U sjeni koronavirusa neprimijećeno prolaze vijesti o važnim geopolitičkim promjenama na Balkanu. Prošlog tjedna Vijeće Europske unije dalo je zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, a Makedonija je prošlog petka također postala i trideseta članica NATO-a. Formalno je to velik korak za ove dvije zemlje, koje je krajem prošle godine hladno otuširao francuski predsjednik Emmanuel Macron blokirajući pokretanje pregovora, iako je još 2003. svim balkanskim zemljama bilo obećano članstvo te iako je vlada Zorana Zaeva čak promijenila ime države kako bi otklonila zatucanu blokadu Atene. Francuska je promijenila stav nakon izmjene pristupne metodologije: sada će zemlje pristupnice moći biti prisiljene da ponovno otvaraju već zatvorena poglavlja ukoliko Unija procijeni da je na određenom polju, recimo vladavine prava, došlo do nazadovanja. Svrha promjene je da se ostvare dublje reforme, odnosno da Unija snažnije transformira ovdašnje države u skladu s liberalno-demokratskim idealima.

Pišemo ‘formalno’ iz dva razloga. Prvo, sadašnja EU nema privlačnost kao početkom dvijetisućitih te je upitno kako će Unija, pogođena s više simultanih kriza – korona, Brexit, ekonomija, nesposobnost zajedničkog djelovanja, ušančavanje nedemokratskih režima unutar same Unije – izgledati i što će od nje ostati za pet do deset godina. Drugi razlog je činjenica na koju je u intervjuu portalu European Western Balkans upozorio Dušan Reljić, analitičar berlinske Zaklade za znanost i politiku: od toga hoće li Unija proizvesti novu hrpetinu evaluacijskih papira mnogo važnije je to da balkanska društva dosegnu društvenu i ekonomsku razinu EU-prosjeka. Šest zemalja zapadnog Balkana, nečlanica Unije, u posljednjih deset godina je ubilježilo minus u odnosima s EU-om težak sto milijardi eura samo po pitanju trgovinskog deficita – da ne govorimo o zajmovima ili subvencijama za strane tvrtke, kroz koje Balkanci zapravo od svojih poreza financiraju kompanije čiji je ovdašnji biznis-model temeljen na eksploataciji tržišta i jeftine radne snage. Ukratko, zemlje Unije mnogo više novca izvlače s Balkana nego što u njega dolazi kroz bilo kakve projekte ili kohezijske fondove. Konačno, razvijene zemlje Unije enormno profitiraju i od odljeva mozgova i radnika: u Bosni i Hercegovini u tijeku je egzodus čitavih regija, što se desilo i Hrvatskoj. Masovno odlaze ne samo doktori znanosti ili inženjeri nego i radnici te zanatlije – a njihovo obrazovanje platila su ovdašnja društva.

Navedeno, međutim, ne znači da otvaranje pregovora nije pozitivna vijest: unatoč de facto kolonijalnim odnosima, sve bi se to događalo i bez formalnog članstva u Uniji. Balkan je u stvarnosti posve integriran u europsku ekonomiju, na koju odlazi 75 posto trgovine regije. Ako će nedaće ostati i nakon članstva, ono će građanima donijeti kakav-takav napredak u smislu europskog pasoša, mogućnosti lakšeg studiranja, zaposlenja i putovanja, naravno, ukoliko korona ne dokrajči Europu bez granica. Rumunjska je, istina, od 1991. izgubila 3,7 milijuna ljudi ili 16 posto stanovništva, ali je uspjela podići svoj BDP per capita, odnosno kupovnu moć građana sa 26 posto u 1999. na 66 posto prosjeka Unije u 2018.

Finalno, nikakva suvisla geopolitička alternativa EU-u ne postoji, a što god mislili o NATO-u, članstvo Skoplja u savezu vjerojatno će doprinijeti stabilizaciji Sjeverne Makedonije i cijele regije. Da ne bi sve bilo idilično, u Prištini je usred korona-krize prošle srijede srušena koalicijska vlada Demokratskog saveza Kosova (LDK) i stranke Samoopredjeljenje, čiji vođa Albin Kurti već nakon dva mjeseca prestaje biti premijer. Po pisanju medija, rušenju je kumovao Richard Grenell, specijalni Trumpov izaslanik za pregovore Kosova i Srbije: proći će još mnogo vode pod mostom dok Balkan ne obuzme dosada Skandinavije.