Gotovo 35 godina nakon što je u Cannesu prikazan vjerojatno najpoznatiji "kulinarsko-gurmanski" film ikad snimljen, "Babettina gozba" Gabriela Axela nastala prema priči slavne Karen Blixen, na istom je festivalu premijeru imao najnoviji pretendent na titulu prvaka neformalnog žanra posvećenog kuhanju i užitku u jelu, "Okus ljubavi" Anha Hunga Trana. Za razliku od danskog filma nagrađenog Oscarom u kojem krajem 19. stoljeća Francuskinja izbjegla od ratnih zbivanja u domovini utočište pronalazi u Danskoj i tamo u znak zahvalnosti priprema spektakularan objed, francuski film vijetnamskog režisera, nagrađen u Cannesu za najbolju režiju, radnju smješta u samu kolijevku najvrhunskije kuhinje, naravno francuske, također krajem 19. stoljeća.
U Francuskoj školovani Tran adaptirao je roman frankofonog Švicarca Marcela Rouffa iz 1924., angažiravši u glavnim ulogama nekadašnji stvarni ljubavni par, već, slobodno se može reći, legendarnu Juliette Binoche te kudikamo manje poznatog, ali svakako uglednog Benoîta Magimela, nekoć mladog partnera iskusne Isabelle Huppert u Hanekeovoj "Pijanistici" nastaloj prema nobelovki Jelinek, a aktualno najistaknutijeg po glavnoj ulozi u velehvaljenoj Serrinoj "Priči s Pacifika". Njih dvoje tumače glasovitog gurmana i kulinarskog velemajstora Dodina Bouffanta i njegovu vrhunsku kuharicu i neformalnu ljubavnu partnericu Eugénie koji zajedno žive, ali često i rade (pripremaju objede) u njegovu dvorcu. Treća članica domaćinstva je mlada Viollete (Galatéa Bellugi) koja dovodi svoju još mlađu, kulinarski iznimno talentiranu nećaku Pauline (Bonnie Chagneau-Ravoire) na kuharsku izobrazbu.
Njih četvoro u filmu funkcioniraju kao mala i skladna obitelj koja jako uživa u onom što zajednički radi te u prezentaciji plodova tog rada izabranim gostima, u rasponu od Dodinovih uglednih i dobronamjernih prijatelja do orijentalnog princa koji je Dodina pokušao impresionirati svojom kulinarskom ponudom. Najupečatljiviji dio filma otvarajuća je sekvenca na koju otpada gotovo četvrtina njegova trajanja i koja kombinacijom fluidne kamere i funkcionalnih rezova elaborirano i dinamično prikazuje pripremu sljedova jela za četvoricu Dodinovih prijatelja i njega samoga.
Kolega kritičar Marko Stojiljković ustvrdio je da je "Okus ljubavi" zapravo pornić s procesom pripreme hrane i jedenjem umjesto seksa, a ako se slijedi ta asocijacija, koja svoje uporište ima u zajedničkom hedonizmu pornografskih i gastronomskih filmova s vrhuncem u orgazmu, duga početna sekvenca brojem svojih učesnika odgovarala bi orgiji, i to primarno homoseksualnoj s hetero začinom – naime, u vrhunskoj hrani koju priprema jedna (zrela) žena, a pomaže joj i goste poslužuje druga (mlada) uz asistenciju treće (najmlađe), samostalno uživa skupina samih sebi dostatnih (zrelih) muškaraca, koja se tek nakon što je svršila s vrlo dugim objedom dolazi pozdraviti s kuharicom.
Tran je u film ubacio i dva kratka prizora izravne seksualnosti (Dodinov dolazak Eugénie koja se obnažena pere te njegovo prilaženje njoj dok gola leži na krevetu, u oba slučaja okrenuta mu leđima), no koliko god ti prizori imali finu erotsku notu, posve je jasno da redatelju na kraj pameti nije bilo da seksualnom senzualnošću konkurira onoj gurmanskoj.
Erotski prizori začin su temeljnom sadržaju, u ovom slučaju ne onaj koji presudno određuje okus, nego diskretno dinamizira ponudu. Priča o neformalnoj i sretnoj obitelji u završnici dobiva preljev velike tuge, nakon koje će uslijediti zaključak sa svjetlom na kraju tunela, ostavljajući gledatelje zadovoljne konzumiranjem lijepog i ukusnog filma. Tom filmu ipak nedostaje više stilske ekstraordinarnosti – a sadrži i višak u vidu pomalo patetične scene Dodinova zamišljaja sreće s Eugénie nakon što je ona minula – da bi ga se doživjelo kao vrhunsko ostvarenje.
