Bivši američki ambasador u Jemenu Gerald Feierstein u magazinu Foreign Policy iznio je pak podjednako skeptične stavove, uz dodatak da je, prema njegovom mišljenju, veći učinak na postizanje primirja od američkih rezolucija protiv Saudijske Arabije imala činjenica da su ta zemlja i Ujedinjeni Arapski Emirati u Al Hudaidi primijenili ‘dvostranu strategiju’ kako bi hutiste prisilili na kompromis. To se vidi i iz samog sporazuma o primirju koji ‘znatno više ustupaka traži od hutista nego od Rijada’, pa i izvjesno nezadovoljstvo pobunjenika tim sporazumom također ide u prilog tvrdnji da je on postavljen na vrlo krhkim nogama.

1/1