>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Goran Gazdek

Aladár, Sokolac, Vladimirovac, pustara

Prije smo tu u selu mogli skupiti i tri nogometna tima. Svi su fudbaleri bili pravoslavci, no došao nesretni rat. Tko nije otišao za Srbiju, otišao je negdje drugdje. Ostalo je par nas. Nije nas nitko dirao, ali je bilo provokacija, govori Mirko Košutić iz slavonskog sela kojem je triput mijenjano ime

Najavljivali su kišu, ali ona je tek škropila podravsku ravnicu; majsko sunce nemilosrdno je razbijalo oblake i tjeralo ih dalje. Oranice popucale od suše kao da je sredina ljeta, a ne bujno proljeće. U vrtu Blanke i Marka Miloševića u selu Vladimirovac, negdašnjem Sokolcu, tek je neznatno bolje, jer par svako jutro i svaku večer zalijeva svoje gredice. Ali džabe, povrće ni kod njih ne zori kako bi trebalo.

- Neće ni danas biti kiše! Koliko su je puta najavljivali, pa ništa. Neće kao za inat - govori razočarano Blanka gledajući u nebo.

Nije suša Miloševićima jedina nedaća. Neku im večer lisica odnijela pijetla i tri kokoši. Žive na kraju sela, njihova je kuća posljednja u ulici, iza nje zarasla šikara. Prašuma, kaže Marko, dok nastoji objasniti odakle lija u dvorištu. Prevalili su osmo desetljeće, bore se s bolestima, samoćom, nepravdom i zloćom. Marko je radio u Poljoprivredno industrijskom kombinatu Gradina. Nakon dvadeset godina staža, 1991. je kao i mnogi drugi Srbi dobio otkaz, bez objašnjenja; na njegovo je mjesto već sutradan zaposlen Hrvat iz Vojvodine. Ipak, nije nikamo otišao, nije bježao ili nasjedao na sitne provokacije. Ostao je na svom ognjištu: tu gdje se rodio, kaže, tu će i umrijeti. Sestra i brat su odavno otišli iz sela, a čim je počeo rat napustili su i Hrvatsku, jer su im govorili da su četnici. Nisu to mogli podnijeti.

Prošlo je 26 godina otkako je selo preimenovano u Vladimirovac, no cijeli virovitički kraj još zove i izgovara naziv što se upotrebljavao sedamdeset i kusur godina – Sokolac: stari i mladi, starosjedioci i došljaci, katolici i pravoslavci, Srbi i Hrvati. Mnogi će vas čak u čudu gledati i dobro promisliti prije no što lociraju novi toponim. Ali čim im kažete Sokolac, upute vas kao od šale - dvadesetak kilometara sjeverno od Virovitice, općina Gradina. Selo je to u kojem je 1991. godine živjelo 166 stanovnika: dvoje Hrvata, po jedan Mađar i jedan Jugoslaven, a svi ostali Srbi. Danas ih je tek desetak.

- U najboljim godinama ovdje je bilo osamdeset kuća, u svakoj po pet-šest ljudi. Puno svinja, krava, pataka, gusaka i kokoši. Svega. Bio je to pravi život na selu. Jedni drugima smo pomagali, čim se imalo vremena. Bilo je sirotinje, ali se živjelo dobro. Narod se družio i poštivao, nije kao danas da jedni drugima smrdimo – prisjeća se Marko.

Selo se pod imenom Aladár prvi puta spominje 1869. godine. U vrijeme Habsburške Monarhije, do 1921., u njemu su pretežito živjeli Mađari i vrlo malo Hrvata, tek nekoliko obitelji. Tada ga je kralj Petar Karađorđević naselio Srbima, solunskim borcima, dodjeljujući im placeve za izgradnju kuće i osam jutara zemlje po muškom članu porodice. Novi stanovnici preimenovali su selo u Sokolac i tako se zvalo do 1941., kada su ga vlasti NDH nazvale Velimir. Po oslobođenju je vraćeno ime Sokolac, a od prosinca 1994. zove se Vladimirovac, što je doslovni prijevod Aladára na hrvatski. No, za Marka će ono uvijek biti Sokolac, baš kao što će i sokak u kojem žive za njega biti ulica Petra Drapšina, dobrovoljca u Španjolskom građanskom ratu, zapovjednika partizanskih jedinica po Slavoniji, pa zapovjednika 8. korpusa i poslije 4. armije u operacijama oslobađanja Dalmacije, Hercegovine, Like, Istre i Slovenije koji je 1945. godine poginuo nesretnim slučajem. Pločicu na kapiji s tim imenom i kućnim brojem 61 Marko nije mijenjao, iako sada službeno stanuje u Ulici hrvatskih branitelja.

Negdje u središtu sela u istoj ulici žive otac i sin Nikola i Zoran Đanić. Pomažu jedan drugom broditi po neimaštini. Zoran je radio u Sloveniji, vratio se nakon majčine smrti da bude uz oca.

- Da je dobro, nije. Ali može biti još gore. Zdravlje je nikakvo: staro, bolesno, šantavo. Bitno je da smo koronu preživjeli – kažu nam nakon predstavljanja i pitanja kako su i kako žive u gotovo praznom selu.

