>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Antonio Šiber: Boras je samo manifestacija trulih trendova u akademskoj zajednici

Sveučilište i akademija glavna su ishodišta sveukupnog društvenog poltronstva i konformizma. Tome doprinosi i izrazito sumnjiv protok novca prema Sveučilištu, kao i netransparentno javno financiranje znanosti. U tome ogromnu ulogu ima kvarno djelovanje Hrvatske zaklade za znanost koja je jedini izvor javnih sredstava za istraživanje

Znanstvenik ste širokih interesa, zaposlen na Institutu za fiziku, koji društveno tkivo raščlanjuje na molekule i atome kako bi dobio supstancu aktualiteta, ako treba i onog duhovnog, čime se bavite u tekstovima na svom blogu. Što nam govori činjenica da su učenici pojedinih osnovnih škola prisiljeni sjediti na satu vjeronauka premda ga ne pohađaju?

Bavim se teorijskom fizikom, a zadnjih petnaestak godina istražujem uglavnom viruse. Treba dakle osvijestiti da se svako istraživanje odvija u društvenom kontekstu i o njemu je ovisno, posebno zato što se znanost danas zlorabi u najrazličitijim situacijama, pri čemu se koristi i kao izlika za političku pragmu i razna pogodovanja. Tako je i s vjeronaukom u doba korone, iako problem vjeronauka u školi nije kod nas od jučer. Prvašiće je na prvi dan škole u brojnim učionicama dočekao križ – radi se dakle o starom normalnom. Odgovornost za to je prvenstveno na politici, Crkvi, nastavnicima i upravi škola, ali ne samo na njima, već djelomično i na roditeljima kojima je takvo što uglavnom normalno. To da u nekim školama sva djeca – i ona koja su ga upisala i ona koja nisu – slušaju vjeronauk, neugodno podsjeća na prisilno pokrštavanje pod izlikom provođenja epidemioloških mjera. Ponekad zamišljam kako sve to izgleda u školama, zamišljam da djecu učim o nuklearnim procesima u zvijezdama, o nastanku teških atomskih jezgara ili o DNA molekulama, genima i proteinima, a na sljedećem satu im dođe tip, inače sindikalni povjerenik, koji im priča kako mu je neraspadnuti svetac rekao da ne bi trebao nositi preuske majice.

Groteskno natjecanje u učenosti

Iako pandemija koronavirusa očito ide na ruku Crkvi, koja je na nedavnom Vladinom natječaju za projekt ‘Program ulaganja u zajednicu’ od mogućih 20 dobila čak 17,7 milijuna kuna, istraživanje Zadarske nadbiskupije u isto vrijeme pokazuje da 42 posto učenika od 15 do 19 godina ide na vjeronauk isključivo zbog pritiska obitelji. U vrijeme proračunskih lomova i bedepeovskih padova, u što vjerovati?

Nije uopće važno idu li učenici na vjeronauk zbog pritiska obitelji jer škola općenito u toj dobi nije pretjerano popularna. Nije važno čak ni to vjeruje li tko ili ne, najvažnije je to da je u školi žigosan kao pripadnik pastve i da time daje svoj doprinos povlaštenom položaju Crkve i svećeničkog staleža u društvu. Cilj je naučiti svoju pastvu da se pravilno izjašnjava po pitanju pripadnosti. Vjeronauk zato nije predmet kao ostali školski predmeti, on je identifikacijski pritisak kojim se Crkva koristi i čemu nije mjesto u školi. Kod nas se neki katolici zgražaju nad porukama koje biskupi šalju i njihovom uplitanju u obrazovanje i politiku, a istovremeno protestiraju i plaču jer isti ti biskupi ne žele krizmati njihovu djecu kad izostanu sa školskog vjeronauka. To je talačka potreba za ‘ispravnim’ identitetom i pripadanjem. U ovo vrijeme proračunskih lomova i, kako kažete, bedepeovskih padova, možemo biti sigurni u to da će Crkva i dalje dobivati slasne komade proračuna jer je njihova preporuka i na ovom i na onom svijetu neprocjenjiva. Kako bismo, jadni, bez toga bili spašeni?

To da u nekim školama sva djeca – i ona koja su ga upisala i ona koja nisu – slušaju vjeronauk, neugodno podsjeća na prisilno pokrštavanje pod izlikom provođenja epidemioloških mjera

Na svom blogu ‘Konstrukcija stvarnosti’ društvenu patologiju opisujete često stihovima ili pjesmom uz gitarsku pratnju. Na što se referirate u stihovima pjesme koja nosi naslov ‘Živimo u vremenu La Fontaineovih basni’?

