>

novosti logo

Kronika Kronika

Željezara mi srce para

Željezara Sisak je moja druga kuća u kojoj sam mladost ostavio, kaže Stojan Karajica. Nema dana da taj 79-godišnjak u glavi ne začuje huk strojeva, žamor radnika i kloparanje vlaka koji ga je tri desetljeća vozio od Majskog Grabovca do Siska

Prežalio je Stojan Karajica (79) iz Velikog Gradca kraj Gline mnogo toga - težak život prije rata i još teži poslije njega, a možda i onu nesretnu Oluju, kad je sa suprugom Ružicom bježao u nepoznato. Ali sav taj žal nije ništa prema onom najvećem, koji ga mori više od četvrt stoljeća i koji još ne može prežaliti: činjenicu da je u nepovrat propala i zauvijek prestala s radom sisačka Željezara, njegova druga kuća i velika ljubav s kojom je proveo punih 30 godina, nijednom ne izostavši s posla. U nevjerici je promatrao početak čerupanja te velike tvornice, sve misleći da će nostalgija za svojedobnim jugoslavenskim gigantom s vremenom oslabjeti, no prevario se. Nema dana a da bar na trenutak u glavi ne začuje huk strojeva, žamor tisuća radnika i kloparanje vlaka koji ga je tri desetljeća vozio do Siska.

- Srce mi se još uvijek para kad pomislim na Željezaru, moju drugu kuću u kojoj sam mladost ostavio. Moj prijatelju, ja sam ti ondje proveo više vremena nego kod kuće: svakog bih se dana dizao u dva ujutro, nabrzinu nešto pojeo, pa više od sata pješačio do stanice u Majskom Grabovcu, da stignem na vlak koji je u pola pet kretao prema Sisku. Zajedno sa mnom, u tom je vlaku bilo na stotine radnika Gavrilovića i Željezare, a uglavnom bismo svi, još sneni, po putu pozaspali. Izlazio bih u sisačkom predgrađu, pa onda još pola sata pješačio do tvornice kroz čiju bih portu ulazio deset minuta prije šest sati - točno trideset godina; nikada nisam zakasnio. Ti možda možeš misliti da to nije bilo lako, ali meni su to bili najljepši dani u životu – objašnjava nam Stojan.

Zimi bih prije vlaka od kuće bar sat vremena morao prtiti snijeg do stanice; noću bih odlazio na posao, noću se vraćao. No sada vidim koliko nam je bilo lijepo. Nikad se nisam više osjećao čovjekom nego u tim vremenima

Karajica je tijekom cijeloga radnog vijeka bio zaposlen na istom radnom mjestu, kao podmazivač strojeva u Željezarinu pogonu Stara valjaonica, u kojem su se proizvodile bešavne cijevi. U tom dijelu tvornice, jednom od manjih, u osam je hala ograđenih sedamkilometarskom ogradom radilo 1.300 radnika. Stojan bi ondje podmazivao strojeve otkako bi mu započela smjena pa sve do 14 sati.

- Moj sinko, nisu ti to bile bilo kakve mašine. Većina ih je proizvedena u njemačkom

Kruppu, neke čak i prije Drugoga svjetskog rata. Bile su velike kao kuća, možda i veće od ove moje, koja nije baš malešna – kaže nam, pa sa sjetom nastavlja pričati o svojim kolegama metalcima i zajedničkim gablecima u tvorničkoj menzi u kojoj su mogli birati između tri vrste kaloričnih i obilnih obroka, kakve možda ni kod kuće nisu pripremali. I na odmore se redovito odlazilo, uglavnom u Željezarina sindikalna odmarališta na Jadranu, a jednom i u Rogašku Slatinu.

- I moj otac Petar proveo je 17 godina u Željezari: bio je pravi metalac, kakvih više nema. U vrijeme kad sam ja radio, zaposleno je bilo 13 tisuća radnika. Kad bi prva smjena odlazila s posla, prolazak kroz portu trajao bi i dulje od sata, pa smo se mi koji smo žurili na vlak uvijek gurali naprijed, da navrijeme dopješačimo do stanice. Najgore bi bilo zimi, kad bih prije vlaka od kuće bar sat vremena morao prtiti snijeg do stanice; noću bih odlazio na posao, noću se vraćao. No sada, kad sve to zbrojim i oduzmem, vidim koliko nam je bilo lijepo. Nikad se nisam više osjećao čovjekom nego u tim vremenima – kaže nam.

Poput tolikih drugih, najmanje se ljudskim bićem osjećao prvih dana kolovoza 1995., kad je pred sve bližom grmljavinom topova shvatio da mu je bijeg na traktorskoj prikolici, samo s najnužnijim stvarima, jedini spas. Činilo mu se tada da je šumska životinja koja bježi pred velikom vatrenom stihijom.

- U prikolicu smo utrpali najnužnije i, kako to u panici obično biva, ono nevažno ponijeli a važno zaboravili. Otišli smo odavde Ružica i ja, moja majka Marija, sin Nikola sa suprugom Vesnom i našom unučicom Nikolinom, a za nama ostadoše krave, svinje, neobrana ljetina i sve što smo godinama stjecali. U dugoj smo koloni prešli Unu, pa kroz Bosnu za Srbiju. Uglavnom, da ne gnjavim s tim mučnim putovanjem, završili smo u Bačkoj, u nekakvom prihvatilištu u mjestu Mol. Za neko vrijeme smo preselili u kućerak od blata i slame, na obali Tise: ovdje takve potleušice zovu nabijača, a čak je i moj zidani svinjac u Velikom Gradcu za tu kućicu bio dvorac. Tisa bi svako malo poplavila obalu, kućerak sav mokar izvana i iznutra, a mi stalno u čizmama. Jedva smo živi prezimili ondje i dočekali proljeće da preselimo u drugu blataru, ali malo bolju. Živjeli smo od rada za nadnicu, što nam je dostajalo tek za hranu. Sin i snaha su se odvojili od nas, otišli za Batajnicu, gdje žive i danas. Mi smo nekako izdržali četiri godine, a onda nam se zgadio takav život u tuđini, pa smo se vratili na Baniju – priča nam Stojan.

Kuću su zatekli opljačkanu do zidova, bez vrata i prozora, a sve što je iole vrijedilo nestalo je bez traga. Ružica i Stojan zasukali su rukave i malo po malo zakotrljali novi život: on je ostvario mirovinu na temelju rada u Željezari, Ružica od poljoprivrede i sada zajedno prepinju s jedva tri tisuće kuna mjesečno.

- Žao mi je što je opustjelo naše selo, ali najviše mi je žao, ponavljam, da je opustjela Željezara. Selo se uvijek može obnoviti a mladi se još stignu vratiti, ali naše Željezare nikada kakva je bila - završava svoju životnu priču Stojan Karajica.

1/2