Nikoli su 83 godine, cijeli se život bavio poljoprivredom, obrađivao je jedanaest jutara zemlje sve dok je mogao. Priča nam o tome koliko je nekada u Sokolcu bilo života: škola, trgovina, otkupna stanica za poljoprivredne proizvode. Danas nema ničega od toga, čak ni autobusne liniju za općinskog središte, pa kad trebaju liječnika moraju se sami snaći za prijevoz. To im je posebno teško bilo u korona krizi, kada su se pacijenti morali ranije naručiti kod liječnika, a svoj termin uskladiti i s radnim vremenom ordinacije i s mogućnostima onoga koji će ih voziti.

- Jedino vremena imam napretek. Ali osim par starijih bogaca ovdje nema ljudi, pa se nemamo s kime družiti – kaže Nikola. Selo je avetinjski prazno u bilo koje doba dana. Ne živne ni ujutro, kad stiže pokretna trgovina. Skoro svaka kuća je prazna, mnoge su zarasle u korov i visoko raslinje, vire tek krovovi. Neke su se urušile od starosti i nebrige. Općinske vlasti Gradine su najavljivale da će kažnjavati one koji ne održavaju okućnice, ali sada više nemaju koga kazniti. Najbolje bi bilo sve prodati, razmišljaju u Sokolcu: došao bi novi gazda, sve bagerom srušio i gradio novo, ali tko će kupiti svu tu starudiju!?! Tješe se da je bar njihova zemlja izuzetno plodna, puno bolja od one u nekim drugim okolnim selima; tlo je posebno pogodno za uzgoj povrća, pa računaju da će kupci kad-tad ipak doći, ne zbog kuća nego zbog okućnica. No to ovamo dovodi svakojake prevarante koji starim ljudima nude nekoliko stotina kuna za najam zemlje, puno manje nego što ona realno vrijedi, čak i mogućnost dohrane i uzdržavanja ako im prepišu cijeli imetak. Nakon toga, kažu naši sugovornici, više o njima uopće ne brinu kako je dogovoreno, pa se ljudi pate.

Mjesno groblje je neograđeno i nema kontejnera, pa se smeće odlaže na ružnu hrpu. Još je veći problem da se groblje ne kosi, pa su mnogi grobovi obrasli u travi i korovu.

- Sela se poznaju po groblju, na neki su način groblja zrcalo cijeloga mjesta, a ovo je posebno zapušteno. Prostire se na jedan hektar, više nismo sigurni vidimo li uopće sve grobnice, jer je dio već davno izrastao u šumu. Prije dva mjeseca sahranili su čovjeka, jedva su od trave došli do rake, dobro da mu je grob bio na početku. U Općini Gradina su nam ove godine rekli da nemaju novca za košnju i da se snađemo. Ponekad se okupimo i trimerima pokosimo, ali nije to rješenje. Ako se nitko neće brinuti, sve će kosti u budućnosti premjestiti u jednu kosturnicu. Nema drugog načina – kaže nam mladi volonter SNV-a Dean Bogovac koji živi u susjednom Lipovcu i povremeno obilazi staračka sokolačka domaćinstva.

Sokolac se počeo raseljavati prije devedesetih, ali ga je rat dokrajčio. Mladi su tada definitivno zauvijek otišli, najveći broj njih u Srbiju. Mirko Košutić (62) je ostao. Njegova obitelj je najmlađa u selu. Kćeri Saneli je 25 godina, kao medicinska sestra radi u jednom privatnom domu za stare i nemoćne u Virovitici. I on je poput Marka s početka ove priče nekada radio u PIK-u, pa devedesetih dobio otkaz. Onda se počeo baviti povrtlarstvom. Ono što je proizveo prodavao bi orahovačkom Klariko-voću, ali je ta tvrtka propala, a on jedva izvukao svoj novac prije stečaja.

- Morao sam školovati djecu, pa sam narednih 15 godina nadničario. Trenutačno kao sezonac radim u Viržiniji u obradi duhana koji dovoze iz Poljske, Njemačke i Francuske, pa imam što raditi. Dok se prerađivao naš, radili smo samo dva i pol mjeseca, a sada skoro pet - kaže Košutić. Na kapiji njegovog doma piše da prodaje janjce, ali nisu njegovi. Uzgaja ih jedan deda iz sokaka, a kako je ovo glavna ulica, računaju da će prodaja bolje ići. No, zbog korone već danima nisu prodali nijedno janje. Nema okupljanja, a janjetina se jede u većim društvima.

- Ovdje je nekada bila pustara, pa Aladár, pa Sokolac, pa Vladimirovac, a sad je opet pustara. Prije smo tu u selu mogli skupiti i tri nogometna tima. Svi su fudbaleri bili pravoslavci, no došao nesretni rat. Tko nije otišao za Srbiju, otišao je negdje drugdje. Ostalo je par nas. Nije nas nitko dirao, ali je bilo provokacija. Idu kroz selo i pucaju. Zapale neku praznu kuću, obično po noći. Buktinja, iskre lete, bojim se past će na kamaru, pa se proširiti na kuću. Rat kao rat, svatko se bojao, ali dobro da smo ostali živi – govori Mirko.

Naši sugovornici iz nekada idiličnog sela nisu optimistični i smatraju da popisivači stanovništva ovamo doskora više uopće neće imati razloga dolaziti.

1/3