Referiram se na aktualno vrijeme najjadnijeg oportunizma, himbenosti, lažljivosti i truleži malograđanskih vrijednosti i društvenog ugleda, pogotovo kod nas. Nisam u tome pretjerano originalan, radili su to prije mene i Arsen Dedić, Branimir Štulić i mnogi drugi. Svaka je tóga kod nas carevo novo ruho kojem narod kliče, sve je časno ordenje od pozlaćene plastike, a ljudi koji ih nose na strateškim su mjestima posvuda: na sveučilištima, sudovima, u politici, crkvama, a stalno su i na televiziji. Uistinu živimo u vremenu La Fontaineovih basni, kad cvrčke izgladnjuju obični mravi, kad su tupavi magarci besramno glasni, a za sve one koji ne revu s njima i vrlo opasni. Naše je vrijeme, doduše, mnogo ružnije jer u njemu nema nikakve poetike ni šarma pa čak ni onog lafontaineovski ironičnog. Mi smo se naviknuli na najgore gadosti, na zločince i podrepaše koji postadoše ugledni građani, a sve u ime demokracije i nacije, jer je baš tako u svim najnormalnijim zemljama svijeta, kako nam rekoše s televizije.

Vratimo se vašem interesu za istraživanje virusa. Hoće li aktualna distanca među ljudima evolucijski proizvesti nove osobine koje će krasiti neke nove generacije ili će buduće cjepivo, zasad još nedovoljno istraženo, dovesti do nove znanstvene revolucije?

Kao fizičara, mene virusi zanimaju kao mogući evolucijski stadij između neživog i živog svijeta. Zanima me kakvi ‘zupčanici’ pogone te strojeve, kakva je mehanika njihovog sastavljanja i ulaska u stanice, kako sve to ovisi o uvjetima u okolini, o slanosti, kiselosti i vlažnosti. Mnogo od onoga čega smo se u vezi s pandemijom naslušali u zadnje vrijeme izravno slijedi iz fizike. Na primjer, sigurna udaljenost od dva metra o kojoj obično govore epidemiolozi može se izračunati iz putanje kapljica izbačenih govorom ili kihanjem odnosno horizontalne udaljenosti koju te kapljice prevale prije nego što ih tlu privuče gravitacijska sila. Razlika između aerosolnog i kapljičnog prijenosa bolesti također je stvar fizike, rekao bih aerodinamike sitnih, aerosolnih kapljica koje ne padaju na tlo nego ostaju satima u zraku. Mogućnost opstanka virusa u tim mikroskopskim kapljicama određuje može li se on prenositi aerosolom. Proizvodnja cjepiva neće dovesti do znanstvene revolucije – to je prvenstveno tehnološki problem. Cjepiva će ili biti ili ga neće biti ili će pak biti slabo učinkovito, ovisno o varijabilnosti virusa. Ne namjeravam podcjenjivati njegovu važnost – mnogo bolje bi bilo da cjepiva bude, ali premalo se govori o niskoj razini opće javnozdravstvene skrbi za građane, pogotovo za one siromašne i teško bolesne. I s cjepivom i bez njega svijet će nastaviti dalje, skoro sigurno posve jednako kao i ranije, do neke iduće pandemije koja je sasvim izvjesna. Prošlo je sto godina od pandemije španjolske gripe. Tadašnje su okolnosti u mnogo čemu sličile današnjima i sve se to brzo zaboravilo i nastavilo po starom. Virus španjolice ostao je u populaciji, a njegovi ‘potomci’ pojavljuju se u varijantama gripe i danas.

Mnogo je proturječnih izjava koje nam različiti znanstvenici i epidemiolozi već mjesecima serviraju u vezi koronavirusa, a primjetno je i da konstantno revidiraju svoje stavove. Recimo, najprije su govorili da se i mladi moraju čuvati jer i oni mogu završiti na respiratoru, a onda znanstvenik Ivan Đikić izjavljuje da se mladi ne trebaju bojati korone. Molekularni biolog Gordan Lauc nedavno je kazao da se bolje zaraziti sada nego na jesen jer je virus ljeti navodno blaži, no aktualno stanje u bolnicama ga demantira…

Iako dobro poznajem svoju struku i znanstvenike, meni je ipak u doba ove epidemije bilo najzanimljivije gledati groteskno natjecanje u učenosti, to nadmetanje u tome tko će nas od svih tih znanstvenih veličina spasiti, pa ima čak i onih koji javno i u milijunima prebrojavaju živote koje su dosad spasili. Svakih pet minuta bombardirani smo novim najvažnijim vijestima o virusu koje nam ozbiljnih lica prenose naši ugledni znanstvenici. Što bi se tu još moglo dodati? U svoj je toj jagmi znanost još jednom izgubila na vjerodostojnosti. Kako možete vjerovati sveprisutnim članovima Vladinog znanstvenog savjeta za korona-krizu koji se istovremeno prijavljuju na posebno formuliran natječaj Hrvatske zaklade za znanost za istraživanje virusa na kojem dobiju javna sredstva za svoje privatne laboratorije? Kako možete vjerovati uglednim znanstvenim i liječničkim mesijama koji po političkom nalogu izjave ljetos da smo pobijedili koronu?

Kako ste doživjeli zagrebačku paradu antivaksera protiv nošenja zaštitnih maski, održanu pod nazivom ‘Festival slobode’, koju su pohodila lica s krajnje desnice?

Od desnice koja se tamo pojavila teško se i može očekivati nešto mnogo pametnije osim povezivanja s antivakserima. Bilo bi to donekle zabavno da nije opasno. Zanimljiva mi je i ideja te navodne slobode nenošenja maski u sveopćoj poniznosti pred nacijom i Crkvom koja je njihov politički program. Bilo je tamo izgleda i pojedinaca koji zastupaju drukčije političke stavove. Nezadovoljstvu tih ljudi su pridonijeli i znanstvenici i liječnici i njihov snishodljiv odnos prema vlasti te spremnost da za koji srebrnjak i pljesak gomile glume ‘znanstveno’ opravdanje čega god treba. Iskreno, da od svih znanstvenika znam samo za one koji se kod nas u zadnje vrijeme pojavljuju na televiziji, ni ja ne bih vjerovao u znanost.

‘Suživot s virusom’

Neke saborske glave, poput one Mira Bulja, zalažu se za upućivanje vojske na državne granice radi zaštite lokalnog stanovništva koje migranti navodno napadaju i uništavaju im imovinu. U ovoj zemlji je, čini se, stabilan samo ritam huškanja: jednom je ono usmjereno prema Srbima, drugi put prema pravima žena i seksualnih manjina, potom migrantima itd.?

To nije samo naš izum, to je prilično univerzalan i drevan recept uz kojeg su kod nas na meti često Srbi, u Srbiji često Hrvati, skoro posvuda Romi i migranti. Militarizacija društva je tipično domoljubno rješenje svih mogućih problema pa je tako i vojska ‘rješenje’ za migrante. Strah od neprijatelja ujedno proizvodi i obožavanje onih koji nas ‘brane’, bili oni i najgori zločinci. Tako smo svjedočili i stvaranju ratne atmosfere u fazama ove pandemije, neprijatelj je bio virus i govorilo se o ‘ratu protiv korone’, o nogometu i domoljubnim navijačima, pjevale su se domoljubne pjesme s balkona, a liječnici i stožer slavljeni su kao spasitelji. Svemu je tome pridonijela, naravno, i naša javna dalekovidnica na kojoj se govorilo samo o domovinskom ratu protiv koronavirusa i o ‘suživotu s virusom’, što podsjeća na sintagmu ‘suživot sa Srbima’.

Kritizirate i sveučilišnu i akademsku zajednicu – jednom ste napisali da je Sveučilište u Zagrebu odavno mrtvo. Govori li tome u prilog i najnovije otkriće da je rektor Damir Boras za tvrtku Opis film izdvojio 198.750 kuna javnog novca za namjenski film ‘Počasni doktori Sveučilišta u Zagrebu’, koji je režirao njegov posebni savjetnik za kulturu Jakov Sedlar, čija je pak tvrtka Oluja film lani financirana s 274.750 sveučilišnih kuna za film o hrvatskim sportskim legendama. Ima li nade za takvo sveučilište i općenito za obrazovanje?

Sveučilište i akademija glavna su ishodišta sveukupnog društvenog poltronstva i konformizma. Kod nas čak ima pojedinaca koji javno dižu glas protiv rektora Borasa, dok istovremeno u vlastitim fakultetskim vijećima prešućuju najgore zloporabe ovlasti i moći zato što znaju da im napredovanje i financiranje ovise o volji klika i lokalnih moćnika i o tome da zašute kad treba. Svemu tome doprinosi i izrazito sumnjiv protok novca prema Sveučilištu koji ste spomenuli, kao i netransparentno javno financiranje znanosti koje je u korijenu mnogih zala koja sam ranije spomenuo. U tome ogromnu ulogu ima kvarno djelovanje Hrvatske zaklade za znanost koja je jedini izvor javnih sredstava za istraživanje i na čijem se čelu nalazi isto vodstvo već više od sedam godina. Neki su se od tih ljudi navukli na moć koju imaju i koju zapravo nitko ne kontrolira. Naša znanstvena zajednica uglavnom oportunistički i u sav glas o svemu tome šuti jer znaju da im je tako povoljnije i da će, ako budu umiljati, možda uloviti kakvu mrvicu. Kod nas nije problem Boras, on je samo manifestacija trulih trendova u akademskoj zajednici. Kad Boras jednom ode, pitanje je samo tko će biti Boras poslije Borasa.

Koliko je teško popularizirati znanost u zemlji u kojoj se kupuju državni ispiti, a poslovi se dodjeljuju po stranačkim, rođačkim i kumskim interesnim linijama?

Ne znam. Popularizacijom znanosti i osobno sam se jedno vrijeme bavio, ali pomalo posustajem i sve mi se više čini da sama znanost malo koga zanima i da je svatko zlorabi kako mu se prohtije. Danas se sve kupuje i sve je na prodaju, pa i znanost. Ali prije svega su na prodaju ljudi.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1